Zastrašujući i od hrvatske javnosti skrivan podatak je broj prognanih Hrvata od strane Bošnjaka i obrnuto. Naime, u 47 općina koje je nadzirala između dva popisa stanvništva bošnjačka Armija BiH nedostaje 126.725 Hrvata, dok u 27 općina koje je kontrolirao hrvatski HVO je svega 17.476 Bošnjaka manje nego 1991. godine!
Svaki daljnji komentar ove statistike je gotovo suvišan, kao i pitanje zločina u bošnjačko-hrvatskom ratu.
Treba istaknuti da su podaci bez grada Mostara koji je podijeljen na dva dijela, i bez Uskoplja koje je bilo u istoj situaciji.
U BIH, Hrvatskoj i svijetu mora doći do opće promjene narativa o tome tko je žrtva a tko agresor na kojem području, odnosno kolikog je inteziteta bio koji agresor na kojem području. Ne dođe li do opće promjene tog narativa, do osvješćenja svih političkih elita, posljedice će biti katastrofalne.
Jer brojke previše jasno svjedoče i govore o karakteru rata Hrvata i Bošnjaka.
Hrvati Srednje Bosne našli su se 1993. u okruženju višestruko brojnije Armije BiH koja nije prezala niti od najvećih zločina nad njima. U Križančevu selu ubijen je gotovo jednak broj ljudi kao u Ahmićima (74 osobe), u istoj općini Vitez u Buhinim Kućama 26 osoba, u samostanu Fojnica Armija BiH je ubila dvojicu svećenika, u Uzdolu kod Prozora 41 osobu, u Hudutskom kod Jablanice 25 osoba, u Zavidovićima šest Hrvata, u Grabovici kod Mostara 32 civila (preživjela samo dva manja djeteta na cijeloj desnoj obali Neretve), u Zabilju kod Viteza 13 Hrvata, u gradu Varešu 17 osoba, u Bugojnu još uvijek nije nađen 21 ubijeni zarobljeni vojnik, a 80 Hrvata je ubijeno kod zauzimanja grada. Nadalje, u Kaknju 9 civila, u Busovači 22 osobe u pratnji humanitarnog konvoja, u Drenoviku kod Kaknja 17 osoba, u Vitezu osmero djece od 8 do 15 godina, u Maljinama kod Travnika strijeljano je 30 zarobljenih Hrvata, u Sušnju kod Zenice 17 osoba, u Trusini kod Konjica 22 osobe i brojni, brojni drugi zločini Armije BiH nad Hrvatima. Samo u 5 općina Srednje Bosne: Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik i Žepče Armija BiH je ubila 400 zarobljenih civila i vojnika za što je postojala optužnica u Haagu za koje su Bošnjaci dobili po 2-3 godine zatvora. U ostalim općinama Srednje Bosne ubijeno je još 700 zarobljenih Hrvata. Za ogromne zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu oslobođen je Sefer Halilović.
Muslimani su imali 331 logor za Hrvate i kroz njega je prošlo u registrirano 14.444 Hrvata, a od toga je 2/3 žena i djece. Logor za Hrvate je bio i u istočnom Mostaru gdje je bilo od prvog dana zatvoreno 108 Hrvata (o čemu se šuti), od kojih 53 žene. Kasnije i više. Sedam Hrvata ubijeno je u tom logoru, a još više, uz brojna silovanja, u koncentracijskom logoru Jablanica.
Za šutnju, kao i neprocesurianje ovih zločina, veliku krivicu imaju i sve garniture vlasti i političara iz Hrvatske. Notorna je činjenica ovo: Hrvati Srednje Bosne su ostavljeni od Zagreba nakon smrti Franje Tuđmana. No, slično se događalo čak i Hrvatskoj sa Domovinskim ratom, pa se postavlja pitanje – tko je kriv i odgovoran za to?
Hrvatski narod konačno mora čuti istinu i dobiti crno na bijelo podnesene račune za sve gornje upite.
Stoga je humanitarni konvoj za Srednju Bosnu krajem 1993. bio slamka spas za Hrvate Srednje Bosne, okruženih mnogobrojnijom Armijom BiH koja u nadiranju ne preže od velikih zločina nad Hrvatima.
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je bio humanitarni konvoj koji se sastojao 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Bolnica je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a put je trajao 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993. Godine.
Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami.
Taj povijesni konvoj, konvoj spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline označavali, nakon prave putešestvije od polaska iz Zagreba sa zapadnog kolodvora stigao je na Badnjak u Novu Bilu. Donio je tračak svjetlost koja se mogla vidjeti ni kraju Lašvanskog tunela i kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo, umiralo od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova, nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je nadu da će oko 70.000 Hrvata iz tog smrtonosnog obruča Armije BiH, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi.
Kada je u kasno poslijepodne, 20. prosinca 1993. godine, u Lašvansku dolinu stigla vijest da je željno čekani „Bijeli put” na ulasku u Novi Travnik, nastalo je neopisivo veselje i rijeka sretnih i razdraganih ljudi, slila se, tisuće njih, u Novu Bilu, pred crkvu – bolnicu, kako bi se uvjerili da je blokada probijena, da su hrabra subraća stigla. Da se uvjere da ipak nisu sami, da nisu ostavljeni i zaboravljeni od svoje Hrvatske i hrvatskog puka u Hrvatskoj a i u južnim dijelovima BiH. Da zahvale tim hrabrim, časnim ljudima na njihovoj, moglo bi se slobodno reći suludoj odluci, krenuti u pakao Srednje Bosne, u pakao Lašvanske doline, kako bi dovezli pomoć, kako bi ohrabrili te napaćene, napadane, potpuno opkoljene Hrvate u toj maleno lašvanskoj enklavi. A bilo ih je, vođeni, odreda, dobrotom, ljudskošću, željom i odlukom ići „bijelim putom” i s konvojem „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, uz tisuće života vrijedne pomoći, ukupno 167, znanih i neznanih, franjevaca, desetak hrvatskih i inozemnih novinara, radnika, vozača…, dobrih ljudi i prijatelja čiju hrabrost i spremnost pomoći subraći u nevolji.
Hrvati Srednje Bosne i Lašvanske doline to nikada neće zaboraviti. Oni najbolje znaju da postoji i druga strana medalje u vremenski ograničenom ratu Armije BiH i HVO-a u kojem su najveće žrtve bili – Hrvati. Dokaz je, osim brojnih zločina Armije BiH, i 126.000 prognanih Hrvata u općinama koje je osvojila ta bošnjačka vojska.
Tekst se nastavlja ispod oglasa