Da su partizani i komunisti od početka rata 1941. godine blisko surađivali s četnicima bila je dugo skrivana tajna koja se nije smjela niti spominjati za vrijeme Jugoslavije, a pogotovo znanstveno i povijesno istraživati. Ta suradnja imala je kao posljedicu tisuće nevino ubijenih ljudi od strane Srba u Lici, preko Drvara pa sve do obala rijeke Drine gdje je bila granica NDH i Srbije, a gdje je i bila najintenzivnija suradnja srbijanskih četnika i partizana.
Nešto kasnije Tito i Draža Mihajlović su se osobno sastali i dogovorili još tješnju suradnju partizana i četnika. Bilo je to u selu Brajići, Srbija, krajem listopada o čemu ćemo uskoro više pisati. I u Domovinskom ratu postojala je vrlo bliska suradnja Titove JNA, nastale iz partizanskog pokreta, i četnika sljedbenika Draže Mihajlovića. Dovoljno se kao jasan detalj samo sjetiti grozomorne fotografije vojnika JNA i četnika gdje zajednički stupaju porušenim Vukovarom uz pjesmu “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, počevši time strašan pokolj Hrvata u izmučenom gradu.
Dana 1. listopada 1941. četnički vojvoda Jezdimir Dangić, ratni zločinac kriv za smrt tisuća Hrvata i muslimana, je zajedno sa Sergijem Mihailovićem i Perom Đukanovićem s četničke strane, potpisao sporazum o suradnji s partizanskim jedinicama i o uspostavi zajedničkog četničko-partizanskog stožera s ciljem „zaštite srpskog stanovništva istočne Bosne“. Stvarni cilj je bio zajednička borba protiv novo uspostavljene NDH. S partizanske strane potpisnici su bili Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović, sve poznati partizanski i komunistički vođe i narodni heroji.
U to vrijeme Dangićevi odredi zauzimaju mjesta na rijeci Drini ili u blizini: Bratunac, Srebrenicu, Vlasenicu, Rogaticu, Olovo, Foču, Goražde i Čajniče gdje se vlast NDH nije dovoljno učvrstila. Tom prilikom četnici su izvršili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom, tisuće su ljudi pobijeni, a preživjeli su protjerani iz svojih domova. Dana 1. prosinca 1941. Talijani su u Foči prisilili ustaše da napuste grad, a 5. prosinca prepustili su grad Dangićevim četnicima koji su do 21. prosinca pobili 8.000 civila, među kojima i časne sestre poznate pod imenom Drinske mučenice, kada su predvečer 11. prosinca 1941. četnici opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda.
Suvremenici su zapisali da je tada:”Drinom tekla krv”.
U travnju 1942. Dangić odlazi u Beograd na pregovore s Milanom Nedićem. Tražio je od njega materijalnu pomoć za svoje četnike u NDH, a zauzvrat je nudio pripajanje 17 kotareva NDH pod njegovim nadzorom državi Srbiji. Na povratku u Bosnu zastao je u Valjevu (Srbija) gdje je pozvao na opći ustanak protiv NDH i njenih vlasti. Kada se vratio u tijeku je bila velika ustaško-njemačka operacija i njegove jedinice su pretrpjele težak poraz od Crne legije. Ustaške postrojbe izbile su na Drinu i osigurale granicu NDH prema Srbiji.
Četničko-partizanska suradnja postajala je sa većim ili manjim intenzitetom cijelo vrijeme rata na teritoriju NDH, a osobito je intenzivirana 1944. kada su četnici otvoreno pozvani da pređu na stranu partizana.