Legitimnom vojno-redarstvenom operacijom Oluja slomljena je Velika Srbija, oslobođen teritorij Republike Hrvatske nakon četverogodišnje okupacije, spriječeno ponavljanje srebreničkog genocida u Bihaću, ubrzan kraj rata u susjednoj Bosni i Hercegovini i omogućena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH.
Ubijeno 8.000 zarobljenih Bošnjaka
Na današnji dan 11. srpnja 1995. srpska vojska na čelu s monstrumom generalom JNA Ratkom Mladićem počinila je jedan od najvećih zločina u Europi u 20. stoljeću. Ubili su 8.000 zarobljenih Bošnjaka nakon što su slomili herojski otpor branitelja Srebrenice. Nažalost, javnost slabo zna da je ovaj zločin u Srebrenici samo nastavak iste politike zločina iz perioda NDH gdje su četnici na isti način kao u Srebrenici ubili desetine tisuća muslimana u pokoljima u Goraždu, Foči, Višegradu, Vlasenici, Rogatici, Gacku, Bratuncu i duž cijele granice NDH sa Srbijom.
Niti desetljećima nakon genocida u Srebrenici ne prestaju pokušaji relativizacije tog najtežeg ratnog zločina na području Europe od završetka Drugog svjetskog rata. Relativizacija ovog, u modernoj Europi, neviđenog zločina dolazi čak i iz najvišeg političkog vrha Srbije, i osobito vrha genocidne tvorevine Republike Srpske. Republika Srpska negira, poriče da se dogodio genocid u Srebrenici. Naravno, dio javnosti u Srbiji, uključujući vlast, ne negira zločin u potpunosti, ali negiraju da se dogodio genocid, što je njima važno u terminološkom smislu, radi nekih drugih ciljeva Srbije u planovima za budućnost.
Srbija želi oprati krivnju sa sebe da su odgovorni za genocid nad muslimanima u BiH
Po toj sličnoj špranci, Srbi su negirali ili skrivali velike zločine četnika u II. svjetskom ratu nad Hrvatima katolicima i muslimanima u kojima je ubijeno desetine tisuća ljudi. Dapače, njihove zločine čak su znali pripisivati protivničkoj strani!
Krajnji cilj je: oprati sa Srbije opasnu povijesnu i pravno-političku stigmu genocida, pretvorivši masakre i etnička čišćenja u obične zločine, ili ih čak pripisati drugoj strani.
Baš kao što je napisao Stevan Moljević u velikosrpskom uradku Homogena Srbija.
No, malo ljudi zna da je genocid još većih razmjera (i to 5-6 puta veći) sprječen u enklavi Bihać koju je branila Armija BiH, a koja je bila od 1994. namijenjena sudbina Srebrenice.
Genocid je spriječila Hrvatska vojska u nizu akcija u Zapadnoj Bosni 1994. i veličanstvenom vojnom akcijom Oluja.
Oluja kao čin dobra – detalji časne vojničke pomoći Hrvatske vojske muslimanima Bihaća i sprječavanje genocida:
Bojišnica Oluje bila je duga 620 km, što je čini najdužom bojišnicom nakon 2. svjetskog rata u Europi. Protezala se od Hrvatske Dubice na sjeveru, do Dinare na jugu, a oslobođena je površina od 11.500 četvornih kilometara. Usporedbe radi, to je za 1.000 km2 veća površina od Kosova. Snagama NATO-a predvođenim najmoćnijom vojnom silom svijeta trebalo je 84 dana da riješe situaciju na Kosovu 1999., a hrvatska Oluja trajala je 82 sata!
O tome što se događalo u Bihaću pročitajmo iz pera najboljeg hrvatskog vojnog i političkog geostratega admirala Davora Domazeta-Loše:
„Oluja sada, nakon ovoliko godina – slavi 24. obljetnicu! – sa stajališta strategije, sa stajališta vojnog umijeća i doktrine po kojoj je izvedena bez ikakve dvojbe pripada nečemu što se može nazvati – čin dobra. Dakle, Oluja je čin dobra iz sljedećih razloga. Prvi razlog je taj što je spriječen genocid pet do šest puta veći nego što se dogodio u Srebrenici. Time su hrvatske Oružane snage prve u povijesti ratovanja učinile takvo djelo.
Operacija Oluja isplanirana godinu i dva mjeseca prije njezinog izvođenja
Drugo, Oluja je čin dobra zbog toga što se i u ovoj operaciji hrvatskih snaga primijenila najviša etika ratovanja koju su još uspostavili slavni stratezi u povijesti, veliki rimski strateg Vegetije i drugi možda još veći iz novijeg vremena Carl von Clausewitz. Oni su svaki na svoj način elaborirali da je najveća razina etika ratovanja ako se protivniku ostavi sloboda djelovanja. Hrvatske su snage u Oluji upravo to uradile ostavile su srpskim snagama slobodu djelovanja. A to je značilo, ako ćete se boriti, mi smo tu. A ako ne, evo vam četiri prolaza. Inače, “istine radi i povijesti radi” operacija Oluja isplanirana godinu i dva mjeseca prije njezinog izvođenja, kada su smišljeno ostavljeni i ti prolazi da bude što manje žrtava s hrvatske i sa srpske strane. To je ta etika ratovanja o kojoj podučavaju veliki stratezi.
Zato je još jednom prijeko potrebno posebno naglasiti, da je Olujom spriječen genocid, odnosno da je ona čin dobra.
Najteže je iz strateške obrane prijeći u strateški napad
Srbi su u odnosu na Hrvate i Bošnjake imali enormno povoljni odnos vojnih snaga u svoju korist. Imali su oružje JNA, organizaciju koja je pet godina prije rata postala srpska imperijalna sila za okupaciju i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Morale su se, znači, stvoriti oružane snage za djelotvorna napadna djelovanja. Ono što je najteže – što ne znaju i ne žele znati oni koji se ne bave vojnim umijećem, a to je da je – najteže iz strateške obrane prijeći u strateški napad, piše kliker.info u intervjuu admirala Davora Domazeta-Loše.
Operacija Maslenica, operacija Tigar (oslobađanje juga Hrvatske krajem 1992.) operacija Medački džep i poslije Cincar (oslobađanje Kupresa), pokazali su napadnu sposobnost hrvatskih snaga. Srpsko političko i vojno vodstvo u studenom 1994. na ove operacije odgovara operacijom sa svrhom osvajanja Bihaća, odnosno zapadne Bosne.
Kada su srpske snage krenule u napad na Bihać, Velika Britanija, uz pomoć Francuske, Švedske, neizbježne Nizozemske i ostalih, pokrenuli su u međunarodnoj zajednici postupak, ako Bihać padne, da se Srbi proglase pobjednikom u ratu i rat bi tada bio završen – pobjedom Srba.
Američka politika u završnici rata odlučuje igrati na hrvatsku oružanu silu
Sjedinjene Države u tom trenutku su bile u velikoj dvojbi zato što su došle u otvoreni političko-diplomatski sukob s Francuskom i Velikom Britanijom jer su imale potpuno suprotnu politiku od njihove. Čak je u tom trenutku prijetio i raspad NATO-a.
U takvim se dramatičnim okolnostima izvodi operacija Zima 94. Bihać je spašavan i Srbi se ne proglašavaju ratnim pobjednicima. Nakon toga se postižu međunarodni sporazumi, a prije operacije Zima 94. dogodio se Washingtonski sporazum, kojim je onaj nesretni sukob između Hrvata i Bošnjaka prekinut. Američka politika u završnici rata odlučuje igrati se na hrvatsku oružanu silu, koja je u dotadašnjim operacijama umješno i uspješno primijenila najsuvremeniju doktrinu – doktrinu integriranog bojišta ili upotpunjujuće bitke. Izvodi se operacija Bljesak, oslobađanje zapadne Slavonije. Odmah nakon operacije Bljesak engleska politika, ponavljam, engleska politika, daje Srbima zeleno svjetlo da oni u konačnici rata mogu riješiti pitanje područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda: Srebrenicu, Žepu, Goražde i ponovno Bihać.
U Srebrenici se dogodio genocid
Srebrenica je najveća sramota međunarodne zajednice. Mogli su je spasiti da su htjeli, ali nisu. S namjerom su bili i gluhi i slijepi. Samo jedan od pokazatelja ove tvrdnje je taj da je u trenutku ulaska Mladića i njegove horde zla nad Srebrenicom letjelo 66 borbenih zrakoplova plus zrakoplovi potpore, ali ova moćna zračna sila nije djelovala jer su imali takvu zapovijed. Kada su se napokon odlučili da nešto učine, više kao igrokaz nego ozbiljno djelovanje dva nizozemska borbena zrakoplova F-16 bombardiraju ne srpsku napadajuću kolonu nego bošnjačke izbjeglice.
Na drugoj strani, Hrvatska je cijeli rat posebnim operacijama i oružjem i materijalno snabdijevala zapadnu Bosnu kako bi se održala na životu.
Osobno sam (admiral Davor Domazet Lošo op.) imao suradnju sa zapovjednikom V korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem. Bilo je znano da je Bihać Srbima strateški interesantan. Zato su ga u manje od godinu dana i napali dva puta. Znali su da se osvajanjem Bihaća i zapadne Bosne stvara kompaktno područje pod srpskim nadzorom od Biograda na moru do Beograda. Kada su srpske snage po drugi put krenule na Bihać krajem srpnja 1995., hrvatske snage (Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane) uz sudjelovanje Armije BiH izvode operaciju Ljeto 95. za spas Bihaća. Oslobađaju se Glamoč i Grahovo i udara se u leđa II krajiškom korpusu koji je bio nositelj napada na područje zapadne Bosne i Bihaća. Operacija Ljeto 95. dogodila se nakon Splitskog sporazuma koji su također u 7. mjesecu potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović da se spasi Bihać i ne ponovi Srebrenica.
Pokušaj maskiranja priprema za drugi napad na Bihać
Glavne snage srpskog napada na Bihać išle su s okupiranog područja Republike Hrvatske i tada je srpsko zapovijedanje stvorilo Korpus specijalnih snaga nakon njihovog mimohoda na Slunju 28. lipnja 1995. na Vidovdan.
U biti, to je bio pokušaj maskiranja priprema za drugi napad na Bihać. Ali ni to im nije pomoglo. Srpski vojni vrh operaciji za drugi napad na Bihać dali su šifrirani naziv Mač. Postojala je i podoperacija pod nazivom Mač 1.
Zapovjedništvo za operaciju Mač 1 došlo je iz Beograda i smjestilo se u Topuskom. Zaštićeno područje Bihaća bilo je pod nadzorom međunarodnih snaga. Uz njihovo znanje, ta ekipa koja je došla iz Beograda u jedan od humanitarni konvoja hrane namijenjen ljudima u opsjednutom Bihaću uštrcala je agens dizenterije, zarazne bolesti u narodu poznate kao srdobolja. Inkubacija dizenterije traje šest, sedam dana a indikatori su povišena temperatura, malaksalost, dijareja, bolovi…
Biološko ratovanje
Nakon toga su oni napali zaštićeno područje Bihaća. Zašto ovo napominjem? Jer se radi o biološkom ratovanju, a biološko ratovanje po Ženevskim konvencijama je najteži oblik ratnog zločina. O tome se ni u BiH ni u Hrvatskoj niti u Haagu a niti u međunarodnoj zajednici ne govori niti piše. A moralo bi. Koje li ironije! Nakon operacije Ljeto 95. pojačano smo nadzirali, tj. prisluškivali komunikaciju Mladića, Karadžića, srpskih zapovjednika, poglavito generala ali i ostalih zapovjednika. Svi su oni od Miloševića tražili da on kod međunarodne zajednice, to jest, kod Engleza nekako diplomatski zaustavi da Hrvatska ne izvede operaciju Oluja, kako su rekli, “bar do listopada”. Namjera im je bila dobiti na vremenu, da se uključi međunarodna zajednica, otvaranjem nemuštih pregovora, kako bi se sve razvodnilo.
Međutim, hrvatski predsjednik Tuđman 31. srpnja 1995. na Brijunima donosi odluku da se 4. kolovoza ide u operaciju Oluja.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa