Site icon narod.hr

(VIDEO) 12. listopada 1991. Tovarnik – tko štiti i prikriva zločince ubijanja i masakra 75 Hrvata?

Foto: Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik

Slavica Popović novinaru jednog dnevnog lista 2013. detaljno je svjedočilada je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada 1991. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Suprug Marijan Popović je, nakon odlaska Stanimirovića, odveden, ubijen i njegovo tijelo nije nikada pronađeno.

Nakon toga Stanimirović je bio okupacijski gradonačelnik okupiranog Vukovara gdje je počinjen genocid nad Hrvatima. U Vukovaru je podignut spomenik Draži Mihajloviću dok je bio gradonačelnik. Nakon Vukovara 1999. Stanimirović prima odlikovanje od četnika Radovana Karadžića na Palama, da bi ubrzo i bez problema od 2003. postao zastupnik u Hrvatskom Saboru i sudjelovao u – vladi HDZ-a!

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Poslije okupacije Tovarnika mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge kuće porušene i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista, piše vecernji.hr

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku.

Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Srijemsku Mitrovicu. Još uvijek se traga za četvero nestalih Tovarničana. Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.  Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele trake kao znak pripadnosti hrvatskom narodu ili nepripadnosti srspkom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Velečasni Ivan Burik – ubojstvo mučenika  

Velečasnom Ivanu Buriku Tovarnik je bio prva i posljednja župa. Bio je zaljubljen u Srijem, a u rodnome mjestu Antuna Gustava Matoša službovao je 28 godina, iako je u više navrata mogao otići. Pogotovo kad je zapucalo, pa kad se Tovarnik iz mjesta pjesnika počeo pretvarati u mjesto ubojica. Župnik, vlč. Ivan Burik ostaje u Tovarniku, zajedno sa župljanima koji još nisu izbjegli. Sve to on je predvidio i izrekao na mladoj misi vlč. Grge Grbešića, 21. srpnja 1991. godine, uoči same agresije. U tim dramatičnim događanjima snaga i moć Burikovog rasuđivanja dolaze do punoga izražaja. Pokušava oko sebe okupiti preostale župljane i obnoviti srušeno. Osobito se ističe njegovo nastojanje da u pregovorima s oficirima neprijateljske vojske spasi što se spasiti dade. No, sve to suludi jahači Apokalipse sprečavaju ubivši ga mučki, s leđa, u župnome stanu. Ubili su ga oni koji su u njegovim molitvama pred Bogom stajali, ne znajući da time nisu uništili njega, nego sebe upropastili.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mnogim je župljanima te 1991. godine pomogao da se izvuku na sigurno. No, on nipošto nije želio napustiti Tovarnik, obilazio je one koji su ostali, hrabrio ih i skupa s njima molio. Istina, pod pritiskom agresora bio se privremeno preselio u Sot, u Vojvodinu, kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, no svaki dan se morao po naredbi okupacijskih vlasti vraćati u Tovarnik i prijavljivati u njihovu miliciju. Velečasni Burik iz Sota se prema okupiranom Tovarniku zadnji put uputio 7. listopada 1991. godine. Došli su po njega i odveli ga da se nikad ne vrati. Bile su mu 63 godine, a to je dob u kojoj je čovjeka teško prevariti. Srce velečasnoga Burika prestalo je kucati 8. listopada 1991. godine.

Bio mu je obećan život, a dočekala ga je mučenička smrt. U podrumu župnog ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”. Prvi metak je, ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca. I nije ga bilo teško otkriti. Hvalio se poslije po Lovasu kako je “ubio ustaškoga popa”. A i Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Nakon ubojstva mučenika Ivana Burika u njegovo beživotno tijelo pucao i Petronije Stevanović iz Pančeva.

Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vojislav i Ljeposava Stanimirović – koja je njihova uloga u slučaju Tovarnika?

Slavica Popović jedna od oštečenika i svjedok u sudskom postupku za počinjeni ratni zločin u Tovarniku na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem pod prisegom je posvjedočila, da je nekoliko dana skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao dr. Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli su ga. Slavica Popović novinaru jednog dnevnog lista 2013. detaljno je svjedočila „da je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada 1991. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj. Rekao joj je da će poslati milicajce po njega i ubrzo su stvarno došla trojica naoružanih i odvela ga u auto, posjela ga na zadnje sjedište između dvojice, a ovaj treći je vozio. Slavici su rekli da ga voze u Srijemsku Mitrovicu na liječenje, ali od tada ga više nikada nije vidjela.

Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu.

Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme on je već bio ubijen“.

Kada smo se vratili iz progonstva, ekipa za ekshumacije Ivana Grujića tražila je bezuspješno njegovo tijelo, svjedoči Slavica Popović koja od jeseni 1991. godine ne zna za sudbinu svoga supruga Marijana koji je kada je ubijen imao 48 godina.  Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandata saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.

Njih sve troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za počinjenje ratnog zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na sramotnih 42 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđeni na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni. 

 

Nikada nije kasno za suđenja!

Sramotno je da optužnicom za počinjeni ratni zločin u Tovarniku nisu „namjerno“ obuhvaćeni najodgovorniji. Tu prije svega mislimo na zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prije svih na generala tzv. JNA Dušana Lončara (73) bivšeg komandanta 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade tzv. JNA, Borislava Bogunovića ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegova zamjenika Savu Ivanovića, komandira milicije Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

Za pravosudnu akciju, međutim, nikad nije kasno. Evo, recimo, već sutra. Sutra je, naime, u Hrvatskoj radni dan.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik Antun Ivanković, predsjednik  

 

Dodatak o Vojislavu Stanimiroviću – kako je HDZ primio u vlast takvog čovjeka?

Po kojoj to logici istaknuta javna osoba, koja je “za ratne zasluge u Podunavlju na Palama 1995. godine primila odlikovanje od četničkog krvnika Radovana Karadžića”, (v. i “Vjesnik”, 24. studenoga 1999, str. 7), može bez ikakvih političkih, moralnih, etičkih i sl. dvojba sudjelovati u hrvatskom političkom životu i utjecati na hrvatsku svagdašnjicu i svagdašnjicu tovarničkih mještana?, piše vecernji.hr

Imaju li nositelji sadašnje hrvatske vlasti, ili buduće, prošle ili bilo koje, barem malo obraza i mrvicu srama pred tovarničkim (i svim drugim) žrtvama te stati pred njihovu rodbinu i objasniti razloge koaliranja s političkom strankom (Srpskom demokratskom samostalnom strankom) čiji je predsjednik ostavio zapisanu jezivu (o) poruku za povijest, koja govori o njegovoj liječničkoj etici i političkom uvjerenju: “Tog 18. studenoga 1991. pao je posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad ljepotan”. (Vojislav Stanimirović: “Vojska Krajine”, br. 7-8, 1993, str. 43)?

U kojem je dijelu svijeta zabilježen primjer da je ministar bez lisnice u okupatorskoj vladi (Republike Srpske Krajine), također okupatorski gradonačelnik (Vukovara) te ravnatelj bolnice na okupiranome području (»Sveti Sava« u Vukovaru), kasnije postao zastupnik u državnome parlamentu?

Gotovo je sigurno da se nešto takvo, u doslovnom i prenesenom smislu, niti u jednoj carevini, sultanatu, koloniji, protektoratu ili bilo gdje nije dogodilo!

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version