Na današnji dan 1939. Francisco Franco proglasio je pobjedu i završetak rata u Španjolskoj. Rekao je, ne bez razloga – Crvena Armija je pobijeđena!
Taj rat, iako ga s pravom mnogi zovu i građanski, imao je prije svega ideološku pozadinu sukoba između snaga španjolskih nacionalista protiv republikanskih i komunističkih snaga koje su imale znatnu pomoć SSSR-a i radikalnih komunističkih dragovoljaca iz čak 50 država Europe i svijeta (samo iz Hrvatske 700-800 boraca ekstremnih komunista, od kojih mnogi su zbog terorizma bili u zatvorima, a među njima i Tito).
Osim snažnih i utjecajnih komunističkih snaga u republikanskoj vojsci, u ovaj sukob je prema svjedočanstvu samog Franca u knjizi „Masonerija“ (prevedena na hrvatski jezik), bila u vrlo upletena i svjetska masonerija.
Stoga, ovaj poraz svjetski komunisti i masonerija nisu nikada mogli oprostiti generalu Francu. Zato nisu prestali u najgorem svijetlu prikazivati španjolski rat, izostavljajući cjeloviti prikaz o uzrocima i posljedicama, tvrdi Nikola Roščić u svojoj knjizi „Revolucije razaraju Krista“.
Franco je na radiju objavio kraj rata i konačnu pobjedu nacionalista. Izdao je i dokument datiran s 1. travnja u kojem je pisalo:
“En el dia de hoy, cautivo y desarmado el Ejército Rojo, han alcanzado las tropas nacionales sus ultimos objetivos militares. La guerra ha terminado.”,
što znači:
„Na današnji dan Crvena armija zarobljena i razoružana, nacionalne čete postigle su krajnje vojne ciljeve. Rat je završio”.
Zanimljivo je da su Sjedinjene Američke Države odmah priznale Francovu vladu tog istog dana, nakon čega je SSSR (koji je otvoreno ljudstvom, oružjem i jakom obavještajnom djelatnošću podržavao komunističke protivnike Franca) ostao jedina velika država u svijetu koja nije priznala Španjolsku. Rat je u Španjolskoj ukupno trajao 2 godine, 8 mjeseci, 2 tjedna i jedan dan. Procjenjuje se da je poginulo između više stotina tisuća ljudi.
Crveni teror u Španjolskoj – zašto se ne piše o užasnim zločinima ljevičara?
Usprkos tome što nosi neslavnu titulu autokrata ili čak diktatora, Francisco Franco spasio je Španjolsku od komunističke strahovlade i ‘crvenog terora’ koji je počeo davno prije pojave generala Franca, tvrdi Nikola Roščić.
Zločini komunista u Španjolskoj bili su, do tada u Europi neviđenih razmjera. Svjetska historiografija ih relativno olako prešujućuje i o njima ne piše s obzirom da se radi o masovnim ubojstvima do tada, zaista, neviđenih razmjera.
Termin koji označava zločine komunista u Španjolskoj je poznat kao „Terror Rojo“ (Crveni teror). Taj teror uključuje ubijanje desetina tisuća nevinih civila koji nisu htjeli podržati „crveni teror“, u bilo kojem obliku i ideološkim inačicama socijalizma koje su bile dio tog strašnog rata (komunizam, anarhizam, socijalizam, republikanski socijalizam itd.).
U Španjolskoj je tijekom osam godina (1931.-1939.) ubijeno čak 13 biskupa, 4.181 svećenika i bogoslova, 2.365 redovnika, 283 časne sestre, što je najveći broj ubijenih svećenika u Europi uopće – čak više od Titovog ili Hitlerovog režima.
Nikola Roščić – masonerija i komunisti nikada nisu oprostili ovaj poraz
Taj poraz svjetski komunisti i masonerija nisu nikada mogli oprostiti generalu Francu, tvrdi Nikola Roščić. Zato nisu prestali u najgorem svijetlu prikazivati španjolski rat, izostavljajući cjeloviti prikaz o uzrocima i posljedicama. Tako su uvijek prešućivali ideološku, revolucionarnu i izrazito protuvjersku osnovu oružanih sukoba u Španjolskoj.
Nikola Rošćić u svojoj knjizi „Revolucije razaraju Krista“ u poglavlju „Španjolski građanski rat” (1936.-1939.) navodi da to nije bio sukob pokrajina Kastilje, Katalonije i Baskije za odcjepljenje i autonomiju, nego je to bio prevratnički pothvat nadahnut Francuskom i prvenstveno Oktobarskom revolucijom, nametnut izvana, dugoročno pripreman i ideološki usmjeren.
Ujedno, on navodi da radikalni liberali i antiklerikalci imaju iza sebe slobodne zidare iz lože Velikog Orijenta. Ključ za razumijevanje svih tragičnih događaja u Španjolskoj tijekom više od stotinu godina je nerazdvojivo vezan uz anticrkveno djelovanje masonerije.
Krajnji cilj – uništenje Katoličke crkve i njenog društveno-obiteljskog morala!
Bjesomučno prevratničko djelovanje liberala, anarhista i komunista doista je išlo za tim da se posve uništi Katolička crkva u Španjolskoj.
To nije bilo ni skriveno, jer je Radio Barcelona, najslušaniji medij i radio Katalonije u vrijeme kada nije bilo televizije, 20. srpnja 1936. javno pozvao na opće razaranje Crkve:
„Potrebno je razoriti Crkvu i sve ono što je s njom povezano. Što znači ako su crkve spomenici kulture? Dobar vojnik ne će se pred tim zaustaviti. Neophodno je razoriti Crkvu!“., objavljivao je opetovano Radio Barcelona.
Nakon toga uslijedio je strašan zličin, ubojstva i paleži: sve crkve u Barceloni su zapaljene, osim Sagrade, a mnoštvo ljudi je ubijeno na ulicama grada.
U tom uvezenom ratu sudjelovale su i brojne međunarodne komunističke brigade iz pedesetak zemalja, uz glavno vodstvo Staljina i sovjeta. Ti nepozvani uljezi prozvali su se “španjolski borci”. Kasnije su primjerice u zločinačkom Titovom režimu veličani kao posebno zaslužni heroji, premda su okrvavili ruke nevinim ljudima, osobito svećenicima u Španjolskoj. Tako su u Hrvatsku već došli s bogatim iskustvom kako ubiti što više svećenika i zapaliti što više crkava u što manjem vremenu.
I svoju praksu na najgori mogući način nastavili nad – Crkvom u Hrvata.
“Masonerija” – zašto je pisana pod pseudonimom?
Osim snažne boljševičke i komunističke note u republikanskim snagama koje su bile u ratu vojskom generala Franca, iza kulise je prema riječima i samog Franca, u rat bila upletena i svjetska masonerija.
To tvrdi i piše u knjizi „Masonerija“ koju je sam Franco napisao pod pseudonimom Joakim Boor, jer je u vrijeme objavljivanja niza njegovih članaka u časopisu „Arriba“ pedesetih godina XX. stoljeća, bilo nezgodno da se Franco, kao vladar države, potpiše osobnom imenom i prezimenom.
Članci su i tako navlačili bijes masonerije, a osobito stoga jer su pisani od jednog državnog poglavara, i to na temelju relevantnih dokumenata koje je dobivao od španjolske obavještajne službe, te tako, malo po malo, sakupio 49 vrijednih članova koje je 1952. objavio kao svoju jedinu knjigu.
Knjiga je prevedena i na hrvatski jezik i može se naći, u prijevodu Zorana Vernazze, u pdf-u na internetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa