Apolitičnost nije puka apstinencija od glasovanja. Na rezultate izbora ne utiču samo oni koji izlaze na izbore već i politički apstinenti. Neizlazak na izbore ne znači apolitičnost. Lijenost građana ili zasićenost izborima je banaliziranje problema. Šutnjom i apatijom građani iskazuju svoj prezir prema odnarođenim političarima. To može predstavljati uvertiru u društvene nemire. Slaba izlaznost je indikator najveće bolesti suvremenog društva – apatiju, piše Zlatko Miliša.
Nepovjerenje u politiku i političare
Građani ne “padaju” na politikantske pozive izlaska na izbore. Političari tvrde da je neizlazak na izbore isto što i izostanak interesa za demokraciju. A upravo oni ruše temeljna načela višestranačja, tolerancije i demokracije. Ne opravdavam neizlazak građana na izbore, a još manje političare koji ih samo prigodničarski zagovaraju. Ako stranački ljudi s terena ne vjeruju centraliziranom vodstvu, kako se onda može očekivati izlazak na izbore i njihovo povjerenje u ovakav politički sustav!?
Razlozi najniže izlaznosti o kojima se ne govori
Etablirane političke stranke nisu ništa postigle da bi promijenili percepciju građana o strankama i političarima. Posljednji lokalni izbori će biti upamćeni po najnižoj izlaznošću, u odnosu na sve ranije izbore. Upravljat će političari koji imaju “demokratski legalitet, ali ne i legitimitet” (Ivica Šola).
Po mom mišljenju glavni razlog najniže izlaznosti jesu političari koji sustavno stvaraju gađenje prema politici. Od slabe izlaznosti najviše profitiraju SDP i HDZ.
Elektroničko glasovanje
Prijedlog za internetsko glasovanje prva je pokrenula udruga U ime obitelji, jer bi se tako smanjila politička apstinencija, a građani izravno odlučivali o njima najvjerodostojnijim političarima. Provedba ove ideje bi bila prihvaćena najviše od mlade generacije, jer su informatički najpismeniji. Indikativna je činjenica da su se ovom prijedlogu protivili HDZ i SDP. Tim strankama ide na ruku niska izlaznost. Sada dodatno postaje jasnije da od slabe izlaznosti profitiraju te stranke, a u Zagrebu i Možemo.
Fenomen Tomašević
“Jugokomandosi” ostadoše na vlasti u Zagrebu. Na prste jedne ruke mogu se u masovnim medijima nabrojati analitički članici o Možemovcima. U tiskanim medijima i televizijama o tome gotovo pa ni slova. Obratno. Pljušte pohvale.
U Zagrebu je tek svaki deveti birač s pravom gasa obavio svoju građansku dužnost. Jedan od razloga je što je Tomašević kontinuirano prikazivan kao favorit i bio miljenik “udarnih” medija, a i Plenkoviću je više odgovarao potkapacitirani “Lenjin u tenisicama” nego netko od njegovih, snažne osobnosti, respektabilnih radnih referenci, netko tko bi mogao premijeru ugroziti poziciju. Tomašević je dobio izbore igrajući na ulogu vječite žrtve, a pobjedu mu je osigurala većina koja nije izašla na izore. Mislim da bi svi željeli znati koji su to motivi i razlozi građana/ki koji su dali/e toj ekstremno lijevoj političkoj Platformi! I o tome šutnja!
>Miliša: Zašto su neprihvatljive generalizacije o mladima?
Sukobi na desnici dodatno povećali apstinenciju od glasovanja
Građani skloni desnici su apstinirali od izbora uvidjevši raskol među konzervativnim strankama, osobito izdaju od Domovinskog pokreta. Ivan Penava i ostali koji su se dokopali vlasti su izdali glasače, a dugoročno su naštetili konzervativizmu u Hrvatskoj. “U političkom teatru, lukavština je najvažnija vještina” (Cris Hedges)
Om mladih ljudi konzervativnog svjetonazora, politički neangažiranih najviše preferiram Davora Dijanovića i Matiju Štahana! Njihove analitičke članke s užitkom čitamo, naravno najviše na internetskim portalima ili nastupima na podcastima.
Netrpeljivost prema pravaštvu i konzervativizmu je stara stvar. Nekadašnji premijer Zoran Milanović moralno “najuspravniju” pravašicu Ružu Tomašić nazvao je “elementarnom nepogodom i društvenim zlom”. Dok je Ruža bila na čelu pravaša tada je bilo i najviše saborskih zastupnika. Ruža je bila uključiva, neizmjerno hrabra i poštena, a većina današnjih šefova konzervativnih strančica “vrište” od sebeljublja. Ista stvar je i drugim “jačim” strankama…
Primjeri odnarođenih SDP-ovaca
SDP-ovci imaju istu mantru. Glavni krivci su im korumpirani hadezeovci i autoritarno rukovođenje vladajućih. Glavna faca u promoviranju tih optužbi, nekad i danas je Milanović. On je prvak bez konkurencije u širenju animoziteta i konflikata. Njegov nasljednik Peđa Grbin je izbacio iz Sabora gotovo polovinu svojih saborskih drugova! Takvi tipovi, kritizirajući autoritarni model HDZ-ovaca su u vlastitim strankama provodili ili provode stranačku stegu i olako odbacivali slobodnomisleće drugove/ice.
Oni sudjeluju u podjelama i prostituiranju višestranačja u Hrvatskoj. Na prijedlog zadnjeg šefa SDP-a, nedavno je kompletno Predsjedništvo SDP-a raspustilo “neposlušne” ogranke četiriju velikih gradova. Novi šef SDP-a Hajdaš Dončić sa svojom svitom otvoreno okreće leđa Milanoviću koji je najavio za povlačenje iz politike nakon što okonča mandat predsjednika države. To mogu samo politikanti bez minimum morala.
Novčano kažnjavati političke apstinente
Neizlazak na izbore je jasan znak nezadovoljstva građana s političarima. Oni ne žele biti objektom političkih odluka, a(li) (isti) često sudjeluju u demonstracijama i drugim vidovima izražavanja građanskog neposluha. Zato je netočna kvalifikacija da su takvi građani/ke apolitični, a neki bi sada kažnjavali njihov neizlazak na izbore. Naravno da ne opravdavam neizlazak građana na izbore, a još manje podržavam prijedloge koji bi disciplinirali građane koji apstiniraju od glasovanja. Najnižu izlaznosti na zadnjim lokalnim izborima Potpredsjednik DIP-a Josip Salapić sugerira da slijedimo primjer Belgije, gdje je obvezno glasovanje. Time neizravno sugerira da je za uvođenje novčanih kazni onih koji ne izlaze na izbore.
Salapić ni riječju o novčanom kažnjavanju rušitelja političke demokracije i nositelja mržnje u javnom prostoru. Odgovornost političkih stranaka i političara koji permanentno stvaraju konfliktne situacije nije ni riječju spomenuo, kao ni o promjenama izbornog sustava pa ni upitnosti legitimiteta i ovih izbora.
Politika kao strast i izvorište sukoba
Parafrazirajući L. Dumura, može se reći da je najveća prijevara kada je politika kao “umijeće služenja narodu” preraste u uvjeravanje naroda da su oni u službi politike. Zato šefovi stranaka ili premijeri nerijetko biraju potkapacitirane suradnike jer se takvih lako odriču. “Kada ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija. Kada vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi.” (Thomas Jefferson)
Unutarstranački sukobi i odnosi među strankama uvjetovani su borbom za moć, gdje se makijavelističkom metodom, uvredama i diskvalifikacijama „uvjerava“ suprotnu stranu. To su općepoznate stvari koje upozoravaju zašto sve manje ljudi izlaze na izbore. Zato penalizirajmo najvećim kaznama one koje šire mržnju!
Ravnodušnost prema političarima je samo jedan (promjenjiv) aspekt apolitičnosti, koja zna prerasti u društvenu buru i bojkot prema vlastima, bilo lokalnim ili državnim. Moje je je uvjerenje da kada apolitičnost kroz skepticizam postane dominantno vrijednosno opredjeljenje, ne samo u sferi političkih odnosa, onda su sazreli uvjeti za radikalnim izmjenama političkog sustava i/ili društvenih okolnosti.
Zaključno
Glavni razlog najniže izlaznosti jesu političari koji godinama stvaraju gađenje prema politici. Od slabe izlaznosti najviše profitiraju partije koje se od devedesetih do danas smjenjuju na vlasti. Do kada ćemo to tolerirati? E to ovisi samo o nama građanima!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa