Postoji teorija po kojoj je sve ono što doživljavamo kao stvarnost samo simulacija nekog znatno naprednijeg uma ili računalnog programa. To na prvu loptu zvuči kao neka otrcana fraza iz znanstvenofantastičnih romana, ali su njoj kroz povijest vrlo ozbiljni ljudi posvećivali svoje dragocjeno vrijeme. Možda je tu najbolji primjer Platonov filozofski genij i njegova teorija ideja, slikovito izražena u poznatoj alegoriji o špilji, piše Borislav Ristić za Večernji list.
U stvari, ta čudna ideja kako je ovaj naš opažljivi svijet samo privid, dok je prava stvarnost negdje u području neopažljivog, odakle se upravlja svime, vjerojatno je jedna od najstarijih čudnih ideja koje je čovječanstvo izgradilo o svijetu. Taj neobični metafizički dualizam kao da je prirastao našem prirodnom umu, u tolikoj mjeri da se čini kao da bez ideje o nevidljivom svijetu ne bismo imali nikakvu ideju ni o opažljivim stvarima.
Stvarnost ili simulacija
Čini se kao da su ljudi oduvijek znali kako postoje dvije stvarnosti u međusobnoj borbi za prioritet. Jedna je ona koju nazivamo objektivna stvarnost, ma što to inače bilo, dok odraze druge stvarnosti možemo vidjeti u institucijama koje smo stvorili kroz povijest, poput društvenog poretka, povijesti, tradicije i kulture. Kultura je primjerice jedan simulakrum, ali nam je ona često stvarnija ili bar važnija od objektivne stvarnosti.
>Ristić: Društvo se od bankrota može oporaviti, ali od zamjene stanovništva oporavka nema
Otuda se i čini legitimno pitanje živimo li mi, u stvari, u simulaciji? Ako je to tako, onda bića koja su stvorila ovaj simulakrum, koji mi nazivamo stvarnim svijetom, imaju također i moć da sakriju svoje tragove, kako ne bismo primijetili obmanu. Možda o tome da je naš svijet privid postoje dokazi svuda oko nas, ali mi jednostavno nismo sposobni primijetiti ih. A možda ćemo na kraju evoluirati u bića koja će moći primijetiti simulaciju.
Kako god, postoji i teorija po kojoj naša težnja da svijetu dajemo smisao, da stvaramo svijet umjetnosti, kulture, povijesti, a na kraju, i umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti, predstavlja najbolji dokaz da i sami živimo u simulaciji. Ako mi možemo stvoriti takav virtualni svijet, onda je sasvim logično da postoje i neka viša bića koja su stvorila nas kao inteligentna bića u ovoj našoj stvrnosti. I tako u nedogled.
No, to nam još uvijek ne pruža konačan dokaz da živimo u simulaciji, jer sve ovo počiva na pretpostavci kako je s našim spoznajnim moćima sve u redu, ali, eto, još samo nismo uspjeli pronaći dovoljno dobar dokaz. Ali, što ako naš um tvorac te obmane, što ako su naše predstave o svijetu samo dio kolektivne iluzije? Postoji bezbroj primjera gdje ljudi kolektivno dijele lažna sjećanja o prošlosti, uvjereni u nešto što se uopće nije dogodilo.
Korona i stvarnost
Možda je naše iskustvo s koronom najplastičniji primjer toga da živimo u simulaciji. Sjećate li se korone? Naravno da ne, jer samo luđaci još uvijek vjeruju da se to stvarno dogodilo. Sjećate li se da je čitav svijet doslovno stao – i da se ništa nije dogodilo? Po svim zakonima ekonomije to bi svijet trebalo vratiti u mračno doba, ali ništa se nije promijenilo. Korona je anomalija koja je pokazala kako ekonomski zakoni ne važe.
Sama ta činjenica da se ništa nije dogodilo je veći misterij od svim mogućih misterija i zavjera koji okružuju pandemiju korone. To što se dogodilo nije imalo nikakvog smisla po pravilima za koja smo vjerovali da upravljaju poslovima ljudi. Nije obmana koja se vezuje za koronu u pokušaju da se iskrivi naš osjećaj za stvarnost, već u pokušaju da se jednoj nečuvenoj anomaliji da bilo kakav smisao.
Ako živimo u programiranoj simulaciji, a ne u čvrstoj stvarnosti podređenoj zakonitostima, onda je poanta u tome da je program koji nama upravlja pun grešaka, raspada se i polako prestaje funkcionirati. Sve ukazuje na to kako smo kao čovječanstvo počeli praviti previše pogrešaka, koje je nemoguće popraviti. A znamo što se događa kad jedan program generira previše pogrešaka. Jednostavno ga izbrišete i instalirate novi, bolji program.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.