Miliša: Zašto su neprihvatljive generalizacije o mladima?

Pojednostavljene interpretacije o mladima proizlaze iz krive pretpostavke da su oni homogena populacija.

Brojni autori su skloni generalizacijama o mladoj generaciji. Smatraju da su mladi izvorište inih problema. To doprinosi njihovoj dodatnoj marginalizaciji. “Mladi nisu homogena skupina, nego vrlo heterogena, pa takve generalizacije često dovode do marginalizacije” (V. Ilišin) U knjizi “Mladi u vremenu krize” pokazuje da a čak 40% mladih koji rade ne rade posao koji odgovara njihovoj diplomi. Zato je dezorijentiranost mladih posljedica dezorganiziranosti države za potrebe i probleme mladih. Generalizacije o mladima iz više razloga nisu prihvatljive. One u određenom vremenu poprilično dobro detektiraju probleme mladih i njihove preferencije, ali se mijenjaju i predstavljaju jedan aspekt iz spektra njihova života.

Primjeri generalizacija

Netočna je kvalifikacija o mladima kao “izgubljenoj generaciji”. (G. Sten). Oni su izigrana generacija. Kada su mladi bili nezainteresirani za društveni angažman, onda ih je H. Schelsky nazvao “skeptičnom generacijom”, a kada su sudjelovali u prosvjedima, tada su opisani kao generacija koju obilježavaju “perfekcionističke iluzije” (A. Maslow) ili “revolucionarni idealizam” (H. Marcuse).

Tko ima mladu generaciju, ne znači da ima budućnost (kao što su vjerovali ideolozi nacizma). Na takvu ideološku podlogu uzvratio je “filozof nade” E. Bloch tezom da onaj tko ima budućnost ima i mladu generaciju.

Drugi autori smatraju da su dosada, hedonizam, apolitičnost, narcisoidnost… glavna obilježja mladih. Mediji često mlade prikazuju kao nasilne, internetske zlostavljače, delinkvente, ovisnike, lijenčine…. Na mlade se gleda kao “problematičnu, povampirenu i izopačenu generaciju”. (Vlasta Ilišin) Ovdje se zaboravlja da su mladi i proaktivni, a njihova ponašanja reakcija protiv njihove izopćenosti iz društva. Više nego ikad, tvrdi J. Lesourne, “mladi su odbačeni na sam rub društva” (u knjizi “Obrazovanje i društvo”).

Neki uočavaju da su mladi privilegirani jer ih uzdržavaju roditelji, zaboravljajući da pretjerana zaštićenost zna biti pogubna za njihovu samostalnost. To stvara kod mladih novi bunt protiv lažnog paternalizmu države ili obitelji.

Hedonizam, razbibriga i dosada

Višak dosade, a manjak ambicija je novi porok mladih. Danski filozof S. Kierkegaard upozorava da je dosada “korijen svih zala”.

U moralnom nihilizmu i hedonizmu čak se i seksualne perverzije tretiraju kao aspekt slobode. Hedonisti su u vječnim potragama za novim užitcima. Njima je trenutačno zadovoljstvo važnije od brige za drugoga, a ugoda svrha postojanja.

Ljenčarenje i razbibriga potiru volju za radnim angažmanom. Odatle nepoduzetnost i nezainteresiranost za društveni angažman. Svaki razuzdani hedonizam završava nihilizmom ili ispraznosti života. “Nije za čovjeka sramota podleći boli, ali jest podleći ugodi.” (W. Glasser)

S dosadom čovjek osjeća “ništavilo, izgubljenost, ovisnost, nemoć i prazninu” (Pascal u “Mislima”).

Slovenska znanstvenica Marija Ule u svojim istraživanjima otkriva da proces suvremenog života mladih obilježava odmak od zahtjevnog rada, a “prema svijetu slobodnog vremena, zabave i potrošnje”.

Apolitičnost i skeptičnost

Sredinom devedesetih godina istraživači u Hrvatskoj bilježe apolitičnost mladih uz visoko preferiranje privatnost.i (Leburić i Relja, “Kultura i zabava mladih u slobodnom vremenu”). Visoko preferiraju vrijednosti hedonizma i individualnosti, što su sastavnice skepticizma (A. Leburić i I. Tomić – Koludrović, “Nova političnost mladih”). I najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da građani/ke najmanje vjeruju politici i političarima. Neovisno o točnosti empirijskih nalaza, neopravdan je zaključak da su mladi po sebi apolitični ili skeptični.

Od razmažene generacije do malih tirana i ovisnika o ekranima

Aric Sigman u knjizi “Razmažena generacija” opominje da je uloga “roditelja naučiti dijete poštovati autoritete.” Sigman zaključuje: “Samo ponovnim uspostavljanjem autoriteta našu djecu i sve članove društva možemo učiniti odgovornijima.”

Jirina Prekop u knjizi “Mali tirani” ističe da ta razmažena generacija djece ” imaju stalnu potreba da budu u centru pažnje.” Prekop uočava znakovitu poveznicu: “Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava.”

Mislim da je od gore spomenutih generalizacija najprihvatljivija ona o razmaženoj generaciji te da su djeca i mladi postali masovni ovisnici o ekranima. Postoje nebrojna istraživanja koja potvrđuju ovaj zaključak, ali se gotovo niša ne čini za preventivne programe.

Reklame koje šire stereotipe o generacijskim razlikama

VIP-ova kampanja se svojevremeno ružno “poigrala” sa stereotipima o starijima i mladima. U toj reklami prikazane su ove izjave mladih: “Lijeni smo i grozni! Kažu da ćemo upropastiti cijeli svijet. Nemamo plan. Kao da ste ga vi imali. Sigurno nećemo raditi u istoj firmi cijeli život. Kažete − samo nam je do zabave? Živjet ćemo zauvijek kod staraca i nikad nećemo odrasti. Znam ja zašto vam mi idemo na živce! Zato što smo mi mladi, a vi niste. Sorry, al’ netko vam je to treb’o reći!” Reklama manipulira sukobom generacija, pri čemu se tvrdi da stariji o mladima misle kako su lijeni i neodgovorni, dok mladi zamjeraju starijima da su zaboravili kako je to biti mlad. Reklama vrijeđa i mlade, kada govore da im je plan živjeti što duže kod “staraca” i na njihov račun.

Studentski prosvjedi ne dopuštaju generalizacije

Između brojnih transparenata studenata iz 1968. godine jedna je dominirala: “Mi znamo što nećemo ali ne i što želimo”. I zadnji prosvjedi studenata u Srbiji imali su samo načelne zahtjeve za demokratizacijom društva, ali i kod njih je “neodređenost njihovih zahtjeva najveća slabost.” (Vedran Obućina)

Studentski iz 1968. godine su bili društveni angažirani, na primjer protiv rata u Vijetnamu, ali je od te godine krenula i seksualna revolucija, kao pobuna protiv religije, etike, Boga… Samo ova činjenica ne dopušta da se studentska pobuna svodi na jednu dimenziju.

Najmasovniji prosvjedi iz 2009. godine bili su okrenuti parcijalnim problemima akademske zajednice i nije bilo razloga da ih se glorificira. Obrnuto. Prakticirali su anarhističke metode i neposrednu demokraciju. Britanska novinarka Caroline B. Glick je izjavila: “Pokreti izravne demokracije koje Soros podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.” Njihov uzor bio je ubojica Che Guevara s porukom: “Mržnja prema svim našim neistomišljenicima”.
Studentski su blokadama, preuzimanjem fakulteta i uvođenjem tzv. samouprave pretvorili okupirane fakultete u mjesta širenja anarhističkih revolucija.

Zaključno

Mlada generacija nije po sebi izgubljena, apatična, lijena, hedonistička, nasilna, revolucionarna, a niti je karakteriziraju perfekcionističke iluzije. Konfucije poučava: “Mladi naraštaj je neobičan, daje povoda i poštivanju i strahovanju!”

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr