Mostarkić Gobbo: Dokad će drugi odlučivati umjesto vas?

Nemate nikakvu odgovornost. Nikome se ne opravdavate. No, ni o čemu niti ne odlučujete. Nitko vas ni za što ne pita. Živjet ćete onako kako vam drugi skroje. I vi, i vaša djeca, i vaši (možda bolesni) roditelji… Formirat će u vaše ime cijene vrtića i boravaka u školama. Drugi će odlučivati o tome hoće li biti mjesta u domovima za starije i nemoćne. Ili hoćete li doći na red za pregled u bolnici za dva tjedna ili tek negdje u kolovozu 2027. Odlučivat će se baš o svemu. Bez vas. Ne sviđa vam se to? Pa, upravo ste to dozvolili. Svi vi koji niste u nedjelju izašli na birališta.

Omiljeni hobi u Hrvatskoj

Jedan od omiljenih hobija u Hrvatskoj, vjerovali ili ne, nije trčanje. Ni slušanje (kvalitetne) glazbe. Ne. Onako kako, s pravom, punog srca i u ogromnoj izlaznosti, dočekujemo naše sportaše nakon njihovih golemih uspjeha, jednako tako masovno eskiviramo progutati dio odgovornosti za svoje živote.

Onoga dana kad treba ustati iz kreveta, s kauča, ili tek od stola na kakvom gradskom trgu nakon popijene kave uz koju smo se žalili kako “ništa u ovoj državi ne valja”, a to je omiljeni hobi dokonih Hrvata, ipak biramo zalijepiti svoje stražnjice za mekani madrac ili jastučić. U nadi da će blagostanje popadati s neba i da će se bolji standard dogoditi sam od sebe.

Postizborne emocije

Nakon svakih izbora, preplavi me val sličnih emocija. S jedne strane, iznova se naivno ‘navučem’ na kakvo (novo) hrvatsko-mesijansko političko poslanje nekih stranaka ili pojedinaca, pa se razočaram. Ne znam dokad ću tako. Ali, u mom životu ideali posljednji umiru.

S druge strane, dopustim si razočarati se i ljudima koji osim imena na listićima radije svih tih 12 sati – od 7 do 19, kažu usputno “Pih” ili odmahnu rukom.

Najviše me ipak zaboli inertnost. Pitam se do koje mjere ljudi mogu biti baš toliko nezainteresirani za krojače kvalitete njihova vlastita življenja?

Gdje je izlazak na izbore obvezan?

Postoje zemlje koje su restriktivne prema onim građanima koji ne izlaze na izbore. Prošle sam se godine dotaknula te teme nakon parlamentarnih izbora. Na njih je tada izašlo 62,30 posto birača. Ipak, ovogodišnji lokalni izbori opet su pokazali podbačaj izlaznosti koja nije stigla ni do 45 posto. Stoga se zbog (ne)izlaznosti opravdano postavlja i pitanje legitimiteta izabranih političkih opcija.

Diljem svijeta čak 27 zemalja ima obvezu izlaska na izbore. Neke od njih za neizlazak na izbore posežu i za sankcijama i kaznama. U nekim slučajevima, indirektno dolazi i do onih zatvorskih.

Što se europskih zemalja tiče, obvezu izlaska na izbore zadržale su samo Belgija, Grčka i Luksemburg. Nekoliko njih, poput Italije, Nizozemske i Španjolske tek su određeno vrijeme imale obvezu glasanja. No, vremenom se ona prekinula. Bugarska je samo godinu dana imala obvezno glasanje, i to 2016. godine, radi izlaznosti manje od 50 posto. (Model je tu…) No, iste je godine bugarski Ustavni sud tu odluku poništio. U Austriji je glasanje obvezno u tri regije, dok u Švicarskoj ono vrijedi samo u kantonu Schaffhausen.

Belgijanci svoje državljane koji ne glasaju na četvorima izborima unutar 15 godina, lišavaju prava glasa. (E, tako bi trebalo i kod nas… I po džepu.) Također, u toj je zemlji radi neizlaska na izbore otežano dobivanje posla u javnoj upravi.

Samo zamišljam da se u Hrvatskoj netko usudi i iznijeti prijedlog o obveznom glasanju (kao ja sada). Odmah se u utrobi zapali vatra, ona tamo od prije stoljeća sedmog, koja je spremna na krvoločne borbe. Pobuđeni inat. I rečenice poput “Ma, ti ćeš mi reći” i “E, baš ćeš me ti natjerati”, zar ne?

>Kad za izbore nemaš izbora: Što kada biračko pravo postane dužnost?

Obvezni izlazak na birališta

Dio stanovništva, čini se, ne razumije važnost lokalnih izbora. Nema drugog objašnjenja. Jer, sama riječ nam govori da izborom prihvaćamo preuzeti dio odgovornosti za politike koje će se voditi u našem gradu, općini, kvartu. Skidam kapu ljudima koji su bili dovoljno hrabri izložiti se javnosti i boriti se za svoje vizije. Ali na pošten način.

Naš izlazak na izbore ponekad znači i birati između opcija koje nisu naš prvi izbor. Možda ni drugi. Čak je i poništen listić određena poruka.

No, neizlazak je najlošija moguća odluka kojom pokazujemo da smo inertni, nezainteresirani i, u konačnici, iznimno neodgovorni.

Hrvatska politika

Politika, koja nije otkrivena ni u bivšoj Jugoslaviji, a ni u samostalnoj Hrvatskoj, već korijene ima u staroj Grčkoj, osmišljena je kao odlučivanje o uspješnom rješavanju problema jedne zajednice. Ipak, nešto što je trebalo biti plemenito i u službi naroda, mnogi političari su uspjeli uprljati korupcijom i sebeljubljem.

Politika bi morala biti rad za javno dobro, a ne za vlastite interese i osobnu korist. Zbog toga je ulaz na političku pozornicu posut trnjem svima onima koji odluče igrati čisto. Osobito u današnjoj Hrvatskoj. Na takvo blato teško je ostati imun.

I baš kao u svemu, treba se voditi vlastitom intuicijom. I imati, kako kažu ljudi, oči i na leđima. Jer, možda i oni za koje biste do jučer stavili ruku u vatru, nisu onakvi kakvima se žele prikazati.

Tko će odlučivati?

Iz ciklusa u ciklus, žongliramo s paradoksom naših prava kad su u pitanju izbori. Pravo imamo, ali neki ga ciljano, s ciničnim samozadovoljstvom, ne koriste. A da im se ono ukine, prvi bi se pobunili i protestirali gore od onih koji loše lupaju po bubnjevima prve subote u mjesecu.

Za razliku od prava, pomisao na dužnost nije nam omiljena. No, pitam se – tko će odlučivati ako ne mi? Dok se ne promijeni izborni zakon, tako je kako je…

Naravno, uvijek je lakše ići linijom manjeg otpora i praviti se da se život oko nas događa stihijski. Teži put je glasati po savjesti. Tko je još ima.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr