Na današnji dan 1. kolovoza 1937. osnovana je Komunistička partija Hrvatske u Anindolu pokraj Samobora. Anindol je ime dobio prema poznatoj kapelici sv. Ane, podignutoj još u 18. stoljeću. Osnivački kongres održan je pod okriljem noći, na šumskoj lokaciji malo ispod kapelice.
Izvori omogućuju da se rekonstruira tijek događaja, kao i evolucija stajališta KPJ/ KPH prema NDH, u razdoblju od 1937-1941 godine. Prvo, treba podsjetiti da je Kominterna, od sklapanja Njemačko-sovjetskog sporazuma, od 23. kolovoza 1939. godine do početka njemačke agresije na SSSR, 22. lipnja 1941., zahtijevala da se komunisti u ratom zahvaćenoj Europi, organiziraju u skladu s novim političkim realnostima i novim državnim granicama. Tako su, primjerice, norveški komunisti dobili instrukcije da surađuju i podrže Quislinga, piše Darko Bekić, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za vanjsku politiku za telegram.hr
Kakva je bila situacija u Europi 1939-1941. sa „novim“ komunističkim partijama?
Slična situacija je bila i sa francuskim komunistima, u Poljskoj, Belgiji i drugdje. Svugdje je zahtijevano da se komunističke partije prilagode datim povijesnim i državnim okolnostima, raspadima i stvaranjima novih država. To je bilo normalno s obzirom na internacionalistički karakter komunizma i njegove krajnje ciljeve da zavladaju cijelim svijetom, a ovi događaji smatrani su samo trenutnom i prelaznom fazom „svjetske revolucije“ koja je počela u Rusiji.
U tom pogledu, hrvatskim su okolnostima najsličnije bile one u Čehoslovačkoj. Nakon njemačke okupacije, Hitler je odlučio raskomadati zemlju, pa je, među ostalim, 14. ožujka 1939., proglašena Slovačka Republika Jozefom Tisom. Slovački komunisti su, odmah zatim, iz Kominterne (čiji je potpredsjednik bio Slovak, Klement Gottwald) dobili instrukciju da osnuju KP Slovačke, u čijem je programu bila uspostava “Sovjetske Slovačke”.
Sovjetski komunisti i Moskva priznali su odmah pronacističku vladu u Bratislavi, kao i KP slovačke.
Ova je instrukcija vrijedila jednako za sve komunističke partije, bolje reći, nacionalne sekcije Kominterne: od Norveške do Makedonije, od Francuske do Poljske. Na toj osnovi, može se sa sigurnošću pretpostaviti da se – odmah po osnivanju NDH – i u Moskvi i u Zagrebu, počelo razmišljati o tome da se postojeća KP Hrvatske preimenuje u KP NDH.
KP Hrvatske postaje KP NDH?
Stvaranje KP NDH bi omogućilo hrvatskim komunistima da djeluju operativnije na teritoriju nove države NDH, posebno po naputcima Moskve. Taj plan se temeljio i na dogovoru Njemačke i Sovjetskog Saveza o podjeli Europe, tj. uvjerenju da se Jugoslavija neće obnoviti.
Naravno, krajnja namjera Kominterne bila je da se zbace trenutni režimi novonastalih država raspadom Jugoslavije i da se uspostave „Sovjetska Hrvatska“, „Sovjetska Srbija“ i dr.
Zbog ove instrukcije zavladala je zbunjenost, možda i razdor između vodstava KPJ i KPH. Dominantnu većinu u vodstvu KPJ činili su Srbi i Crnogorci: Ranković, Đilas, Žujović i drugi. Oni su pomogli Titu da se domogne čela Partije i riješi „starog kadra“ , te od 1937. Stane na čelo KPJ.
Oni su činili su srpsko-crnogorsku većinu koja se ogorčeno usprotivila stvaranju KP NDH.
Taj čin, shvaćali su kao priznanje okupacije i rasformiranje jedinstvene jugoslavenske države, pod njihovom (srbijanskom) dominacijom.
Slovenci se pridružuju Srbima u vodstvu KPJ – NE novoj KP NDH!
Tom su se stajalištu pridružili vodeći slovenski komunisti u KPJ E. Kardelj i F. Leskošek, s obzirom da je Slovenija već bila podijeljena između Italije i njemačkog Reicha, ali i neki članovi najužeg vodstva KPH, kao R. Končar i P. Pap.
Tito, i da je mislio drugačije, morao se prikloniti većini, kako bi sačuvao svoju krvavo stečenu poziciju. Proglasom od 15. travnja, CK KPJ najavio borbu, u kojoj će se raditi “na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije kao slobodne bratske zajednice”.
Međutim, vodeći hrvatski komunisti Hebrang, Bakarić, kao i većina članova zagrebačkog Mjesnog komiteta (A. Rob, H. Haas, Malešević, M. Kvatro, L. Mates, V. Novosel) su pristali da instrukcije Kominterne provedu u djelo. Slično njima, vođa makedonskih komunista M. Šatorov je, slijedeći instrukcije Kominterne, njihovu organizaciju priključio Bugarskoj Komunističkoj partiji.
Pregovori hrvatskih komunista sa ustaškim ministrima Budakom i Lorkovićem?
Na dan kapitulacije Kraljevske vojske i formalnog prestanka postojanja Jugoslavije, 17. travnja, Hebrang i „drug X“ (najvjerojatnije Bakarić) sastali su se s ustaškim ministrima Budakom i Lorkovićem, te postigli dogovor o nenapadanju između novih vlasti i KPH. Tom je prilikom, možda i na inicijativu ustaške strane (koja je, nesumnjivo, bila upoznata sa stajalištima Kominterne), bilo riječi i o nužnosti reorganizacije KPH, prema novom teritorijalnom principu, odnosno granicama NDH.
Ovu priču u javnost je iznio Vladimir Dedijer, na osnovi svjedočanstva Blagoja Neškovića, koji je, u srpnju 1941, vodio partijsku istragu povodom tragedije u Kerestincu.
Hrvatska historiografija Neškovićevo je svjedočanstvo s gnušanjem odbacivala, ocjenjujući je “nevjerojatnom i ničim potkrijepljenom”.
Međutim, što ima loše u tome ako su hrvatski komunisti, zbog taktičkih razloga (među ostalim, i zato da spase svoje drugove, još ranije zatočene u Kerestincu) pristali na „međusobno nenapadanje“ ili su bar o tim temama pregovarali? Uostalom, samo pet mjeseci kasnije, Tito je osobno pregovarao s Dražom Mihailovićem, a tijekom 1942. i 1943, njegovi izaslanici: Krajačić, Đilas i Velebit, pregovarali su u Zagrebu o prekidu neprijateljstava ili, čak, o separatnom miru s ustašama i Nijemcima.
Ugroženi Tito nije mirovao. Šefu Kominterne Georgiju Dimitrovu krajem travnja poslao pismo o mogućem napadu Hitlera na SSSR, te potrebom očuvanja cjelovite KPJ, kao i cijele Jugoslavije. Smatrao je da će tako lakše organizirati ustanak protiv Nijemaca.
Moskva zatvara veleposlanstvo Jugoslavije i želi otvaranje veleposlanstva NDH?
Međutim, uskoro Moskva, u skladu na novonastalom situacijom i novim državama, 9. svibnja 1941. zatvara veleposlanstvo Jugoslavije. Jedan sovjetski diplomat u Berlinu pristupio je Luki Fertiliju, zaposleniku tamošnjeg Veleposlanstva NDH, te mu neformalno ponudio priznanje NDH i uspostavu diplomatskih odnosa.
Uplašeni Fertilio, međutim, o tome nije obavijestio ni svog veleposlanika Benzona niti Zagreb, uvjeren da vlasti NDH ne žele nikakvu suradnju s Moskvom.
Autoru ovih redaka (Darko Bekić op.), predsjednik Tudjman je povjerio kako mu je stari HSS-ovac Franjo Gaži, koji je 1941. bio djelatnik jugoslavenskog veleposlanstva u Moskvi, pričao da su mu Sovjeti 1941. nudili da postane veleposlanik NDH u SSSR ali i to je, najvjerojatnije, bilo samo neformalno sondiranje terena, uobičajeno u diplomaciji, o kojem nema nikakva pisanog traga.
Sovjetska Hrvatska?
Ovakva pozicija ostala je praktički do napada Njemačke na SSSR. Više od stotinu najistaknutijih komunista i ljevičarskih intelektualaca u Hrvatskoj bilo je internirano u zatvorima i logorima, ali nisu bili ni mučeni, niti ubijani. Eugen Dido Kvaternik, šef ustaške tajne policije UNS, držao ih je kao taoce za slučaj da KPH prekrši spomenuti dogovor o nenapadanju od 17. travnja 1941. Kada je 22. lipnja, Njemačka napala Sovjetski Savez, došlo je do totalnog obrata u stajalištima Kominterne: sada je Kopinič bio taj koji je tražio što brže pokretanje općenarodnog ustanka.
Međutim, zbog gore navedenih razloga, u Hrvatskoj to nije bilo jednostavno provesti: Hebrang i Bakarić bili su svjesni da će – ako počnu oružane akcije protiv njemačkih okupatora i ustaških vlasti – prvi stradati zatočeni hrvatski komunisti. Tako se i dogodilo: kada je jedna udarna grupa potkraj lipnja otela, ispitivala, do smrti mučila i bacila u neki kanal leš ustaškog policajca Ljudevita Tiljka, vlasti su za odmazdu odmah strijeljale deset hrvatskih lijevih intelektualaca, na čelu s Keršovanijem. Samo nekoliko dana kasnije, prilikom neuspjelog bijega 90-ak komunista iz logora Kerestinec, pola ih je ubijeno prilikom bijega, a druga polovina uhvaćena je živa.
Tek nakon što je 4. srpnja Politbiro CK KPJ donio odluku o podizanju ustanka i ova skupina je 17.srpnja 1941., strijeljana u Dotrščini.
Postoji opravdana sumnja da su i ubojstvo Tiljka i neuspjeh oslobađanja zatočenika iz Kerestinca, odnosno, eliminacija lijeve hrvatske inteligencije s političke scene, bili orkestrirani iz Beograda, kako bi se do kraja razbila pasivnost KPH naspram NDH i bilo kakva perspektiva hrvatske državnosti.
Simboličnu potvrdu ove spekulacije predstavlja grafit kojeg je August Cesarec ostavio na zidu svoje ćelije prije neuspješnog bijega, a koji je glasio: “Živjela sovjetska Hrvatska!”.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa