Nakon što je 1842. godine Ilirska stranka pobijedila na izborima u Zagrebu, počeli su je mađaroni ocrnjivati na austrijskom dvoru. Optuživali su ilirce da su „panslavisti“, “rusofili” i “veleizdajnici”.
Zasade ilirskoga pokreta prihvatio je dio pravoslavnoga žiteljstva u Hrvatskoj, kao i dio Slovenaca u Koruškoj i Štajerskoj, ali nisu i središnja područja srpskog i slovenskog nacionalnoga pokreta. Tako je ilirski pokret najviše zaživio upravo u hrvatskim područjima.
U dijelu ilirica u početku je bila prihvaćena ideja panslavizma pod kapom Rusije. Kasnije se ideja modificira prema austroslavizmu i južnoslavizmu. Je li to štetilo Hrvatima, na kraju svega?
Ban grof Haller predložio je dvoru zabranjivanje ilirskog imena kao najprikladnije sredstvo da se umire hrvatske prilike. I doista, vladar je na današnji dan 1843. godine izdao naredbu kojom se zabranjuje ilirsko ime (ilirizam, Ilirija, ilirski jezik) i ilirski simboli (grb s polumjesecom i zvijezdom, koji se i danas nalazi u kruni hrvatskog grba). Zanimljivo je da pri tome nije zabranjeno razvijanje narodnog jezika ni obrana hrvatskih prava. Nakon zabrane, Gajeve Ilirske novine promijenile su ime u Narodne novine, a Ilirska stranka morala se preimenovati u Narodnu stranku. Bio je to veliki udarac književnoj strani Ilirskog pokreta, naročito Ljudevitu Gaju, koji se nikada nije do kraja oporavio.
Ilirski pokret nastao je pod utjecajem djela slovačkoga preporoditelja Jana Kollára o slavenskom jedinstvu (panslavizam). Sam pojam „ilirski“ preuzet je iz humanističke historiografije, a trebao je dokazati da su Slaveni autohton narod na tom prostoru. Tako je „ilirski“ postao sinonim za „južnoslavenski.“ Prema Kolláru svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva.
Ilirski pokret je istoznačnica za hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća, nazvan prema ilirskoj ideji. Temeljni cilj pokreta bio je buđenje hrvatske nacionalne svijesti i stvaranje hrvatske nacionalne osobnosti. U otežanim državno-političkim uvjetima njemačke i mađarske prevlasti, pokret je stavljao razvoj hrvatske nacije u širi, slavenski okvir, te pod utjecaj tada raširene ideje panslavizma osobito pod utjecajem Rusije.
Zasade ilirskoga pokreta prihvatio je dio pravoslavnoga žiteljstva u Hrvatskoj, kao i dio Slovenaca u Koruškoj i Štajerskoj, ali nisu i središnja područja srpskog i slovenskog nacionalnoga pokreta. Tako je ilirski pokret najviše zaživio upravo u hrvatskim područjima. Ilirski pokret sastavni je dio procesa postupnog oblikovanja hrvatske nacije i njezina identiteta te je u velikoj mjeri utjecao na hrvatski preporodni i narodonosni razvoj u 19. stoljeću.
Ideja panslavizma u Austro-Ugarskoj nije dala neke rezultate, pa su je nasljednici reducirali na austroslavizam. K. Havliček će 1848. godine u Češkoj dati novu koncepciju, po kojoj bi se uzajamno povezali svi Slaveni u Habsburškoj monarhiji. Ideja je polazila od činjenice da u toj monarhiji većinu čine Slaveni, pa bi oni trebali imati i politički, gospodarstveni i kulturni primat u monarhiji. Godine 1848. održan je u Pragu Prvi sveslavenski kongres. Na samom kongresu, koji je vođen u duhu austroalavizma, izbile su već latentne suprotnosti među pojedinim slavenskim narodima. Nisu bili na istom političkom valu Česi i Poljaci, Rusi i Poljaci, Srbi i Bugari. Matica ilirska pokrenut će sazivanje Drugog sveslavenskog Kongresa 1851. godine u Zagrebu, ali će to spriječiti Rusi i Austrijanci.
Ideje i planovi panslavizma, slavizma i austroslavizma nisu dale željene rezultate iz više razloga, a razvoj nacionalnih i političkih prilika polako je te ideje pretočio u južnoslavizam ili jugoslavenstvo, čemu je osobito pridonijelo oslobađanje Srbije i Crne Gore od Turaka. Ideja južnoslavenstva ili jugoslavenstva s vremenom je sve više uzimala maha među narodima juga Austro-Ugarske, a posebno među pravoslavnim pukom i dijelom hrvatskog intelektualnog kruga. To je bila ideja koja je imala nukleus o kulturnom, nacionalnom i političkom povezivanju južnoslavenskih naroda, pri čemu se ti narodi shvaćaju kao posebne nacije ili čak jedna jugoslavenska nacija (integralno jugoslavenstvo). Poseban oblik panslavizma je pansrpstvo – šovinistički pokret orijentiran okupljanju svih Južnih Slavena pod imenom Srba.
Političke i ratne prilike s početka 20. stoljeća stvorile su dodatno teren za stvaranje države koja bi okupljala Južne Slavene – Jugoslavije – pod idealizmom Hrvata kojima je teren već bio pripreman od polovine 19. Stoljeća i patronatom Srba, većinom zaraženim pansrpstvom, koji se je smatrali drugim imenom za Veliku Srbiju.
Hrvati u Jugoslavijisu ubrzo doživjeli otreženjenje, dok je jedan manji dio Hrvata do današnjih dana, često kroz porodično nasljeđe, ostao odan ovoj južnoslavenskoj ili jugoslavenskoj ideji, na štetu hrvatske državnosti. Bez obzira na dvije u krvi propale južnoslavenske države (bez Bugara, naravno) koje su bile i najveće tamnice i stratišta hrvatskog naroda u njegovoj povijesti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa