Novu godinu započinjemo na najljepši mogući način, proslavom velikog marijanskog blagdan: svetkovine dana Blažene Djevice Marije Bogorodice, Isusove i naše majke!
Što je Marija za katolika i što je Marija za svijet?
Krenimo u opširan prikaz i opis Marije, one koja je rodila Spasa na ovaj svijet, jer vrijedi upoznati i spoznati onu koju Bog naziva blaženom…
Prema Novom zavjetu, Marija (aramejski מרים Maryām “gorka”; arapski مريم (Maryam); Grčki Μαριαμ, Mariam, Μαρια, Maria) je bila majka Isusova. Majka Božja, Sveta Marija, Blažena Djevica Marija i Bogorodica (grčki Theotokos Θεοτόκος) su tradicionalni naslovi koje koriste katolici, pravoslavci i ostali da opišu Mariju, piše katehetski-nadbiskupija-split.net
Prema evanđeljima, živjela je u Nazaretu u pokrajini Galileji. Na aramejskom, njenom materinjem jeziku, zvala se Mirjam. Stupila je u brak s Josipom i rodila Isusa, Sina Božjega kojeg je začela na čudesan i jedinstven način po Duhom Svetome, te ga odgajala s Josipom. U svim evanđeoskim tekstovima, Marija je u prvom redu Isusova majka. To je njena uloga u povijesti spasenja. Kršćani je iz poštovanja zovu Blažena Djevica Marija. Tijekom stoljeća, razvile su se mnoge marijanske pobožnosti, molitve, pjesme, od kojih je najpoznatija molitva Zdravo Marijo. Marija se više puta ukazala ljudima dajući poruke. Među najpoznatijim ukazanjima su ona u Lurdu i Fatimi.
Marijin život
U Novom zavjetu piše malo o Marijinom ranom životu. U Bibliji se ne navode imena njenih roditelja. Iz drugih izvora i tradicije, zna se da se oni zovu Joakim i Ana. Po predaji, dugo nisu mogli imati djece, molili su se Bogu i Ana je rodila Mariju u poodmakloj dobi. Katolici vjeruju, da je Bog unaprijed izabrao Mariju, da bude Bogorodica i da je Marija od prvog trenutka svoga postojanja bila slobodna od istočnog grijeha te bilo kojeg osobnog grijeha, jer je od Boga dobila posebne milosti. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Marija je bila rođakinja Elizabete, žene židovskog svećenika Zaharije iz razreda Abijina (Lk 1,5). Oni dvoje su roditelji Ivana Krstitelja, Isusovog preteče.
Marija je živjela s roditeljima u Nazaretu u Galileji. Upoznala se s Josipom iz Nazareta, koji je bio kraljevskog roda, potomak kralja Davida, ali je bio siromašan tesar, pravedan i pošten mladić. Sklopili su zaruke za djevičanski brak. Marija je željela biti djevica i u braku, a Josip je to prihvatio.
Prije svadbe živjeli su odvojeno i u to vrijeme, Bog je poslao anđela Gabrijela Mariji u Nazaret. Anđeo je pozdravi riječima: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! (Lk 1,28)” Marija je zbunjeno razmišljala kakav je to pozdrav. Anđeo je nastavio i prenio joj poruku: “Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. (Lk 1,32-33)” Marija je obećala Bogu djevičanstvo i nije imala spolne odnose s Josipom pa je pitala anđela: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? (Lk 1,34)” Gabrijel joj je objasnio, da će začeti po Duhu Svetome i dao joj primjer njene rođakinje Elizabete, koju su smatrali neplodnom pa je Božjom pomoći začela sina u dubokoj starosti. Marija je povjerovala i pristala: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1,38)” Vjeruje se, da je tada Marija začela Isusa. Bog je želio njen slobodan pristanak.
Marija je pohodila rođakinju Elizabetu, koja je bila trudna (Lk 1,39). Pri susretu Elizabete i Marije, Elizabeti je zaigralo dijete u utrobi. Tako je to bio i susret njihovih sinova – Isusa i Ivana Krstitelja. Elizabeta naduhnuta Duhom Svetim povikne: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1,42)”. Hvalila je Mariju jer je povjerovala. Nakon toga, Marija je izrekla hvalospjev Bogu: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom… (Lk 1,46-55)”.
Marija je pomagala Elizabeti, a nakon tri mjeseca vratila se kući. Josip je tada primijetio, da je Marija trudna. Našao se u velikoj tjeskobi. Marija je šutjela i nije objasnila što se dogodilo. U to vrijeme, za nevjeru neki su bili i kamenovani. Josip je odlučio, da će potajno napustiti Mariju i povući se, nije želio da Mariju kazne i osramote. Noć prije, nego je planirao otići, u snu mu se ukazao anđeo Gospodnji i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. (Mt 1,20)” Prema židovskom običaju, otac je imao pravo dati djetetu ime, Josip je dobio tu čast. Josip je uzeo Mariju k sebi i vjerojatno su imali svadbenu svečanost.
Približilo se vrijeme Isusova rođenja. Rimski car August zapovijedio je, da se provede popis stanovništva. Svatko je trebao ići u grad svojih predaka. Marija i Josip bili su iz roda kralja Davida pa je za njih popis bio u Betlehemu. U Starome zavjetu je prorokovano, da će se Mesija roditi u Betlehemu. Marija je osjećala trudove pa su tražili smještaj, ali su u gradu svi smještaji bili popunjeni. Sklonili su se u spilju kraj grada, gdje pastiri sklanjaju svoje životinje za nevremena. Tu je Marija porodila Isusa, povila ga i smjestila u jasle (Lk 2,7). U blizini su pastiri čuvali stada, prišao im je anđeo Gospodnji i rekao: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama (Lk 2,10-12). Pastiri su posjetili Isusa, Mariju i Josipa, a “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19)”. Uskoro su se smjestili na bolje mjesto, jer se našao smještaj.
Četrdeseti dan poslije Isusova rođenja, Marija i Josip prikazali su Isusa u Hramu u Jeruzalemu, što je bio starozavjetni običaj. Prinijeli su žrtvu “kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića (Lk 2,24)”. U Hramu je bio pravedan i pobožan starac Šimun, kojemu je Duh Sveti objavio, da će vidjeti Pomazanika Gospodnjega prije smrti. Uzeo je Isusa u naručje, blagoslovio Boga i prepoznao u Isusu obećanoga Mesiju. Mariji je rekao: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! (Lk 2,35)” Time je navijestio Isusovu muku i Marijine boli. Tamo je bila i proročica Ana, hvalila je Boga i svima pričala o Isusu.
Tri kralja s istoka došla su se pokloniti Isusu. Betlehemska zvijezda repatica pokazivala im je put. Putem su bili kod židovskog kralja Heroda, koji im je rekao da mu na povratku jave, gdje je Isus, da mu se i on pokloni. Herod je zapravo želio pogubiti Isusa, jer se bojao da mu ne uzme prijestolje. Tri kralja su se poklonila Isusu uz kojeg su bili Marija i Josip te su darovali tamjan, zlato i plemenitu mast. Kraljevi se nisu vratili Herodu, jer im je anđeo rekao Herodove planove. Kralj Herod izdao je naredbu, da se u Betlehemu i okolici ubiju sva djeca do 2 godine starosti. Nisu ubili Isusa, jer je anđeo Gospodnji javio Josipu: “Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi (Mt 2,14).” Put u Egipat bio je dug i težak kroz pustinju. U Egiptu su bili izbjeglice, teško su živjeli. Kada je umro Herod, anđeo je javio Josipu u Egiptu u snu: “Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili (Mt 2,10)”.
Vratili su se u Nazaret u Galileju. Kada je Isusu bilo 12 godina, išli su u Jeruzalem u Hram. Na povratku, Marija i Josip shvatili su, da Isus nije u njihovoj skupini, mislili su da je s vršnjacima. Tražili su ga tri dana i tada ga nađu u Hramu, gdje je učeno razgovarao s učiteljima. Marija ga je upitala: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2,48-49)”. Vratili su se u Nazaret, Isus im je nadalje bio poslušan. Josip je bio tesar, a Marija je obavljala kućanske poslove. Prije nego je Isus započeo javno djelovanje, Josip je preminuo.
Isus je prvo čudo učinio na svadbi u Kani Galilejskoj. Tamo je bio s Marijom i učenicima. Kada je ponestalo vina, Marija je rekla Isusu: “Vina nemaju (Iv 2,3)”. On joj je odgovorio: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! (Iv 2,4)” Nakon toga, Marija je rekla poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5)” I Isus je učinio prvo javno čudo pretvorio je vodu u vino. Učenici su povjerovali, da je On obećani Mesija.
Marija je pratila Isusa na križnom putu. Kada je Isus bio razapet na križ, stajala je ispod križa sa svojom sestrom Marijom Kleofinom i s Marijom Magdalenom (Iv 19,25). Isus je ugledao Mariju uz koju je tada bio i apostol Ivan. Kada ih je vidio rekao je Mariji: “Ženo! Evo ti sina!”, a učeniku: “Evo ti majke! (Iv 19,26)” Time je apostol Ivan postao Marijin skrbnik, a Marija simbolički njegova majka, a u širem značenju i Majka svih vjernika. U umjetnosti je česta pojava Piete – Marija uzima u ruke mrtvo Isusovo tijelo, što nije zabilježeno u Evanđeljima, ali nije isključeno da se dogodilo.
Nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo, Marija je bila u društvu apostola u Jeruzalemu; bili su postojani u molitvi (Dj 1,14). Više se ne spominje, osim u Otkrivenju na više mjesta npr.: “I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (Otk 12,1)”. Marijina smrt nigdje se ne spominje u Bibliji. Katolici i pravoslavni vjeruju, da je uznesena na nebo, što se slavi na blagdan Velike Gospe.
Stav religija o Mariji
Katolici o Mariji
Po nauku Katoličke Crkve, Marija, koju evanđelja zovu “Isusova majka” (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha, proglašena je “Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43). Doista, onaj kojeg je Marija po Duhu Svetom začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva. Crkva ispovijeda, da je Marija zaista Bogorodica “Theotokos” (Vidi: Efeški sabor). Sveta Marija se štuje od najranijih dana kršćanstva, a u prilog tome govore i mnoge molitve upućene Mariji kao zagovarateljici, poput stare molitve Sub tuum iz 3. stoljeća. (Tijekom srednjeg vijeka česti naziv za Svetu Mariju bio je Alma mater).
Iz Evina potomstva Bog je izabrao Djevicu Mariju, da bude Majka njegovog Sina. Kao “puna milosti”, ona je “najodličniji plod Otkupljenja: već od prvoga časa svog začeća potpuno je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha te je cijeloga svog života ostala slobodna od svakog osobnog grijeha (dogma o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije) pape Pija IX. iz 1850. Taj blagdan slavi se u Katoličkoj Crkvi 8. prosinca, dok se njeno rođenje slavi 8. rujna (Mala Gospa). Papa Pio XII. proglasio je 1950. dogmu, da je Blažena Djevica Marija »na kraju svoga zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena na nebo.« To se u Katoličkoj Crkvi slavi svake godine 15. kolovoza (Velika Gospa). I pravoslavci također slave taj blagdan (Velika Gospojina ili Uspenje Marijino).
Dogme o Mariji
Bogorodica (grč. Θεοτόκος Theotokos; strsl. Богородица) je jedan od naslova koji se raznim kršćanskim crkvama pridaje Mariji, Isusovoj majci. Premda se koristio i ranije, ovaj je naziv službeno prihvaćen kao važeći za čitavu Crkvu na Efeškom saboru (431.) godine, u jeku rasprava oko Kristove naravi i sukoba s nestorijanstvom. To je potvrdio i Kalcedonski sabor 451. godine. Naslov Bogorodica izriče uvjerenje da je Marija rodila, ne samo čovjeka Isusa, nego i pravoga Boga, te da je Krist samo jedna osoba s dvije neodvojive naravi. Osobitu ulogu u teološkom definiranju ovog pojma imao je Ćiril Aleksandrijski. U Evanđelju po Luki, Elizabeta je rekla Mariji: “Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? (Lk 1,43)”. Izraz “majka Gospodina” može se direktno primijeniti na Marijino bogomaterinstvo.
Djevica Marija, naziv je, koji je uvršten u službenu inačicu molitve Nicejsko-carigradskog vjerovanja, koje je prihvaćeno na Prvom carigradskom saboru 381. godine. Ta dogma govori, da je Marija vazda-djevica (grč. ἀειπάρθενος, eng. ever-virgin). Bila je djevica i kada je začela Isusa po Duhu Svetome, bez muža te i nadalje, cijeli zemaljski život djevičanski je živjela bez spolnih odnosa.
Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije je katolička dogma, koja tumači da je jedinstvenom Božjom povlasticom, Blažena Djevica Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Začeta je biološkim putem od svojih roditelja Joakima i Ane. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha. Dogmu je proglasio papa Pio IX. bulom “Ineffabilis Deus”, 1854. godine. Milost nije Marijina zasluga, već Božji dar. Anđeo Gabriel nazvao je Mariju “milosti puna”. Sveti Ivan Duns Škot protumačio je kako je Mariju, Bog unaprijed očuvao od zaraze istočnoga grijeha, predodredivši je za majku svoga Sina i to zaslugom Kristova otkupiteljskoga djela.
Marija je uznesena na nebo, dušom i tijelom (lat. Assumpta), dogma je koju je proglasio papa Pio XII., bulom “Munificentissimus Deus”, 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo.
Pravoslavni o Mariji
Za pravoslavne vjernike, Marija je sva čista i sva sveta, jer je njenom slobodnim pristankom Bog postao čovjekom. Mariju nazivaju Bogorodicom (grč. Theotókos), Majkom Božjom. Smatraju je i bezgrješnom, jer bez obzira što je bila dio griješnog čovječanstva, nije bila sposobna griješiti. Pravednici iz Staroga zavjeta u njoj nalaze svoj vrhunac. U pravoslavnoj duhovnosti zauzima važno mjesto, jer je bila prva koja je slušala Isusove riječi i čuvala ih u svom srcu. Prema pravoslavnim teolozima, Marija je prototip čovječanstva otkupljenog u Kristu [7]. Pravoslavni smatraju, da Marija svojim životom, riječima i gestama upućuje na Krista.
Protestanti o Mariji
Protestanti Mariju većinom vrlo poštuju, čemu u prilog govore izjave dvojice od utemeljitelja protestantizma.
Martin Luther: „Mariju nikada ne možemo dovoljno poštovati.” Mnogi evanđeoski protestanti ne osporavaju činjenicu da je Luther štovao Mariju, ali smatraju da je njegov stav protivan Bibliji.
Jean Calvin: „Ne možemo zanijekati, da je Bog Mariji iskazao najvišu čast, kada ju je izabrao za majku svojega Sina.”
S druge strane, protestanti Mariju puno manje slave od katolika.
Muslimani o Mariji
Muslimani iskazuju Mariji posebnu čast, jer je jedina žena, kojoj je u Kuranu posvećeno cijelo poglavlje (19. sura, s naslovom Marjam / Marija). U arapskom jeziku zove se مريم (Maryam) i naziva se majkom proroka Isusa (Isa). Kuran navodi također, da je Marija bila djevica, ali islam ne pripisuje božanske osobine niti Isusu niti Mariji.
Marija i Hrvati
Hrvati su uvijek bili veliki štovatelji Blažene Djevice Marije i njoj su se uvijek u teškim vremenima i trenutcima molili za pomoć. Zvali su je tijekom povijesti “fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske) i “kraljica Hrvata”. Spjevali su joj brojne pjesme koje se i danas rado pjevaju. Već kod prvih hrvatskih knezova i kraljeva isticalo se izvanredno poštovanje prema Presvetoj Bogorodici. U selu Biskupija, kod Knina, pronađen je Pralik Gospe Velikoga Zavjeta iz oko 1050. godine. Kasnije su štovanje podržavali i širili osobitom revnošću pavlini, franjevci, dominikanci, isusovci. S pavlinima je vezan razvoj Marijinih svetišta u Remetama i Mariji Bistrici. Franjevci su podigli svetišta na Trsatu, u Sinju i Iloku. Dominikanci su posredno ili neposredno uveli u hrvatske obitelji moljenje svete krunice. Isusovci su odgojili mnoge mladiće i djevojke pomoću Marijinih kongregacija. Godine 1935., zagrebački je nadbiskup Antun Bauer okrunio u Mariji Bistrici, čudotvorni kip Marijin i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju, kraljicom Hrvata.
U Hrvatskoj su čak 1162 vjerskih objekata i 8 katedrala posvećeno Djevici Mariji. Uznesenju Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) posvećene su katedrale u Zagrebu, Splitu, Puli, Dubrovniku, Varaždinu, Poreču i Krku, a Navještenju Blažene Djevice Marije posvećena je katedrala u Gospiću. Uz to, Uznesenju Djevice Marije posvećena je i konkatedrala u Senju i bivša katedrala na Rabu, Naviještenju Djevice Marije posvećena je bivša katedrala u Pićanu te Svetoj Mariji posvećena je bivša katedrala na Osoru.
Marijanske pobožnosti
Molitve – Postoji veći broj molitvi vezanih uz Djevicu Mariju. Najpoznatija je “Zdravo Marijo” (lat. “Ave Maria”. Postepeno je nastajala kroz stoljeća. Početak molitve je iz Evanđelja po Luki, a ostalo je dodano u srednjem vijeku. “Anđeo Gospodnji” (lat. “Angelus”) je molitva koja se moli svaki dan u 7h, 12h i 19h u spomen na događaj kada je anđeo Gabrijel navijestio Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetomu. Molitva je stara oko 700 godina, počeci su vezani uz franjevce. U uskrsno vrijeme od Velike subote do blagdana Presvetog Trojstva umjesto molitve “Anđeo Gospodnji” moli se molitva “Kraljice neba” (lat. “Regina Coeli”), koja potječe iz 12. stoljeća.
Molitva “Zdravo Kraljice” (lat. “Salve Regina”) je antifon, koji se moli i pjeva u različitim prilikama, nastala je u srednjem vijeku. “Veliča” (lat. “Magnificat”) je molitva nastala od Marijinih riječi, koje je rekla za posjete svojoj rođakinji Elizabeti (Lk 1,46-55). U njoj se Marija veseli što će postati majkom Isusovom i tumači njegovo začeće kao primjer kako Bog uzdiže ponizne i ponizuje ohole, moćne i bogate i o tome kako Bog postupa prema Izraelu. Šibenska molitva je hrvatska marijanska molitva iz 14. stoljeća i jedan od prvih poznatih hrvatskih latiničkih jezičnih i književnih spomenika, a godinama je smatrana i najstarijim.
Pjesme – “Stala plačuć’ tužna mati” (lat. “Stabat Mater”) je pjesma, koja se pjeva za vrijeme pobožnosti Križnog puta. U njoj se ističe Marijina tuga za vrijeme Isusove muke. Nastala je u 13. stoljeću i doživjela je velik broj obrada mnogih uglednih skladatelja. “Zdravo Djevo” je najpopularnija marijanska pjesma u Hrvatskoj. Napisao ju je isusovac, o. Petar Perica 1904. godine. Ostale poznatije marijanske pjesme su: “Djevice nevina, majčice blaga”, “Kao Marija”, “Kraljice svete Krunice”, “Ljiljane bijeli nebeskog kraja”, “Sred lurdske pećine Gospa se javi”, “Majko Božja Bistrička”.
Krunica – Poznata marijanska pobožnost. Osmislio ju je njemački dominikanac Heinrich Seuse. Sastoji se od niza molitvi pod nazivom Zdravo Marijo. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica. Sastoji se od 15 otajstava, koja su podijeljena na tri jednaka dijela tj. tri tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih teksta razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. U povodu Velikoga jubileja, 2000. g. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.
Pet prvih subota – Pobožnost je nastala nakon ukazanja Marije u Fatimi 1917. godine, kada je Marija tražila ustanovljenje te pobožnosti. U prvih pet subota u mjesecu (prva subota u siječnju, prva subota u veljači itd.), vjernici se: 1. ispovijede i pričeste; 2. izmole jedno otajstvo svete Krunice; 3. razmatraju četvrt sata o otajstvima svete Krunice; 4. imaju nakanu dati zadovoljštinu Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Marijanski mjeseci – Kršćani od davnina pojedinim mjesecima u godini pridodaju posebne oblike marijanske pobožnosti, kada se još više mole Mariji te razmatraju njen život i značenje. Za katolike to su svibanj i listopad, a u nekim krajevima južne polutke studeni umjesto listopada. Istočni kršćani bizantskog obreda Mariju posebno slave kroz kolovoz, a egipatski Kopti u prosincu i siječnju.
Litanije lauretanske – Nastale su u talijanskom marijanskom svetištu u Loretu. Sastoje se od zaziva Mariji, nakon kojih slijedi molba “moli za nas”. Zazivi potječu iz pojedinih svečanih pjesmi ili propovijedi o Mariji gdje su pokušali Mariju opisati pojedinim biblijskim ili životnim slikama.
Sedam Marijinih žalosti – Sveta Brigita imala je više ukazanja za svoga života. U jednome od tih ukazanja, Marija je objavila svetici ovu pobožnost. Marija je mnogo trpjela i ova pobožnost je razmišljanje o njenim patnjama i suzama. Obećala je milosti, onima koji će moliti (svaki dan) i širiti ovu pobožnost. Pobožnost se sastoji u tome da se svaki dan u tjednu pročita kratki uvodni tekst za pojedini dan i zatim se izmoli 7 Zdravo Marijo (u čast 7 Marijinih žalosti). Sveta kongregacija za širenje vjere i papa Klement XII. odobrili su pobožnost. Tih sedam žalosti su: Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, traženje Isusa u hramu, Marija susreće Isusa na Križnom putu, Marija pod Isusovim križem, polaganje Isusovog tijela u Marijine ruke i Isusov pogreb, Marijine suze i samoća.
Čudotvorna medaljica – Nastala je nakon što se Marija ukazala redovnici Catherine Labouré u Parizu 1830. godine i poručila joj da napravi medaljicu s prizorom koji je vidjela tijekom ukazanja. Prva medaljica iskovana je uz dopuštenje pariškoga nadbiskupa 1832. U slijedeće četiri godine, izrađeno je 8 milijuna medaljica. Dogodile su se brojne milosti, onima koji su nosili medaljicu pa je prozvana čudotvornom. Među najpoznatijim čudesima je obraćenje Židova Alonsa Ratibonnea 20. siječnja 1842. u rimskoj crkvi sv. Andrije dellla Fratte. Poljski franjevac sv. Maksimilijan Kolbe je u velikoj mjeri širio čudotvorne medaljice.
Marijanski blagdani
Crkva od svoga početka, Mariji iskazuje posebno štovanje. Tijekom stoljeća nastali su mnogi blagdani u čast Mariji. Danas se tijekom crkvene godine slavi trinaest marijanskih svečanosti [11]. Među najvažnijima su tri svetkovine: svetkovina svete Bogorodice Marije (1. siječnja), Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa (15. kolovoza) i Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca). Dva blagdana su: Rođenje Blažene Djevice Marije ili Mala Gospa (8. rujna) i Pohođenje Blažene Djevice Marije (31. svibnja). Četiri obavezna spomendana su: Spomen Blažene Djevice Marije Kraljice (22. kolovoza), Spomen Blažene Djevice Marije Žalosne (15. rujna), Spomen Blažene Djevice Marije od svete Krunice (7. listopada) i Prikazanje Blažene Djevice Marije (21. studenog). Četiri neobavezna spomendana su: Spomen Majke Božje Lurdske (11. veljače), Bezgrješno Srce Marijino (subota nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova, Spomen Majke Božje Karmelske (16. srpnja) i Posveta bazilike Majke Božje Velike (5. kolovoza).
Tekst se nastavlja ispod oglasa