Prateći suvremena zbivanja u gradu Zagrebu te postupke i izjave aktera tih zbivanja, prisjećam se ne tako davne 1994. godine. Poseban mi je poticaj za ovaj vremeplov bio nastup svehrvatske zborske povorke u Zagrebu 24. svibnja 2025. godine u organizaciji Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”. Tom manifestacijom željelo se obilježiti 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva. Povorku su podržali Hrvatski kulturni sabor, Hrvatska akademska zajednica i Turistička zajednica Grada Zagreba. U njoj je sudjelovalo 1600 pjevača iz 67 pjevačkih zborova, KUD-ova i klapa, piše Ivanka Pavić.
Kada je povorka trebala krenuti prema Trgu bana Josipa Jelačića, ličkom je zboru predloženo da zapjeva Vilu Velebita. Na to je netko iz zbora reagirao pitanjem: “Smije li se to pjevati u Zagrebu?” U tom je pitanju sažeta sva naša lokalna politička stvarnost. Sramotna je činjenica da ovu veliku manifestaciju hrvatske kulturne tradicije nije zabilježio niti jedan jedini državni elektronički medij. No zato je sutradan HRT1 u svim svojim glavnim vijestima posvetio četrdesetak sekunda obilježavanju Dana mladosti u Kumrovcu.
Hrvatska Hrvatom
Spomenute činjenice vratile su mi sliku iz moga profesorskoga staža. Bila je to 1994. godina. U tadašnjem školskom kurikulu za nastavni predmet Hrvatski jezik bili su uvršteni i hrvatski pisci August Harambašić (pjesma Hrvatska Hrvatom), Eugen Kumičić ( ulomak iz Začuđenih svatova) te A. G. Matoš (putopis Oko Lobora). Riječ je, kao što je poznato, o trojici autora koji su djelovali u teškim kulturno-povijesnim uvjetima, u vremenima kada je tuđinac u Hrvatskoj imao ulogu osvajača. Osim toga, spomenuti su autori, upravo zbog političke i kulturne stvarnosti svoga vremena, bili vrlo aktivni starčevićanci. Sve su te okolnosti bile prepoznatljive u njihovu književnom stvaralaštvu. Našli su se u školskom kurikulu u vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata, razdoblju teških stradanja Republike Hrvatske. U vremenu kada nam je njegovanje domoljublja bilo itekako potrebno!
>Obilježena 1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva
Te sam godine nakon interpretacije Harambašićeve pjesme Hrvatska Hrvatom, zadala učenicima da nauče 16 stihova iz pjesme dajući im 12 dana za izvršenje zadatka. Nakon toga trebali su krasnosloviti naučene stihove koji glase:
Već smo tuđeg svega siti,/Ne tražimo što je tuđe,/Al ne ćemo više biti/Tuđe sredstvo i oruđe;/A da vazda krvarimo/Za probitke tuđim svatom,/Već sad gromko uskliknimo:/Hrvatska Hrvatom!
Ako li se vrazi maše/Da se slavni rod nam smrvi,/Branit ćemo što je naše,/Sve do zadnje kapi krvi!/Već nas ne će zastrašiti/Niti patnjom, niti zlatom,/Vijek će nam ideal biti:/Hrvatska Hrvatom!
“Ustaški” pjesnik
Dva dana nakon interpretacije pjesme u školu je dojurio ogorčeni tata jedne učenice, tada visokopozicionirani djelatnik jednoga našega elektroničkog medija. Otišao je silno uzrujan izravno mome tadašnjem ravnatelju. Ne prihvativši uljuđenu ponudu domaćina da sjedne, urlajući je sasuo: “Znadete li Vi što Vam se događa u školi? Tko Vam je ta Pavićka? Je li Vam poznato da ona zahtijeva od svojih učenika da uče pjesme ustaških pjesnika?”
Moj sada već pokojni ravnatelj bio je smiren čovjek, po struci profesor Hrvatskoga i Njemačkoga jezika. Čekao je da uzrujani tata završi svoje misli te mu se obratio: “Poštovani gospodine, recite mi, molim Vas, o kojem se to ustaškom pjesniku radi.” Kada je tata uspio odmotati svoj zgužvani papirić, bijesno je pročitao: “August Harambašić.” Shvativši kulturnu širinu nezadovoljnoga oca, ravnatelj mu je mirno prišao i, tapšući ga prijateljski po ramenu, izustio:
>Ivanka Pavić: Quo vadis, Europo?
“Poštovani gospodine, žao mi je što ću Vas morati razočarati. August Harambašić živio je 1861. – 1911. godine. Najplodnije razdoblje njegova književnoga stvaralaštva bilo je potkraj 19. i na samom početku 20. stoljeća. Ako se Vi i ja potrudimo malo računati, vidjet ćete da Harambašićevom stvaralaštvu moramo dati bar pola stoljeća prednosti ispred pojave ustaša. Jednako tako valja nam imati na umu političke, gospodarske i kulturne okolnosti u tadašnjoj Hrvatskoj kada Hrvati nisu mogli sami odlučivati o svojoj sudbini. Što Vas je navelo na zaključak da se radi o ustaškom pjesniku?” Sada nešto manje drzak, ali dodatno uznemiren otac izustio je: ” Pa, kada u pjesmi stalno ponavlja ‘Hrvatska Hrvatom’. Zvuči kao neki ustaša, goli fašist.”
Hrvatski visokopozicionirani ljudi…
Eto, tako su neki hrvatski visokopozicionirani ljudi u hrvatskim medijima (nazivani u ratom razaranoj samostalnoj hrvatskoj državi “ljudima od povjerenja”) doživljavali spominjanje imena svoje domovine, naroda i atributa izvedenih iz tih imena! Njihova je slava bila popraćena čestim pojavljivanjima kako u elektroničkim, tako i u tiskovnim medijima. U javnosti su nam se smiješili ispod trobojnice i grba, a privatno su isto to znamenje i sve vezano uz njega nastojali držati što dalje i od sebe i od svoje djece.
Salutirajući stisnutih pesnica i s petokrakama na glavi, danas djeca tih “zaslužnih”, koji u Harambašiću vide samo ustašu, marljivo prosljeđuju “povijesne istine” svojih otaca. Najveća im je “istina” da antifašisti u Hrvatskoj imaju pravo biti samo komunisti. Ta im je tvrdnja omogućila ulogu “naprednjačkih” boraca protiv “neoustaške ideologije i desnih mračnih strana” čiji je nositelj, po njima, većina hrvatskoga puka samo zato što životno iskustvo toga puka ne može u komunizmu otkriti svoje duhovne uzore.
Mi nismo ništa, bit ćemo sve!”
Uspjeh “naprednjačke” borbe naročito je razvidan u školskom kurikulu Hrvatskoga jezika i Povijesti. Najveća je zasluga te, kako bi Matoš rekao, “inteligencije bez inteligencije” da u hrvatskim osnovnoškolskim čitankama nema više ustaše Harambašića, dok su “ksenofobični” Kumičić i Matoš svedeni na minimum. Plod njihove borbe protiv “mračnih snaga” koje prečesto rabe riječi HRVATSKA, HRVAT i HRVATSKI prepoznasmo i 24. svibnja 2025. godine kada se gotovo svi hrvatski državni elektronički mediji oglušiše na svehrvatsku zborsku povorku u Zagrebu. Takve su povorke našoj dobro umreženoj “eliti” smotra “nazadnjačkoga kiča” koji ne zaslužuje pozornost hrvatske javnosti!
Ponašanje te “elite”, Matoševe “inteligencije bez inteligencije”, najvjernije oslikava stih iz najdraže im Internacionale “Mi nismo ništa, bit ćemo sve!” Ideološki zaslijepljeni, ograničeni u svojim spoznajama i u svom kulturnom senzibilitetu te lišeni svake sposobnosti za stvaralački rad intuitivno vjeruju da jedino agresijom, nametljivošću i ignoriranjem onih koji imaju sve one duhovne vrline koje oni nemaju od NIŠTA mogu postati SVE.
O autorici
* Prof. Ivanka Pavić nakon skoro 40 godina radnoga staža umirovljena je kao profesorica savjetnica za hrvatski jezik. Radila je u Osnovnoj školi Matka Laginje u Zagrebu. Tijekom svoga radnoga vijeka vodila je Županijsko stručno vijeće učitelja Hrvatskoga jezika Grada Zagreba, Vježbaonicu za studente Učiteljskoga i Filozofskoga fakultete u Zagrebu, održavala nastavu studentima Učiteljskoga fakulteta u Petrinji iz kolegija Hrvatski jezik i Hrvatski pravopis, metodički priređivala lektirna djela, objavljivala stručne članke u časopisu Hrčak, sudjelovala u radu niza povjerenstava svoga resornoga Ministarstva te u povjerenstvima Grada Zagreba, držala predavanja i vodila radionice na stručnim skupovima, sudjelovala sa svojim učenicima na Smotri učeničkih literarnih, dramskih i novinarskih ostvaraja LIDRANO na školskoj, općinskoj I državnoj razini. Dobitnica je Državne nagrade “Ivan Filipović” za 2008. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa