”Sad sam sve zaokružila”, uskliknula je ponosno dalmatinska partizanka, 101-godišnja Vjera Andrijić na Pantovčaku. I doista, u pravu je. Sve se lijepo zaokružilo na inauguraciji Zorana Milanovića. Nekakvi groteskni lonac hrvatske pomirbe, izvrnut do neprepoznatljivosti od one naivne Tuđmanove ideje. Na jednom mjestu žena koja je prije 80 godina posredno ili neposredno sudjelovala u pokolju fratara na Širokom, generali vojske koji su se 90-ih borili protiv onih koji su poput Vjere, na kapi nosili crvenu zvijezdu, predstavnik Crkve čiji su ‘popi’, kako Vjera kaže, rekordno ubijeni upravo pod tom i takvom ideologijom, onom koja je čak i jednog kardinala zatočila i polako ubijala.
No, nije problem u Vjeri.
Ona je ostala vjerna svojim idealima i u drugom stoljeću svog života.
Problem je u okruženju u kojem ona bez imalo straha, bez imalo propitivanja u ispravnost onog što su činili partizani i komunisti, 35 godina nakon krvavog kraha Jugoslavije s punim samopouzdanjem, potpuno opušteno, sigurno i kroz smijeh, priča o ‘popima’ sa Širokog.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nije problem u Vjeri
Zna da nitko nikad nije preispitivao njihove ratne zločine, nije istraživao, nije, osim deklarativno, osudio, nisu te susjedi poprijeko gledali jer su načuli gdje si bila 7. veljače 1945. Dapače.
Gospođa u 101. godini, osim što i dalje sa sprdnjom govori o ‘popima’, ‘isukrstu’ koji im visi s mantije, iako ne govori u intervju što je s ‘popima’ potom bilo, a dobro se zna, uvjerena je ne da ju neće razvlačiti po sudovima, nju i njezine drugove kao Nobilo Artukovića.
> DORH pokrenuo izvide: Ispitat će partizanku Vjeru Andrijić!
Zna dobro da je to što dan danas zastupa i personificira – poželjno, dobrodošlo, za to se dobivaju ulaznice za inauguracije, pišu se traktati o vremešnoj borkinji…
Tako da nije problem u njoj, ona je dosljedna svojoj borbi do smrti. I to donekle respektiram. S obzirom na biologiju, uskoro će na neki drugi sud, a tamo naši kriteriji više nisu bitni.
Ustaše su se lovile 45., ustaše su se lovile 91., ustaše se love i 2025.
Problem je, osim u klimi u kojoj ona kroz smijeh govori o glavnoj meti – Crkvi, u onima koji su joj tijekom tog intervjua držali mikrofon. Mikrofon Vida TV-a, internetske televizije Milorada Pupovca.
Problem je što se u tu kesu slilo toliko love da smo od tiskanog tjednika prešli i na portal. Bilo je i još love pa smo uložili u TV produkciju. Powered by hrvatski porezni obveznici.
> Odvjetnik Mišetić: Nema zastare, DORH i MUP moraju reagirati
Problem je što isti narativ gospođe Vjere, Pupovčevi koriste i danas.
Ustaše su se lovile ’45., ustaše su se lovile ’91., ustaše se love i 2025.
Nakon 80 godina mi se i dalje vrtimo u krug.
> Pupovčeva Vida TV promovira ‘queer’ poeziju koja progovara i o ‘dječjoj seksualnosti’
Baš kako je i vremešna Splićanka Vjera lijepo rekla.
Sve je zaokruženo.
Nismo se baš daleko pomaknuli. Kružnicu je načela 91., no brzo smo se vratili u ovaj ringišpil s kojeg se ne skidamo iako nam se vrti u glavi.
S razlogom se vraćamo u ’45.
Metode su jedino nešto sofisticiranije. Ne može više partizanija koja se naziva antifašistima, likvidirati, mučiti i osuđivati na smrt samo tako. Ne može vješati o bandere, puniti tijelima rudarske kopove i rovove koji smetaju izgradnji autoceste jer ljudske kosti nekako nađu svoj put na površinu. Zanimljivo, i kosti se vrte u krug. One iz ’45. i one iz ’91.
I dan danas, koliko god suludo i arhaično bilo, i dalje se s razlogom vraćamo u 45.
Kulturno, duhovno, politički i ekonomski.
Jugoslavenska historiografija preživjela je je svog rodonačelnika, preživjela je i njegovu trulu tvorevinu.
Onoga tko samo spomene onu riječ na koja počinje na R, a završava na IZAM, likvidira se iz javnog prostora, za njega nisu primanja, kamere, svjetla reflektora, slava i moć…
Pa što napraviti s režimskom poviješću, poviješću koja je pisana, ne po znanstvenim, nego političkim metodama, doli reviziju? Pa ne bi li to bilo posve logično?!
Osmi dalmatinski drma i dalje
Nasljednici pripadnika Osmog dalmatinskog korpusa koji su operirali i na Širokom i na mnogim drugim stratištima, kako mi je to u razgovoru lijepo rekao mladi povjesničar Hrvoje Mandić kojem ti pobijeni fratri iz njegovog kraja ne daju mira, i dalje drmaju Hrvatskom.
Jugoslavija, osim što je umrla na papiru i u krvavoj kupki, nikada zapravo nije umrla. Nije umrla ideja srpske hegemonije nad ‘jednakima’, nije umrla ideja o kolektivizmu, o klasnim neprijateljima i popovima koji su dobri jedino mrtvi.
Nije umrla ideja o ogromnom birokratskom aparatu kojeg hrani sustav jer kad ti je država poslodavac, svi će imati jednako, nitko neće biti vrednovan prema učinku i postignućima, mediokriteti će imati najbolje pozicije, a narod će htjeti da svi imaju za ljetovanje, sladoled i kavu na Stradunu.
Državni aparat i danas buja servisirajući sve manje stanovnika.
Sve više ljudi radi u sustavu obrazovanja, djece je sve manje. Sve više ljudi radi u socijalnoj skrbi, a broj korisnika ili potencijalnih korisnika je sve manje.
I danas od deviza naših gastarbajtera 21. stoljeća stiže pozamašan iznos kao u Jugi.
I danas su oni koji imaju – klasni neprijatelji.
Javni djelatnici u novinarstvu nikako ne razumiju što je uzrok inflacije i zašto blagajnica nema za sladoled u Opatiji.
Sve je baš lijepo zaokruženo.
Kružnica je zatvorena
Kao da se nismo gotovo ni pedlja maknuli od tog 7. veljače 1945. kada je mlada Vjera ponosno sudjelovala u akciji u kojoj su likvidirani ‘popi’.
Kružnica je zatvorena, a inauguracija je zapravo bila i konačna i javna inauguracija zločinačkog komunističkog režima.
Lako je ispitati staricu, pokupiti možda i koji politički poen kod desnice. Može se nekoga tko je blizu stotom rođendanu ili ga je prešao i uhititi pa pustit.
No to neće riješiti ništa.
Juga baj, baj
S Jugoslavijom ćemo se napokon oprostiti kad počnemo cijeniti izvrsnost, ne pokazivati simpatije prema birokratskom bujajućem aparatu i lagodnom poslu u javnoj i državnoj službi, kad prestanemo sa zapošljavanjem po vezi bez obzira na sposobnosti, kad shvatimo zakonitosti tržišne ekonomije i prava vlasništva, kad naučimo što je direktna demokracija, sloboda govora i osobna odgovornost…
Kada naučimo da države treba u našim životima biti manje, a ne više.
Kad naučimo razliku između europskog antifašizma i našeg komunizma kojem je antifašizam samo pokladna maska, kad naučimo da ne mogu svi imati sve i da režimsku istoriju treba dobrano podvrgnuti pojmu na R koja završava na IZAM…I ne samo istoriju.
E tek onda ćemo izaći iz te Vjerine kružnice.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.