Dok danas srbijanska diplomacija i velikodostojnici SPC-a ponovno prizivaju sukobe i ratove, poput Milorada Dodika i patrijarha Ireneja nedavno u Nišu prilikom skupa sjećanja na NATO napade, hrvatska diplomacija glavinja i tetura bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti, te se vrlo loše i defenzivno postavlja u diplomatskim odnosima sa Srbijom koja joj se nameće kao tutor i mentor u bilateralnim odnosima i međunarodnim odnosima općenito.
Hrvatska se mora diplomatskim putem nametnuti Srbiji u odnosu na stvarnost – Hrvatska je pobjednik rata u kojima je Srbija počinila zločine s elementima genocida.
Dan nakon plitvičkog terorističkog napada na hrvatsku policiju i ubojstva Josipa Jovića, u obližnjoj Titovoj Korenici (danas Korenica) srpski ustanici protiv Hrvatske proglasili su izdvajanje iz Hrvatske i priključenje tzv. SAO Krajine Republici Srbiji.
Pitamo se zna li uopće ovu činjenicu hrvatska diplomacija i koristi li je kao krunski dokaz septaratističkih težnji i ratnog huškanja pobunjenih Srba, a protiv konstantnih optužbi koje stižu iz Srbije? Ili suprotavljanju Srbiji bliskih ljudi, koji podvaljuju ili čak lažiraju modernu povijest kao povjesničar Greif nedavno prije koji dan?
Na ulicama Korenice toga dana i mjestima tzv. SAO Krajine se slavila odluka o izdvajanju “opština sa srpskom većinom iz Hrvatske i priključenja Srbiji”. Toga dana klicalo se svakome pomalo na ulicama Korenice, Knina, Gračaca: Titu, partizanima, antifašizmu, Jugoslaviji, četnicima, popu Đujiću i Draži Mihajloviću – svima onima koje su Srbi smatrali svojim patronima i zaštitnicima svojih interesa. Pobunjenici su vjerovali da se konačno ostvario san koji su sanjali mnogi Moljevići, Mihajlovići, Šešelji i Garašanini: na tlu Hrvatske stvoriti će se srpska država.
Događaji u Korenici otkrili su karte, premda se sve i prije znalo: pobunjeni Srbi u Hrvatskoj žele raskomadati Hrvatsku i velike dijelove pripojiti Srbiji. Metode kojima će to pokušati učiniti biti će po uzoru na Plitvice: terorizam, napadi na hrvatsku policiju, ubijanja po etničkom načelu i to isključivo Hrvata, masakri, progoni, silovanja, medijska promidžba i laži, te na kraju opći rat protiv Hrvata.
Odluka o “prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji”, koju je “Izvršno veće SAO Krajine” donijelo 1. travnja 1991. u Korenici pokazala je jasne namjere naoružanog dijela Srba iz Hrvatske, ali i cijele Jugoslavije.
Nije to bila nikakva novost, ta velikosrpska politika ima svoje korijene u Hrvatskoj stare više od 150 godina, a genocidne ideje intenzivirane su stvaranjem Jugoslavije koju su Srbi doživljavali kao proširenu Srbiju u kojoj oni vladaju nad Hrvatima kao narodom drugog reda. Hrvatski narod je u prvoj, a osobito u drugoj Titovoj Jugoslaviji bio narod bez svojih temeljnih narodnih prava prisiljen na odricanje od svog identiteta, kulture, jezika i povijesti.
Tako je i bilo i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji.
Kontinuitet velikosrpske politike – patologija mržnje prema Hrvatima
Da je sve davno počelo, svjedoče i davni događaji kao proglašenje Banovine Hrvatske. O kontinuitetu velikosrpske politike u Jugoslaviji svjedoči brošura “Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama”, tiskana u Zadružnoj štampariji u Berislavićevoj ulici u Zagrebu 1939. kao reakcija na stvaranje Banovine Hrvatske. Tada je nastao pokret pod nazivom “Srbi na okup”, o kojem svjedoče letci istoimenoga naziva tiskani potkraj 1939. i u 1940. godini, dakle u razdoblju prije uspostave NDH dolazi do separatističkih težnji Srba iz Hrvatske. Spomenuti izvori pokazuju da je već tada veliki dio Srba želio pojedine kotare odcijepiti iz netom stvorene Banovine Hrvatske i pripojiti srpskom dijelu tadašnje Jugoslavije, jednako kao što je gotovo identično područje vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj namjeravalo pripojiti Republici Srbiji 1991. godine.
I to silom ili milom, ne pitajući susjede Hrvate žele li oni biti dio Srbije.
Kontinuitet velikosrpske politike dokumentiran je i projektom “Homogena Srbija” 1941. godine uglednog vođe Srba kojeg je podržavala vlada Jugoslavije u Londonu, Stevana Moljevića, kao i uputama (“Instrukcije”) Draže Mihailovića iz 1941. godine. U skladu s genocidnim namjerama spomenutih autora stvoren je program četnika u 2. svjetskom ratu za izvšenje genocida nad Hrvatima i muslimanima. Četnici su kao jugoslavenska vojska u Drugom svjetskom ratu, a potom jednako početkom 1990-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, počinili masovne zločine nad Hrvatima i muslimanima s bitnim elemntima genocida.
Posao četnika su dovršili partizani 1945. godine masovnim ubojstvima hrvatskih civila i zarobljenika.
O čemu ovise budući hrvatsko-srpski odnosi?
Budući hrvatsko-srpski odnosi ovisit će prije svega o tome hoće li srbijansko vodstvo priznati odgovornost za agresiju na Hrvatsku te okupaciju i razaranje Lijepe Naše početkom 1990-ih ili će ustrajati na hrvatskoj krivnji, te besprizornim i klevetničkim optužbama kao nedavno u Nišu (gdje je bio pristuan i Milorad Pupovac, zastupnik Hrvatskog Sabora). Slične objede i vrijeđanja su se čule iz usta predsjednika Srbije Vučiča i poglavara SPC prošlog ljeta u Bačkoj Topoli, opet uz prisutnost hrvatskog parlamentarca Milorada Pupovca.
No istina je samo ovo:netko je tada iz Srbije došao u Knin i Drniš i rekao “ovo je Srbija”, netko je iz Srbije došao u Glinu (Vučić) i rekao “ovo je Srbija”, netko je došao u Vukovar i Beli Manastir (Šešelj) rekao “ovo je Srbija” itd. Netko je tada želio ući sa šajkačom i petokrakom u Viroviticu, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Karlobag i reći “ovo je Srbija”. Netko je tada razorio Vukovar, Vinkovce, Osijek, Slavonski Brod, Novu Gradišku, Novsku, Pakrac, Lipik, Karlovac, Sisak, Petrinju, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i druge gradove i naselja diljem Hrvatske.
Netko mora biti odgovoran i odgovarati za sve to.
Pojedinac to nije mogao sam učiniti, to je učinila vojska, točnije JNA i četnici zajedno na djelu. A njihovo vodstvo nije djelovalo samostalno, nego je odluke donosilo zajedno sa vodstvom Republike Srbije.
Srbija je kriva za rat u Hrvatskoj, ona je kontrolirala i poticala pobunjene Srbe iz Hrvatske, ona je upravljala tzv. JNA, ona je godinama pripremala teren za agresiju na Hrvatsku i to je polazna točka od koje hrvatska diplomacija ne smije odustati. A izgleda da je odustala i prepustila Srbiji ofanzivu i dala priliku nakon svih patnji da se Srbija nameten kao lider i onaj koji će nametati uvjete i etikete Hrvatskoj.
Ogroman promašaj i ove garniture hrvatske diplomacije i svih prošlih od smrti predsjednika Tuđmana nadalje.
Zašto hrvatska diplomacija ima kompleks prema srbijanskoj kada su činjenice na našoj strani?
I danas srbijanska politika ne skriva svoje planove, te time dovodi pasivnu i neaktivnu hrvatsku diplomaciju u neugodan položaj da se isključivo brani od napada srpske diplomacije ili pomirljivo šuti. Ovih dana čuli smo Milorada Dodika, predsjednika genocidne tvorevine tzv. Republike Srpske, u Nišu na još jednoj proslavi povijesnih poraza Srba kako otvoreno govori: Srbija treba ujedinjena ujedinjena i s njom svi Srbi izvan Srbije.
A to podrazumijeva promjene granica i rat.
To ne bi bio toliki problem da vođe Srba nisu pokazali da izazivanje ratova i sukoba njima ne predstavlja nikakv problem, bez obzira što u tim ratovima gine i veliki broj Srba: od I. svjetskog rata, II. svjetskog rata pa do ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Patrijarh SPC Irenej na istom skupu otvoreno zagovara sukobe i rat na Kosovu i govori: “da pobijedimo zlo koje nas je snalazilo, da obranimo naše svetinje na Kosovu i Metohiji, i da se borimo da tu svetu zemlju sačuvamo i ostavimo u naslijeđe onako kako su je nama preci ostavili”.
Je li hrvatska diplomacija na čelu s premijerom Plenkovićem i ministricom Pejčinović-Burić uopće svjesna nastanka, uzroka i kontinuiteta velikosrpske politike koja i danas ugrožava Hrvate i sve susjedne narode? Ako jest, zašto ih onda doslovno gura preko svake mjere u Europsku Uniju ne stavljajući pri tome niti najmanju zapreku zločinačkoj Srbiji i njezinom fašističkom vodstvu koje je u agresiji na Hrvatsku okrvavilo ruke do lakta, od notornog Dačića do jednako patogenog Vučića, Šešeljeve desne ruke i Miloševićevog ministra informiranja?
Tko su Vučić i Dačić, okorjeli sljedbenici zločinačke politike, koji dociraju hrvatskoj diplomaciji?
Tko su Vučić, Dačić ili Dodik da smiju ijednu riječ nakon svega reći protiv Hrvatske, a da pri tome svemu tome prisustvuje i zastupnik Hrvatskog Sabora Milorad Pupovac kao politička osoba iz parlamenta koja, na neki način, predstavlja Hrvatsku? A o tome svemu premijer šuti??
Sve pokazuje da će budući hrvatsko-srpski odnosi ovisiti o spremnosti vodstva obiju država na suočavanje i istinu o prošlosti, odnosno s činjenicama.
A činjenice su na hrvatskoj strani koja o tome šuti!
Činjenica je da se ni jedna srbijanska vlast niti predsjednik države od 1990. nije jasno odredila prema postojanju osvajačkih velikosrpskih programa i agresivnoj politici srbijanske vlasti koja je u 1990-ima pokušala ratom, osvajanjima i genocidom ostvariti cilj “da svi Srbi žive u jednoj državi”. Hrvatska diplomacija mora konačno dovesti u svoje redove prave i kvalitetne diplomate koji će znati na intelektualno, moralno i pravno prhivatljiv način moći predočiti i obraniti interese Republike Hrvatske u odnosima sa Srbijom i međunarodnom zajednicom.
A ne bezlične karijeriste koji gotovo ništa ne rade u obrani hrvatskih interesa!
Mnoštvo je činjenica iz nedavne, pa i one starije prošlosti, koje dobri diplomati mogu kvalitetno prezentirati u obrani hrvatskih interesa, istovremeno razobličavajući srbijanske laži, podmetanja i agresivnost. Sve činjenice koje mogu podići rejting Hrvatske su na hrvatskoj strani: od istine o današnjem događaju od 1. travnja 1991. i sepratističkom odvajanju Srba iz Hrvatske kao uvodu u rat, srbijanske agresije na Hrvatsku, zločinačke politike Srbije, genocida u Vukovaru, pobjede Hrvata u Domovinskom ratu, raskrinkavanja mita o 700.000 pobijenih Srba u Jasenovcu, brojnih materijalnih dokaza o počinjenim zločinima nad Hrvatima s elementima genocida, brojnih zadivljujućih uspjeha naših nogometaša i sportaša koji su otvoraju put hrvatskoj diplomaciji koja to ne koristi, do Hrvatske kao svjetski poznate turističke destinacije i branda prirodnih ljepota…
A hrvatska diplomacija to ne koristi ili ne zna iskoristiti.
Zašto je hrvatska diplomacija veliki problem?
Zašto? Očito je problem u nekvalitetnim kadrovima zaposlenim u Ministarstvu vanjskih poslova od kojih je veliki dio došao na te položaje došao po raznim političkim vezama koje imaju korijene čak u političkom establishmentu Hrvatima neprijateljske Jugoslavije.
Šteta ovakvog rada u diplomaciji je velika i nemjerljiva, ali ne i nepopravljiva. Jer danas je idealno vrijeme za veliki iskorak u međunarodnoj politici koji bi Hrvatima mogao donijeti velike koristi: mirniju budućnost i kvalitetniji život u zajednici suvrerenih država Europe bez vječitog bremena i dahtanja Srbije na našim leđima.
Hrvatska se danas u Srbiji uzima kao paradigma cijelog Zapada koji Srbiji ne želi dobro, dok se Srbija danas u Hrvatskoj i njenoj politici uzima kao paradigma uzora za isforsiranu “regiju”. A u cijeloj izmiščjenoj “regiji”, ustvari postjugoslavenskom prostoru, granica između Srbije i Hrvatske je najmanja sa svim susjednim državama (osim vrlo male granice sa Crnom Gorom), a te dvije države razdavaja osim nepreglednog Dunava i silno bremenita moderna povijest u kojoj se Srbija postavljala cijelo kao sirovi uzurpator i obijesni susjed, a tako je ostalo i – danas.
Hrvatska se mora diplomatskim putem nametnuti Srbiji u odnosu na stvarnost – Hrvatska je pobjednik rata u kojima je Srbija počinila zločine s elementima genocida. Bez obzira što Bruxelles traži od Plenkovića ili Pejčinović-Burić u odnosu prema Srbiji na putu u EU.
Tekst se nastavlja ispod oglasa