Ernst Theodor Amadeus Hoffmann bio je njemački pisac, skladatelj i crtač – čovjek neobično široke mašte i još šireg unutarnjeg svijeta; autor čiji privatni život nerijetko djeluje jednako nadrealno kao i njegovi likovi.
Unatoč postmodernim teorijama Rolanda Barthesa, Michela Foucaulta i Jacquesa Derridae, koje tvrde da smisao treba tražiti isključivo u tekstu, a ne u autorovu iskustvu ili epohi, pripadam onima koji vjeruju da se takve ideje – kada se shvate doslovno – pretvaraju u intelektualni darvinizam. I kao i svaki otrov, trebale bi imati naljepnicu:
„Djeco, ne pokušavajte ovo kod kuće“, piše Mario Milovac.
Mario Milovac rođen je 1984. u Splitu. Diplomirao je teologiju s temom iz filozofije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Gimnazijski je profesor vjeronauka i etike, suautor je udžbenika vjeronauka za drugi razred srednjih škola. Autor je metodičkih preporuka i predavač na županijskim stručnim vijećima.Kao predavač sudjeluje i na raznim javnim događajima, u emisijama i na tribinama vezanima uz teme kršćanske antropologije.
Fantastika mračnija od E. A. Poea
Za neku zdravu, laičku klasifikaciju, Hoffmanna možemo smjestiti na sjecište fantastike, laganog horora mračnijega od Poea i predfaze onoga što će kasnije razvijati Stephen King. Priču Orašar i Kralj Miševa objavljuje 1816. – iste godine kada Mary Shelley počinje pisati Frankensteina, točno između prvog i drugog dijela Goetheova Fausta. Nije to slučajno. U sva tri djela provlači se motiv prelaska iz živog u neživo, opsesija lutkama, automatima, homunkulima – bićima „između“.
Hoffmann tako, gotovo nehotično, anticipira nadrealizam, magični realizam i začudne oblike futurizma koji će bujati tek kasnije.
Osim Orašara, nezaobilazan je njegov Sandman, psihološki mračna pripovijest o mladiću čiji se svijet raspada pod teretom traumatske figure iz djetinjstva, zakamuflirane u mit, mehaniku i slučajnost.
Priču kasnije preuzima Alexandre Dumas – autor Tri mušketira i Grof Monte Cristo. Svoju verziju priče o Orašaru objavljuje 1844.: glađu, mekšu, manje bizarnu. Na nju se kasnije nadovezuje balet Petra Iljiča Čajkovskog.
No figurica Orašara koja je postala globalni simbol i koju možemo vidjeti uz božićne jelke zapravo slijedi upravo Hoffmanov opis. Zato se u ovoj analizi držim originala.
>Vjeroučitelj kojeg je oklevetao Nacional u Zagrebu predstavlja knjigu o rodnoj ideologiji
Avatar, lutka i alter-ego
Hoffmannova priča toliko je simbolički i psihološki slojevita da ju je gotovo nemoguće prepričati. Jednom sam pokušao ženi ispričati radnju, pa sam nakon deset minuta odustao: lakše bih objasnio Nolanov Tenet na kaseti koja se odvrtjela unatrag.
Ipak – evo verzije za one koji vole sinopsis nalik traileru:
Na Badnjak sedmogodišnja djevojčica Marie dobije drvenog Orašara. Te noći soba oživi, igračke kreću u rat protiv sedmoglavog Kralja Miševa. Orašar predvodi bitku, Marie ga brani, Marie ga slijedi, Marie tone u svijet njegove prošlosti. On je zapravo ukleti princ; ona je jedina koja ga može osloboditi. Granica stvarnosti nestaje, a djevojčica na kraju prelazi trajno u svijet u kojem Orašar vlada. Popularna interpretacija tvrdi: pobjeda dobra nad zlom, bajkovita romansa, sazrijevanje djevojčice.
To bi vrijedilo da je ovo samo bajka. Ali Hoffman to ne piše. On miješa stvarnost i fantastično do te mjere da djevojčica klizi u disocijativni poremećaj; završava kao zatočenica fantazme koju oblikuje odrasli muškarac – kum Drosselmeier.
Božićni horor
Groteskna ironija: ono što se prikazuje kao pobjeda zapravo je poraz.
Orašar – figura nastanjena starošću, deformacijom i neživo-živim paradoksom – postaje sredstvo razaranja djetetove psihe. On savršeno funkcionira kao mlađi alter ego Drosselmeiera. U bajci o Pirlipat, koja funkcionira kao priča unutar priče, Orašar je čak njegov nećak – s istim prezimenom.
I nitko se ne pita: zašto mladić ima sijedu bradu?
Baletne adaptacije jednostavno su maknule taj detalj; previše je mračan da bi bio romantičan. Ali Hoffmanov motiv ostaje kristalno jasan: dijete zarobljeno u tijelu starca kojeg treba zavoljeti kao takvog. Lutka koja glumi junaka. Život koji glumi igračku. Karikatura čovjeka.
To je pravi ton ove priče: božićni horor.
>Vjeroučitelj kojeg je oklevetao Nacional: Postali smo meta olakih medijskih napada
Drosselmeier – kum koji povlači konce
Drosselmeier, kum u obitelji Stahlbaum, najopasniji je lik u tekstu. Arhitekt eksperimenta. Stvarni demijurg koji oblikuje Marieinu percepciju, pa i samu njezinu sudbinu.
Fizički neugodan, gotovo groteskan. Jezivo podsjeća na samog Orašara s kojim ga Marie u dva navrata spontano uspoređuje. Prezriv prema svima koji ne razumiju njegovu „genijalnost“. Djecu naziva glupima, roditelje i djecu „glupim čoporom“. Uznemiruje ga svaka primjedba, pa im priča strašljive bajke punjene okultnim elementima, brojalicama i prijetnjama. Čak i Marieina majka u jednom trenutku upozori:
„Nadam se, dragi savjetniče, da vaša priča neće biti strašna, kao što to obično biva s onima koje pričate.“
Na početku priče Drosselmeier poklanja Marie mehanički dvorac u kojem je on sam jedan od likova, a isto se ponavlja i u bajkama koje priča. Zamislite odraslog čovjeka koji djeci poklanja minijaturnu verziju sebe, a zatim ih pričama gura u imaginarni svijet u kojem njegova mini replika upravlja svim zakonima i čije značenje prezimena označava vlasnika ili upravitelja posjeda. Ako to nije definicija egomanijaka, a možda i predatora, ne znam što jest.
Bajka na uzici
Drosselmeier priča svoju bajku o Pirlipat u trenutku kada je Marie već ranjiva i uznemirena događajima te noći: tek nakon prve bitke s Kraljem Miševa, kada se djevojčica pokušava umiriti. Upravo tada, kao da iskorištava njezino stanje, započinje priču koja otvara podzemni, mračniji sloj Orašarova svijeta.
Priča se spušta u tekst poput pukotine kroz koju ulazi sjena: njegova otkrivenja o kletvi i deformaciji polako zatamnjuju Marijin svijet, dok se dva zrcalna sloja pripovijesti – jedan prastari i jedan sadašnji – počinju savijati jedan u drugi, ostavljajući dojam da je sudbina davno zapečaćena.
Drosselmeier je opsjednut mehanikom. U bajci o Pirlipat, u kojoj je on sam jedan od likova, princezu rastavlja na dijelove kako bi je „popravio“. Bavi se alkemijom, astrologijom, gatanjem. I da – upravo on izrađuje Orašara. Nalik duhovnom ocu iz noćne more.
Tek na kraju priče otkriva se da je Drosselmeier dvogodišnjoj Marie potajno poklonio sedam pozlaćenih prstenova – bez znanja roditelja. U fantaziji, ti se prstenovi nalaze kao krune na glavama sedmoglavog Kralja Miševa – čudovišta koje proganja djevojčicu u snu.
Najgore biće u priči okrunjeno je njegovim darom, a on sam ga priziva na početku noćne more i ne štiti curicu nego usmjerava čudovište prema njoj. Teško je zamisliti jasniji potpis traume. Orašar potom ubija Kralja Miševa i kao trofej uzima krune – što mu daje moć da zadrži Marie u mehaničkom svijetu Drosselmeierova dvorca. Na ovakvim totemskim obrascima Freud bi napravio već dvije disertacije, ali srećom nalazimo se u predivnoj božićnoj bajci.
Darovi koji vežu · Društvo koje šuti
Tko bi vlastitom ili tuđem djetetu dopustio da mu takva osoba oblikuje maštu?
Društvo sastavljeno od pogubljenih, narcisoidnih roditelja – kakvima bajka o Pirlipat prikazuje i same princezine roditelje. Pirlipat je, uostalom, Mariein avatar.
Hoffmann to i izravno kaže:
„Marie je odjednom imala osjećaj kao da u lijepom licu Pirlipat ugleda vlastiti odraz.“
Za razliku od Faustove Margarete, koja ima majku kršćanku koja razaznaje opasnost i zabranjuje primanje Mefistovih darova – Marie nema nikoga tko bi joj stao na stranu. Tko će stati na stranu naše djece i zaštiti ih od darova današnjih Drosselmeierova?
Zaključno: na Badnjak Drosselmeier donosi figuricu Orašara koja je istodobno igračka i subjekt, odnosno Drosselmeierova projekcija unutrašnjeg, potisnutog JA, simbol Drosselmeierove infantilne i/ili potisnute strane koje on ne može otvoreno manifestirati u stvarnom svijetu. Pričajući priču o princezi Pirlipat, upravlja Marieinom percepcijom, strahom i nadom. Izaziva problem i nudi rješenje.
A sve nad sedmogodišnjom djevojčicom.
Kad napokon uspije – kad se Marie izgubi u fantazmi – slavodobitno kaže:
„Sada svi moji satovi savršeno rade.“
To nije rečenica zanesenog izumitelja. To je rečenica čovjeka koji promatra uspješan psihološki eksperiment, ili je uspio zamaskirati tragove vlastitog zločina udaljivši svjedoka iz svijeta realnoga.
Antikrist u božićnom pakiranju
Veza s Božićem? Samo ta da djeca dobivaju Orašara na Badnjak.
Po toj logici i Gremlini su božićni film, a Oči širom zatvorene romantična komedija. Idemo još dalje – možda je sljedeće godine i Freddy Krueger kandidat za jaslice.
U kršćanskoj misli idealno (Bog) silazi u svijet da ga iscijeli, posveti, otkupi.
Kod Hoffmanna – poremećeni manijak se ponaša kao samozvani demijurg koji ulazi u svijet jedne djevojčice da ga razbije ili oblikuje po svome.
Orašar nije spasitelj, nego antipod Kristu. Umjesto otkupljenja – odvodi djevojčicu iz stvarnosti. Umjesto povratka – zatvor u mehaničkom dvorcu. Umjesto svjetla – mehanika tame. Nije ključno pitanje što nam se događa s djecom danas.
Pitanje je što se događa s društvom koje bez dubljeg propitivanja ovakvog lika uvodi u božićni prostor – pored, ili čak ispred Krista.
Za kraj – pozdrav samozvanoj artističkoj i književnoj eliti, pedantnim novinarima i biskupima revniteljima sekularizma. Ako se ikada budem morao ispričavati zbog prokazivanja mračnjaštva kao što se morao jedan župnik nedavno – neka mi se slobodno jave. Ispriku već imam pripremljenu. Napisao ju je ChatGPT, bolju ni ne zaslužujete.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.