Lišće pada. Zanimljiva pojava u listopadu. Ne pada svugdje samo lišće, u Zagrebu je padao led, i još ponegdje, na Krku osobito. Bliže se Svi sveti, možda padne i snijeg. Indijanci skupljaju drva, bit će oštra zima. Navukli smo nešto drva Mak, Tor i ja, ako nestane struje prelazimo na klasiku. Plina nemamo, ni ruskog ni neruskog. Pričam im priče iz davnine, kada sam kao dječak živio u zagrebačkoj trokatnici – peći su bile „na drva“, pa je trebalo vući cjepanice iz podruma, u velikim košarama, a mi na trećem katu. U početku je vukao moj djed, a kada više nije mogao, vukao sam ja. Otac nije vukao, na vrijeme je otišao u toplu Kaliforniju, gdje se griju šumskim požarima. Piše Hrvoje Hitrec za HKV.
> Hitrec: I na mene će se obrušiti, rođen sam u NDH
Životinje napola slušaju, gledaju televiziju. Sigurne da se neće smrzavati, imaju već iskustva, a moje ih rodoslovno stablo ne zanima previše. Svoja stabla i ne znaju, oba su pala u moje dvorište kao lišće u listopadu, i dobro je tako, dobro njima, a dobro i meni, pedigre nemamo, obiteljske grane slabo poznajemo, bacili su i mene i njih u ovaj svijet ne pitajući nas, mene nešto prije, čim sam prohodao, ravno u čarobni komunistički sustav, koji me nije htio, ni ja njega, zatim on nestao, a ja ostao. Ako sam nešto pridonio da nestane, ne pamti se.
Diletanti iz Možemo i njihova Ideološka komisija
„Nešto si mi čemeran, gazda“, veli Mak, ne znam odakle je izvukao riječ pomalo arhaičnu. „Daj malo o aktualnostima, pusti povijest.“
„Može!“, velim, „za razliku od možemo? i hajdaševaca, čija mala, dražesna provokacija nije uspjela.“ Pucali si u nogu. Tražili ustaše gdje ih nema, pa im se vratilo kao bumerang. Ismijali ih ozbiljni povjesničari, ispljuskala Matica hrvatska, posljednju pomast im dala Crkva u Hrvata, pa se sada lupaju po glavi. Ispali diletanti, kao i u drugim područjima. Navodili im znalci uz Arka, Bonifačića i Lukasa još i mnoge ugledne osobe iz svijeta umjetnosti, Tina Ujevića, Dragutina Tadijanovića, pa i Krešu Golika, a iz zdravstva Frana Mihaljevića. Ha! I njih bi ideološka komisija u ustaše, ali zaboravili površni klasići i goldsteini, a sami se nisu dosjetili jer se nemaju čime dosjetiti.
Čujem da se sada Ideološka komisija Gradske skupštine zagrebačke obrušila na savjetnike, pa što su joj to savjetovali, kao da su nedajbože iz srbijanskih žutih listova. A sami krivi, sami izabrali mentore, sami pali i sami se ubili. Razumjeli napokon da Goldstein nije Einstein, i da Klasić nije klasa, mogu igrati samo u Konferencijskoj ligi, a i to je za njih visoka razina. Preostaje Liga za bedake.
> Hitrec: Veleizdajnika se uvijek nađe, samo štrikova nema, moj Antune Gustave
Thompson u Areni
Nego, radi li se ovdje o namjeri? To jest da su sektaši namjerno otišli grlom u jagode. Kao: vrište da su svi živući osim njih ako ne baš ustaše onda odurni desničari opasnih namjera, a tko je radosno dopustio Thompsona na Hipodromu? Tko je na vlasti u Zagrebu? Pa će i u prosincu opet Thompson u Zagreb, kao bacit će ga u Areni lavovima.
A da se Vlasi ne dosjete kako sekta u stvari uzorno promovira Thompsona, zabranjen mu je drugi prosinački zagrebački koncert. „Neće on nama tako to“, veli gradonačelnik, jer dvaput je dvaput, premda bi drugi prosinački bio treći zagrebački. Ali mora se nekako izvući, ima za vratom revolucionare u svojim redovima, koji ne kuže njegovu igru, pa se razularili, a i guru se već srdi. Ima li guru uopće hrvatsko državljanstvo? Znači, zabrana! Treća sreća. Ako nema Vice Vukova, ima Thompsona. Ako nema Konca, već zaboravljenoga pjevača šlagera iz doba NDH, kojega su komunisti promptno strijeljali četrdeset pete, ima Thompsona.
> Hitrec: ‘Geograf’ Filip Lukas – ustaša prije ustaša, a i potom
Čokolada u Rijeci
„Ma dobro, gazda, stalno drviš oko tih neokomunističkih derviša, a imamo puno veće probleme. Bilo je u prošlom tjednu i pucnjava i svakakvih nevolja, ali ni jedna nije tako bolno odjeknula kao ona s čokoladom u Rijeci“, počeo je lajati Tor. I doista, ta je afera izazvala veliku pozornost: netko je riječkoj gradonačelnici maznuo sa stola čokoladicu. Nastala strka, institucije radile posao, čokoladni kriminalac navodno pronađen na temelju DNK analize ostataka čokolade u ustima. Samo što stvar nije došla do Vijeća sigurnosti, a možda i jest. Javio se Trump, da će uvesti visoke carine na čokolade, a možda i gađati brodove koji prevoze čokoladu, jer je čokolada droga. Droga koja donosi trenutno nešto sreće, ali je opasna u većim količinama.
„A zašto cucki ne smiju jesti čokoladu?“, pita Tor. „Ne znam“, velim, „navodno vam škodi. I uopće sve slatko. Sada si me podsjetio na krađu bonbonijere prije dvije godine, lopove! Cijelu si pojeo, zajedno s omotom. Da te nisam odmah odveo veterinaru, sada bi bio mrtav. To jest već tada.“
> Hitrec: Šalju mi dobri ljudi svakojake tekstove. Bože, čuvaj Hrvatsku
Anonimni pedofil
Zatim stigla vijest o pedofilu, Hrvatu navodno, šefu svjetske pedo-mreže. „A kak se zove?“, pita Mak. „To je dobro pitanje“, velim, „nema imena ni prezimena.“ Nema čak ni inicijala, znači da nije maloljetnik. Čuvaju pedofilov integritet, takoreći. Ma daj, a kada neki jadni siromašni ministar mazne nekoliko desetaka tisuća eura, eto ga odmah s imenom i prezimenom, štoviše strankom. I fotografijom. A pedofil anoniman.
Kada izađe iz zatvora i odmah krene na dječje igralište ili na internet, tko će ga prepoznati? Zatvor? Nema u Hrvatskoj doživotnog, šteta u ovoj prilici, ako se bude dobro ponašao u buksi, eto njega na slobodi, draga djeco. Nego, ne znam jesu li s njim u kompi, barem virtualno, pritajeni pedofili koji smišljaju zgodne upade u programe zdravstvenoga odgoja. Kartoljupci. Je, frka je velika kada se pedofili uvuku u politiku, nedajbože dođu na vlast. Makar u gradovima. Lokalni.
„A i ne mora se uvijek u zatvor“, reče Tor. „Vidim na televiziji reklame za neke proizvode protiv zatvora. Znači, može ih se kupiti.“ „Nemoj tupiti, nešto si pobrkao, ali nisi jedini“, kažem. I nemoj krasti čokoladu, jer ti prijeti zatvor. Ako se ne nagodiš, kao svi pametni dečki i cure. Pravosuđe voli nagodbe, manje je posla, a nagodbenjaci mogu raditi za opće dobro, recimo u smanjivanju broja zaostalih predmeta. Čujem da se neki „predmeti“ premeću po ladicama i dvadeset godina. Pa se uvijek sjetim kako se moj „predmet“ na zagrebačkom kaznenom sudu rješavao brzinom svjetlosti, što znači da ima privilegiranih tužitelja i onih drugih.
> Hitrec: Pisci izmišljene ‘postjugoslavenske’ književnosti imaju najveću potporu države
Jasenovac jedna od postaja Križnog puta
Dosta bizarnosti, idemo na škakljive teme. Nemojmo se vraćati u prošlost, kažu oni koji se boje da će njihova verzija povijesti doživjeti stanovite promjene. Strahovi su veliki, najavljen okrugli stol o Jasenovcu, i to čak u Hrvatskom saboru. I ne bi to bilo tako strašno, da unaprijed nisu poznati neki govornici, recimo Igor Vukić, ako se ne varam.
Jasenovac nije sporan, bilo ga je, a nije ga trebalo biti. Sporne su samo dvije stvari: dimenzije zločina, koji su se ondje događali, nije da nisu, ali je arheologija zakazala, a Beograd ne da dokumente. Zna i zašto. To je jedno. Drugo, što najviše boli one koji su protiv razgovora o Jasenovcu – je li to mjesto bilo i jedna od postaja Križnoga puta hrvatskoga naroda, na što upućuju davna (naglo prekinuta) istraživanja.
Eh, ta možebitna i ne samo možebitna istina diže kosu na glavi „hrvatskoj“ ljevici jugoslavenskih gena, to jest komunističkih. A vrlo me zanima više no razvidna „recipročna“ igra brojaka (o ljudima se radi) – Jasenovac smanjen od oko milijun na „svega“ osamdeset tisuća, otprilike. Istodobno, broj ubijenih Hrvata na Bleiburgu i Križnim putovima, te potom – otprilike isto toliko, kažu dvojbene statistike, usprkos tomu što je riječ o stotinama tisuća. Morbidna igra brojeva. Kao: rezultat 1:1, publika odlazi doma ne baš zadovoljna, ali i remi je prihvatljiv. Podloga za pomirbu? Jest, ali za tango je potrebno dvoje, reče Trump misleći na Putina. U novinama izvukli već davni posjet Račanov Bleiburgu, Hajdaš to nije znao, zaprepastio se. A i inače ništa ne zna.
> Hitrec: Tolerantna Republika Hrvatska koju svaka šuša može nagrizati i potkopavati
Divljanje Revolucionarnog komunističkog saveza
Nesiguran je i oduran ovaj svijet, samo je moderna, suverena i samostalna Hrvatska sigurna zemlja na tom svijetu. Tako stabilna, tolerantna, da si može dopustiti divljanje Revolucionarnog komunističkog saveza, koji je nedavno održao skup u Zagrebu, doduše u zatvorenom prostoru, s komunističkim i jugoslavenskim zastavama, te ostalim revolucionarnim insignijama, što je lijepo, ali je manje lijepo da je skup pozvao na revoluciju. U Hrvatskoj. Uz nazočnost stranaca, od kojih su neki vjerojatno ruski plaćenici, ako nisu ruski, onda su srbijanski. Zašto o tom skupu saznajem s pouzdanih portala, a ne iz „službenih“ dnevnih listova, ili nedajbože s HTV-a? Očito, kao ni ja, ni DORH nije saznao u realnom vremenu.
Možda će vas zanimati
Thompson nije dobrodošao u Zagrebu, a komunisti iz Srbije jesu
Srp i čekić, Lenjin, jugoslavenska zastava i komunističke parole u Zagrebu su dozvoljene, ali nastup hrvatskog branitelja – nije.
Izraelska i ruska agresija
Pomiču se kazaljke na satu. Veli Mak da je to glupo, slažem se. Vrijeme jest rastezljiva kategorija, eto recimo Trumpovih 24 sata traju mjesecima, bit će i godinama, traje agresija na Ukrajinu, pa se mirotvorac prebacio na Maleziju. Sada više ne kaže da je zaustavio sedam ratova, nego osam. U Gazi je donekle uspio, energično tražio da se izraelska agresija zaustavi u trenutku kada se više nije imalo što razoriti, malo je ostalo i za pobiti, a preostala djeca će ionako umrijeti od gladi ili zaraza. Do tada, do rečenoga trenutka, Trump je držao lojtre zločincu Netanyahuu. Ali se sada, u svrhu pokajanja, opire Bibijevoj aneksiji Zapadne obale, formalno. Ako do aneksije dođe, Trump će biti užasno srdit, ali ne će učiniti ništa.
> Hitrec: Smogovci i ja rušili smo državu, piše u svom pamfletu Marco Jakovljević iz Padove
Svi sveti pred vratima. Uspomene, sjećanja. Krizanteme. Hrvata ima malo u zemlji Hrvatskoj, više izvan zemlje, a najviše pod zemljom.
Filmska uspomena na fascinantnu Babajinu Brezu i osobito kameru Tomislava Pintera. Zašto prije Svih svetih? Nedavnih dana riječ o meni poznatoj kapeli sv. Ivana Krstitelja blizu Krašića, kapeli koja „igra“ u Brezi. Pa kada sam bio ondje ni Krašićani ni ja, naravno, ni Babaja svojedobno, nismo znali da su blizu kapele u jaruge bačena tijela ubijenih u partizanskom napadu na Krašić 1943. Da, masakr 1943., predigra 1945. Ostatci otkriveni u listopadu 2025.
Možda će vas zanimati
Kuka nastavlja 'misiju' Jazovka: Istražuje lokacije na području Krašića
Kuka je ranije kazao kako postoje saznanja o brutalnim mučenjima zarobljenih domobrana od strane partizana 1943. na lokaciji kod crkve sv. Ivana te da je tamo i masovna grobnica.
Jezik naš svagdanji
Počela sezona skijaških natjecanja. Što me podsjeća da još nismo uspjeli prevesti na hrvatski riječ sedežnica. A bilo je pokušaja, jako pametnih – vidio sam u jednom novinskom tekstu da je mudrac napisao – sjedežnica. Malo jekavizirao, valjda mislio da ju tako kroatizira. No dobro, predlažem riječ sjedalnica. Ako sjedne dobro, ako ne…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
> Hitrec: Nametanje hipoteke hrvatskom narodu više ne prolazi
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: Narod.hr/HKV
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.