Dobro je poznata sramna uloga nacističke Srbije u Drugom svjetskom ratu kada su Beogradom već 1942. vozili tramvaji s velikim natpisima „Judenfrei“. Nacistička Srbija je jedna od prvih zemalja Europe koja je riješila „židovsko pitanje“ progonom i ubijanjem više od 90 posto od ukupnog broja Židova u Srbiji.
To se činilo na sistematski način do istrebljenja.
Za Židove u Beogradu je bilo propisano i nošenje žutih traka, prinudni rad i policijski sat. Nažalost, isto je Srbija učinila i krajem 20. stoljeća, na nevjericu civiliziranog svijeta, prema nesrbima na okupiranim područjima Hrvatske i BiH. Sve je bilo isto: policijski sat, označavanje kuća nesrba, prinudni logori, ubijanja, a samo su trake bile bijele, a ne žute boje.
Zbog sjećanja na tu nacifašističku ideologiju Srbije, vrlo sličnu onoj iz nacističke Srbije u Drugom svjetskom ratu, obilježavaju se Dani bijelih traka svakog 31. svibnja.
Mjesta kao Lovas, Tovarnik i Prijedor su samo tri najpoznatija primjera srbijanskog nacizma bijelih traka, oživjelog pred sam kraj 20. stoljeća. Žrtve su i ovog puta, kao i Židovi u Beogradu i Srbiji, bili nevini ljudi: Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi nesrbi.
Lovas
Lovas je jedno od naselja u Hrvatskoj koje je podnijelo najveće žrtve tijekom Domovinskoga rata. Ubijeno je 85 Hrvata Lovasa što je 5,5 posto od ukupne brojke Hrvata koji su do početka rata živjeli u ovome selu. Tijekom okupacije sela došlo je do monstruoznih ubojstava, tortura, silovanja, prisilnog rada… Ubojstava su se događala po kućama, dvorištima, ulicama pa i u kapelici sv. Florijana na mjesnom groblju.
Mještani koji nisu srpske nacionalnosti morali su nositi bijele trake na rukavima kao znak raspoznavanja, a na prozore svojih kuća stavljati bijele plahte, baš kao što su činili nacisti 50 godina ranije. Sve je bilo označeno da bi ubojice, koji su ubijali iz čiste mržnje, mogli odvojiti naciju i vjeru – jedini kriterij ubijanja.
Spaljena je i devastirana crkva Sv. Mihaela stara oko 250 godina, počupani križevi i raspela na groblju… Zabilježeno je i 11 ubojstava žena, djece i staraca.
Vrhunac patološkog iživljavanja i morbidnih zločina bio je kada su dostojni nasljednici srbijanskih nacista natjerali 51 mještanina Lovasa, uz prijetnje oružjem, u čišćenje minskoga polja. U minsko polje su natjerani, po obrascima nacističkog rasnog ludila, isključivo Hrvati. Morali su se držati za ruke dok hodaju kroz minsko polje. Pri tome je ubijen 21 Hrvat, a 14 ih je teško ranjeno uz gubitke dijelova tijelo.
Više nego dostojno mračne nacističke prošlosti Srbije.
Tovarnik
Nakon okupacije Tovarnika svi Hrvati su morali nositi bijele trake oko ruke i imati bijele plahte na kući. Policijski sat je vrijedio samo za Hrvate.
Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući logoru pokojnog dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku.
Dio mještana, izabranih po bijelim trakama na rasistički način za koji su Europa i civilzirani svijet mislili da su nestali s nacizmom, odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu.
Prijedor
“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”.
Ovako je glasio nacifašistički poziv koji je emitirao Radio Prijedor 31. svibnja 1992. godine.
Kao i u drugom svjetskom ratu, kada su srpski ustanici 1942. počinili nakon zauzeća grada velike zločine nad Hrvatima i Bošnjacima Prijedora, ponovilo se isto i u posljednjem ratu. Tri tjedna njihove vlasti u Prijedoru 1942. značilo je smrt za više od 400 stanovnika Prijedora koji nisu bili Srbi, a mnogi su bili mučeni i ubijani na najbestijalnije načine. Tako su 19-godišnjoj djevojci Hrvatici Anđelki Sarić prije smrti nožem rezali tijelo na više mjesta ispisujući slovo ‘U’: na oba dlana, na obje dojke i na čelo. Među ubijenima su bila i dva katolička svećenika, nekoliko djece, 15 žena, te veliki broj osoba starih preko 70 godina.
Istu sudbinu doživjeli su nesrpski stanovnici Prijedora i u ovom ratu. Hrvatsko stanovništvo prijedorskog kraja, koncentrirano u gradu Prijedoru i okolici (osobito Ljubija i okolica), poubijano je, odvedeno u logore, a njihova sela su spaljena.
Svi stanovnici Prijedora i okolice morali su nositi bijele trake ako nisu bili Srbi.
Iako u Prijedoru nije bilo rata, to Srbe nije spriječilo da ubiju u gradu i okolici čak 102 djece u dobi od 2 mjeseca do 17 godina. Među njima su i ubijena djeca iz šire obitelji Matanović, njih četvero: Matanović Ervin 16 godina, Matanović Goran 14 godina, Matanović Zoran 17 godina i Matanović Predrag 17 godina.
Dan bijelih traka obilježava se kao spomen nacifašističkog srpskog ludila krajem 20. stoljeća i 3176 ubijenih stanovnika Prijedora, od kojih 182 Hrvata koji su činili svega 6-7 posto stanovnika općine.
Ovo je bio jedan u nizu poteza ponižavanja, maltretiranja i psihološkog ubijanja civilne populacije nesrba, koja je većinom završila ili u jamama ili u zloglasnim koncentracijskim logorima (dostojnim nacizma) kao što su Omarska, Keraterm i Trnopolje – mnogi od njih su mučeni, zlostavljani i ubijeni dok se za određenim brojem nestalih još uvijek traga.
Napominjemo da ova tri primjera “obilježavanja” nesrba nisu bili jedini, nego samo najpoznatiji primjeri u proteklom ratu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa