Polaganjem vijenca i paljenjem svijeće podno spomen-ploče na kapeli sv. Marije Magdalene na vinkovačkome Gradskom groblju, u ponedjeljak je obilježena 205. obljetnica rođenja hrvatskoga bana Josipa Šokčevića, rođenog Vinkovčanima.
U spomen na bana Josipa Šokčevića, rođenog 7. ožujka 1811. u Vinkovcima, gdje su njegovi posmrtni ostatci preneseni 2002. s bečkoga Novog groblja, vijenac su položili i svijeću zapalili predstavnici grada Vinkovaca, Vukovarsko-srijemske županije, Udruge “Vinkovački šokački rodovi” i Povijesnoga i športskog društva “Hrvatski sokol” iz Vinkovaca.
Hrvatski ban Josip Šokčević dijelom se školovao u rodnim Vinkovcima, a bansku dužnost obnašao je od 1861. do 1868. godine. Umro je u Beču 1896., gdje je i pokopan, ali su na poticaj “Hrvatskog sokola” 2002. njegovi posmrtni ostatci pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora preneseni na vinkovačko groblje i pokopani u kapeli sv. Marije Magdalene, koju je 1845. dala podignuti banova majka Elizabeta Šokčević.
“Zahvaljujući banu Šokčeviću, održana je Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska izložba koja je imala veoma značajnu ulogu u razvoju i procvata gospodarstva. Na njegov je zahtjev Hrvatskoj vraćen teritorij Vojvodine, a za njegova banovanja donesena je i odluka o osnivanju tadašnje JAZU, izglasan je Kazališni zakon, osnovan Stol sedmorice, a hrvatski jezik postao je službeni u javnoj komunikaciji”, podsjetio je predsjednik “Hrvatskog sokola” iz Vinkovaca Zlatko Virc. Također je rekao kako je Šokčevića banom imenovao austrijski car na prijedlog biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Ban Šokčević rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne gimnazije, 1823. odlazi iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju završava 1830. godine.
Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, u ljetu 1848. već je pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, s njom opsjeda i osvaja Veneciju te slama talijansku protuaustrijsku pobunu krajem godine.
U 38 godini već je general bojnik, dok u 46. godini svoga života postaje podmaršal, te ga sa Slavonske vojne granice premještaju u Vrhovnu vojnu komandu u Graz. Budući da je obolio Josip Jelačić (1858.) tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenuje ga banskim zamjenikom i šalje u Zagreb.
Nakon smrti bana Jelačića poslan je za zapovjednika Banatskog generalata (sjedište u Temišvaru). Godine 1860. uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši titulu baruna.
U ljetu 1860. car ga imenuje novim hrvatskim banom, uz preporuke Bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera.
Politika bana Šokčevića u prvim danima odlikuje jačanje hrvatskoga jezika u upravi (koji je prije njega bio njemački). Činovnici su morali učiti hrvatski i prema narodu ophoditi se s dužnim poštovanjem.
Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove – Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga.
Eugen Kvaternik zajedno je s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.
Godine 1866. nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom i krize Monarhije, dolazi do Austro-Ugarske nagodbe. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević držao je da ga je dvor izigrao i podnio je ostavku.
Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Već iduće godine je umirovljen, te se povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, potom se seli u Graz, a nakon toga u Beč gdje i umire 1896.