Ideja austroslavizma imala je snažno uporište u slavenskim narodima Habsburške Monarhije kao pristaša federalizacije monarhije i stvaranja slavenske komponente. Austroslavisti su vidjeli slavenske narode Srednje Europe kao branu i otpor njemačkoj politici prodora na istok i ruskoj politici širenja prema toplim morima.
Slična situacija pojavljuje se i danas: nekadašnje austroslavističke zemlje, plus Mađarska, danas u okviru Višegradske skupine postaju stožerne zemlje otpora politici Bruxellesa u stvaranja centralističke EU i zatiranja državnosti i identiteta naroda Europe.
Nažalost, obezglavljena Hrvatska na čelu s Plenkovićem provodi potpuno drugačiju politiku. Podilazeći Bruxellesu pokazuje povijesnu nesposobnost i lutanje brojnih hrvatskih vođa u presudnim povijesnim trenucima.
Kušlan, Dragutin (Dragojlo), hrvatski odvjetnik i političar (Krapina, 12. siječnja 1817. – Zagreb, 11. ožujka 1867.), studirao pravo u Zagrebu, Pešti i Grazu. Rano se priključio hrvatskom preporodnom pokretu. Potkraj 1847. pripremao je s Mažuranićem osnivanje Narodne stranke. God. 1848–49. bio je perovođa Banskoga vijeća; 1848. član hrvatskoga izaslanstva na Slavenskom kongresu u Pragu. Bio je vrlo značajan pristaša federalizacije Habsburške Monarhije, još prije stvaranja Austro-Ugarske, i pristaša politike austroslavizma. Nakon proglašenja oktroiranog ustava u ožujku 1849. surađivao je s knezom A. Czartoryskim na uspostavi madžarsko-slavenskoga saveza protiv Austrije; susretao se i s G. Andrássyjem. Za neoapsolutizma 1857. bio mu je zabranjen odvjetnički rad. Nakon vraćanja ustavnoga stanja (1860) bio je zastupnik u Hrvatskome saboru; protivnik suradnje s Bečom i pristaša zajedničke hrvatsko-madžarske borbe protiv centralizma, koju je uvjetovao priznanjem teritorijalne cjelovitosti i vrlo široke autonomije za Hrvatsku i Vojvodinu.
Panslavizam – produžena ruka ruskog imperijalizma
Kao i danas kada je u pitanju EU, i prije gotovo 200 godina postojali su politički interesi velikih sila kojima su služili narodni vođe i političari drugih, manjih naroda. I kao što je danas na djelu udvornička politika HDZ-ove vlade prema (nad)vladi u Bruxellesu, tako je i prije 200 godina postojao značajan broj političara i utjecajnih ljudi koji je spas od Habsburške monarhije vidio u „velikom bratu“ koji se širi – carskoj Rusiji. Klicu (rusofilskog) panslavizma vidimo u Hrvatskoj jasno u zasadama ilirskoga pokreta: njega je prihvatio je dio pravoslavnoga žiteljstva u Hrvatskoj, kao i dio Slovenaca u Koruškoj i Štajerskoj, ali nisu i središnja područja srpskog i slovenskog nacionalnoga pokreta u njihovim maticama.
Tako je ilirski pokret najviše zaživio upravo u hrvatskim područjima.
U značajnom dijelu iliraca u početku je bila prihvaćena ideja panslavizma pod kapom Rusije. Kasnije se ideja, prema političkim prilikama, modificira prema austroslavizmu i južnoslavizmu (jugoslavenstvu).
Kratko rečeno: panslavizam je politička ideja koja polazi od stajališta da svi slavenski narodi tvore jednu etničku cjelinu. Doktrina je to o političkom ujedinjenju slavenskih naroda u jednu državu, gotovo u pravilu pod kapom Rusije. Velikim dijelom ovaj pokret je osim ruskom imperijalnim pragmatizmom i ekspanzijom, nastao na zasadama sveslavenskog romantizma.
Austroslavizam – samobitnost slavenskih naroda i federalizacija Habsburške Monarhije
Ideja panslavizma u Habsburškoj monarhiji nije bila dobro politički prihvaćena u vladajućim strukturama i suzbijala se, te nije dala neke rezultate, pa su je nasljednici reducirali na austroslavizam, sa najsnažnijim uporištem u Češkoj. Havliček će 1848. godine u Češkoj dati novu koncepciju, po kojoj bi se uzajamno povezali svi Slaveni u Habsburškoj monarhiji. Ideja je polazila od činjenice da u toj monarhiji većinu čine Slaveni, pa bi oni trebali imati i politički, gospodarstveni i kulturni primat u monarhiji. Godine 1848. održan je u Pragu Prvi sveslavenski kongres. Na samom kongresu, koji je vođen u duhu austroalavizma, izbile su već latentne suprotnosti među pojedinim slavenskim narodima. Nisu bili na istom političkom valu Česi i Poljaci, Rusi i Poljaci, Srbi i Bugari (ovi narodi su bili u tijeku oslobađanja od Turaka, stvaranja samostalnih kraljevina i nacionalne ekspanzije, dok je Hrvatska bila u isto vrijeme podijeljena između Austrije, Mađarske, Turske i Vojne Krajine – to je bio jedan od presudnih trenutaka na ovim prostorima, vrlo negativan za Hrvate).
Matica ilirska pokrenut će sazivanje Drugog sveslavenskog Kongresa 1851. godine u Zagrebu, ali će to spriječiti Rusi i Austrijanci. Austroslavizam se više ograničio na slavensko jedinstvo unutar Habsburške Monarhije (Česi, dio Poljaka, Slovaci, dio Ukrajinaca, Hrvati, Slovenci, dio Srba), te kao brana njemačkom i ruskom imperijalizmu.
Ti slavenski mislioci, inicijalno, su sanjali o Srednjoj Europi kao političkoj zajednici slavenskih naroda koji bi stupili u federativni ili konfederativni savez da bi se zaštitili od agresivnog njemačkog prodora na Istok (Drang nach Osten) i ruske agresivne politike širenja prema toplim morima. Svoju viziju slavenskog nacionalizma i ‘slavenske uzajamnosti’ iz kojih se nadalje razvija njihova srednjoeuropska ideja i austroslavizam u okviru Habsburške monarhije.
Dok je austroslavizam imao sredinom 19. stoljeća prihvaćenost u slavenskim sredinama Srednje Europe, panslavizam je svoje pristalice imao većinom u Rusiji, gdje je panslavizam često značio i vodeću ulogu Rusije u oslobođenju “neslobodne slavenske braće”, dajući toj ideji tome lažni velikoruski mesijanski karakter. Dok panslavizam, s Rusijom kao vodećom zemljom, pretpostavlja izlazak slavenskih naroda iz Habsburške Monarhije, austroslavizam i slavenska uzajamnost nastoje očuvati Habsburšku Monarhiju, ali u preuređenu zajednicu ravnopravnih država i naroda.
Tako uspostavljena federacija bi štitila slavenske zemlje od velikonjemačkog prodora za zapada, a s istoka od velikomađarskog i carističkog ruskog prodora.
Osjećaj lojalnosti zapadnih i južnih Slavena (tako i Hrvata) prema habsburškom Dvoru proizlazi iz straha pred mađarskim i ruskim imperijalizmom, koji je kasnije uzdrmala nagodba između Beča i Pešte 1867. godine. San austroslavista je bila trijalistički federativno uređena carevina, a ne carevina gdje su moć podijelili Austrija i Ugarska, što je ujedno značilo i propast Trojedne kraljevine, odvojivši Dalmaciju i Istru koje su potpale pod Beč, od matice Hrvatske, koja je sačuvala autonomiju u Ugarskoj.
Osobito snažan i utjecajan ideolog panslavizma bio je František Palacky, kojem se priklanjao i Kušlan. Ideja federalizma je trebala biti glavni dio političkih planova o novome ustroju srednjoeuropskog prostora; ova ideja je ujedno trebala i poslužiti za ponovno ‘preuređenje’ izuzetno složene multietničke, konfesionalne, kulturne i gospodarsko-socijalne strukture prostora Habsburške Monarhije. Ovime je Palacký pokušao pomiriti vladavinu Habsburgovaca s pravom nacija da oblikuju svoje vlastite države.
Car Franjo Josip je nacionalnu problematiku unutar Monarhije odlučio riješiti Bachovim aposlutizmom i na taj način očuvati vladavinu. Beču je bilo prihvatljivije dogovoriti se s njemačkim ili mađarskim nacionalizmom nego dopustiti ravnopravnost među narodima.
František Palacký je, kao i ostale pristaše austroslavizma, vidio ulogu Habsburgovaca u oblikovanju Srednje Europe i čuvanju malih slavenskih naroda od velikonjemačke ideje Mitteleurope. Nažalost, priklanjanje agresivnoj njemačkoj politici dovelo je, indirektno, do propasti te multinacionalne države, a Hrvati su se našli u novoj multinacionalnoj tvorevini pogubnijoj i na puno nižem civilizacijskom nivou od Austro-Ugarske: u Jugoslaviji.
Prijelaz iz austroslavizma k pogubnom jugoslavizmu
Ideje i planovi panslavizma i austroslavizma nisu dale željene rezultate iz više razloga, a razvoj nacionalnih i političkih prilika polako je te ideje pretočio u južnoslavizam ili jugoslavenstvo, čemu je osobito pridonijelo oslobađanje Srbije i Crne Gore od Turaka. To je stvorilo idealističke i romantičarske predodžbe na jugu Monarhije, a veliki dijelom u hrvatskim političkim i kulturnim krugovima, o Srbiji kao stožernoj i središnjoj državi za okupljanje Južnih Slavena, te oslobođenja od Beča i Pešte. Ta pogubna ideja se poput kuge širila u hrvatskim višim slojevima, a bitno manje među hrvatskim seljaštvom koje je činilo veliku većinu stanovništva.
S vremenom, ideja južnoslavenstva ili jugoslavenstva je sve više uzimala maha među narodima juga Austro-Ugarske, a osobito među prečanskim pravoslavcima identificiranim s ekspandirajućim srpstvom. To je bila ideja koja je imala nukleus o kulturnom, nacionalnom i političkom povezivanju južnoslavenskih naroda, pri čemu se ti narodi shvaćaju kao: posebne nacije, ili kao više plemena jednog naroda ili čak jedna jugoslavenska nacija (integralno jugoslavenstvo).
Valja istaknuti da je poseban oblik panslavizma je pansrpstvo – šovinistički pokret orijentiran okupljanju svih Južnih Slavena pod imenom Srba i to: pravoslavni Srbi, katolički Srbi i muslimanski Srbi. Po toj ideji na prostorima južne Europe žive samo Srbi, a taj pokret je ne samo Hrvatima, već čak i mnogobrojnijim Bugarima odricao nacionalni identitet (osobito u drugoj polovici 19. stoljeća kada se Srbija širila prema jugu i jugoistoku). Ova patološka ideja pansrpstva ima i danas veliki utjecaj u Srbiji, a i jedan je od uzroka genocida koji su četnici počinili nad Hrvatima i muslimanima u II. svjetskom i Domovinskom rastu.
Političke i ratne prilike s početka 20. stoljeća stvorile su dodatno teren za stvaranje države koja bi okupljala Južne Slavene – Jugoslavije – praćene idealizmom velikog dijela hrvatske inteligencije, pa i značajnog diijela klera, dakle ljudi koji su na čelu naroda. Dok su dijelovi hrvatskog naroda naivno vjerovali u jugoslavenstvo, većina Srba zaražena pansrpstvom smatra jugoslavenstvo drugim imenom za velikosrpstvo i Veliku Srbiju.
Višegradska skupina i Srednja Europa – što čekaju hrvatski politički vođe?
Danas su političke prilike u ovom dijelu svijeta drugačije: borba se očito vodi između suverenističkih koncepcija koje vide EU kao savez država i centralističkih koji vide EU kao gotovo jednu super-državu u kojoj narodi i nacije postaju samo folklorni i kultruni ukras. K tom, politika multikulturalizma i primanje milijuna imigranata je samo produžena ruka političkih krugova Novog svjetskog poretka koji Europu vide kao kontinent bez samobitnih i suverenih naroda.
Kao nekada u širenju austroslavizma koji je bio brana protiv velikonjemačkih i velikoruskih širenja, danas te iste zemlje i ti isti narodi postaju stožerno mjesto Europe otporu birokratskog centralizma Bruxellesa i nametanja svoje volje već formiranim narodima Europe. Srednja Europa postaje bedem i zid u zaustavljanju modernih invazija milijuna ljudi sa prostora Azije, tako i brana očuvanja nacionalnih država u Europi koje se ne žele utopiti u „jedinstveni europski narod“ bez identiteta i bez prošlosti. Tom „melting potu“ stvaranja multietničkog društva u kojem se od svakog uzme ponešto, a svi ostaju bez svega, upravo nekadašnja područja austroslavizma postaju središta otpora toj ideji. Nažalost, Hrvatska je zasada zbog politike Andreja Plenkovića i HDZ-a izvan tog kruga.
Stožerno okupljeni oko Višegradske skupine, ovaj pokret je proširio svoj utjecaj i na susjednu Austriju, Rumunjsku i Bugarsku, a te ideje su posve našle utočište i u Italiji. Tamo je s područja nekadašnjih austro-ugarskih zemalja sjevera Italije krenuo pokret koji je danas Italiju iznjedrio kao najvžniju europsku državu i članicu G7 koja se opire „novom europskom poretku“.
Nažalost, Hrvatska sa svojim bezličnim i beskarakternim političkim vođama ostaje postrani i slijepo slijedi direktive i naputke Bruxellesa, baš kao nekada što su slijedili naputke Beograda, Beča ili Pešta. Ono što su nekada činile hrvatske vođe prema centrima moći država čiji je dio bila Hrvatska, danas čak otvorenije i neskriveno radi Andrej Plenković i vlada HDZ-a prema Bruxellesu – politiku dodvorništva i nezamjeranja tako tipičnu za hrvatske političare. Snalaženje u političkim prilikama vremena je svakako vrlina za političke vođe, ali udvorništvo i besciljnost svakako nije. Zbog toga se danas Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka nalaze tamo gdje je jesu, i ekonomsk i politički daleko jače i naprednije od Hrvatske, a Hrvatska vođena pogubnom politikom HDZ-a i SDP-a nalazi se tamo gdje nitko od Hrvata nije želio vidjeti.
Vrijeme je da kormilo hrvatskog broda pomakne smjer i prilagodi spasonosnim vjetrovima koji pušu iz Srednje Europe i Višegradske skupine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa