Točno četrdeset dana nakon Uskrsa Crkva slavi blagdan Uzašašća Gospodinova ili Spasovo. Četrdeset dana nakon svog Uskrsa, Krist se sa svojim opipljivo ljudskim ranama ukazivao svojim učenicima, a potom je u svoj slavi uzašao svom Ocu na nebesa.
(Dj 1,1-11; Ef 1,17-23; Mt 28,16-20)
U Vjerovanju stoji da je Isus uskrsnuo, uzašao na nebo, da će doći u slavi suditi žive i mrtve… Upravo to je zaključak s prizora Gospodinova uzašašća na nebo. Život Isusov ne završava na zemlji, nego na nebu.
Na kraju puta je Slava Očeva. Onaj koji nam priopći da je put, istina i život pokazuje kamo vodi put, da je doista put spasenja i da sve završava u Životu. Kad je ulazio u naš svijet motivirao je svoj pohod riječima: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Izobilje života je Život vječni. Obećanje se ispunilo, ne samo na Isusovu životnom putu, nego je to sudbina i svih ljudskih života.
Ljudi su oduvijek pokušavali vlastitim se silama domoći životne punine, živjeti sretno i bez kraja. Nikomu to nije pošlo za rakom, zato što je to u našem svijetu nemoguće, moguće je jedino u Božjem životu. Ispunjenje svih čovjekovih želja moguće jedino u zajedništvu s Bogom. Isus je zato sišao na zemlju da nas pouči i povede samo njemu znanim putem k Bogu. „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” kaže učenicima nakon što je zgotovio djelo spasenja na zemlji. Onoga koji je Ocu bio sinovski poslušan do smrti na križu, Bog je uzvisio davši mu ime nad svakim imenom da se na to „ime prigne svako koljeno zemnika i podzemnika i da svaki čovjek prizna da je Isus Krist jedini spasitelj“.
Nama kršćanima koji slijedimo Krista to Isusu darovano Gospodstvo poručuje da smo na pravom putu, da je cilj, koliko god nam se nekad učio dalekim, ipak dostiživ, da se svi napori isplate, da ništa nije uzaludno. Naslućujemo što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Doživio je to sv. Stjepan, Isusov svjedok i prvomučenik kad je motrio otvoreno nebo i Sina Čovječjega gdje sjedi s desne Bogu. To je istina objavljena svijetu po Isusovu životu. Ona mora poći svim ljudima, da je upoznaju da se po njoj spase. Upravo stoga Isus šalje svoje učenike: „Idite po svem svijetu i sve narode učinite mojim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
Isus je uzašao, nije više vidljiv, a to vjerniku teško pada. Teško je slijediti nevidljivo. Isus je svojima ostavio ljubav kao oporuku, ali teško je ljubiti ono što ne vidiš, ne čuješ, ne možeš dotaknuti, ma kako to uzvišeno bilo. Isus je uzašašćem apostolima postao nevidljiv, ali ne i odsutan. Može li nevidljivi biti prisutan? Može. Kolikima je Isus za zemaljskog života bio neprihvatljiv, nisu vidjeli u njemu ono što je on uistinu bio i osudili su ga jer je tvrdio da je ono što jest.
Sv. Pavlu je mistični Isus bio bliži nego apostolima zemaljski. Oni su bolje poznavali povijesnog Isusa, a on mističnoga. Svima nama je bliži mistični Isus, jer zemaljskoga ne poznajemo. Sv. Toma Akvinski, genij teološke misli, proučio je Isusa kao malo tko drugi u povijesti, ali kad je upoznao mističnog Isusa, hodao je hodnicima samostana i ponavljao da je sve što je pisao pljeva u usporedbi sa samo jednim viđenjem.
Isus sam je pozivao da se učimo gledati onkraj razumnoga, materijalnoga i prepoznavati stvarnosti očima vjere ili kad gledamo srcem.
Tako je Isus prisutan, bez obzira što izgleda da je odsutan.
Crkva i „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime ja sam među njima”. Euharistijska Isusova prisutnost u kruhu i vinu. Duh Sveti. Doista, on je na razne načine prisutan među nama u sve dana do svršetka svijeta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa