Dana 13. kolovoza 1961. komunističke vlasti počele su graditi u Berlinu Zid kojim su htjeli spriječiti odlazak ljudi iz „komunističkog raja“ koji se zvao, ironično, Demokratska Republika Njemačka.
Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao i u Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila grad-logor i gdje su našle smrt brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“. Suludi crveni ‘antifašisti’ tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlinčane od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.
Ali patnje ljudi pod terorom komunizma bile su strašne i neviđene u mirnodopskoj povijesti svijeta: komunizam je najveće zlo koje je zadesilo čovječanstvo ikada.
Žena prebjegla preko granične crte prije podizanja Zida – komunisti je progone i žele ubiti dok je na tlu SR Njemačke
Photo: wikimedia.commons.org
Berlinski Zid, čija je gradnja započeta na današnji dan 1961. goidne, mjesto je brojnih zločina nad stanovnicima glavnog njemačkog grada. Ostaje kao trajan spomenik na ludilo jednog sustava, zločinačkog komunizma, koji je opijen pobjedom nad jednim drugim totalitarnim sustavom – nacističkim – izgradio sam sebi spomenik sramote i neljudskosti.
Naziv ‘Antifašistički Zid’ – patološki sarkazam komunista i ruganje žrtvama
Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao i u Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila grad-logor i gdje su našle smrt brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“. Suludi crveni antifašisti tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlinčane od fašističkog i kapitalističkog zapada.
Nakon završetka 2. Svjetskog rata i poraza Njemačke savezništvo zapadnih sila i SSSR-a više nije bilo tako čvrsto. Trebalo je sada naplatiti rezultate tog savezništva, te se strateški i politički pozicionirati oko tzv. „središta svijeta“ – zamišljene linije koja spaja baltičke države sa južnim Mediteranom. Poražena njemačka država izmučena ratnim stradanjima i nacističkim ludilom postala je predmetom trgovanja pobjednika. Tako je u Potsdamu dogovoreno da će Njemačka biti podijeljena na 4 okupacijske zone: francusku, britansku, američku i sovjetsku.
Berlin, njemački glavni grad i centar njemačkog militarizma u vrijeme nacističke strahovlade i terora, bio je također bio podijeljen na 4 okupacijske zone. 1948 g. tri zapadne okupacijske sile odlučuju spojiti 3 zapadne zone u jednu – Zapadni Berlin, a uskoro su proglašene i dvije njemačke države: Zapadna njemačka i Istočna Njemačka, pod kontrolom Staljina i domaćih komunista.
Berlinski zid – zid smrti koji je odvajao „komunistički raj“ od „trulog kapitalizma“
U namjeri da spriječi prebjege, okupacijske vlasti su zajedno sa domaćim komunističkim izdajnicima odlučile zatvoriti granicu, te je 1961 g. podignuta velika žičana ograda. Tu su bila i stražarska mjesta sa vojnicima koji su pucali na prebjege.
Etiketiranje, parolaštvo i pamfletizam bilo je jako ukorijenjeno u svim komunističkim sustavima kao sredstvo ispiranja mozga i kontrole nad ljudima. Tako je jedna od parola bila da se zid gradi da bi se „odvojio komunistički raj od trulog kapitalističkog Zapada“. Slični misaoni konstrukti bili su dio svakodnevnice i jugoslavenskog komunizma koji je nažalost trajno ostavio posljedice u slobodnom i kritičkom razmišljanju ljudi koji su živjeli pod tim sustavom upravo iz gore navedenih razloga.
Berlinski zid je sagrađen je od 45.000 odvojenih sekcija pojačanog betona. Svaka je visoka 3.6 metara, a široka 1.2 metara. Na vrhu Zida nalazila se glatka cijev kako bi ga bilo što teže prijeći. Pojačan je mrežastom ogradom, signalnom ogradom, žičanom ogradom, psima i sa više od 116 tornjeva i 20 bunkera, prokopani su mnogobrojni kanali i korita.
43 kilometara Zida prolazilo je kroz grad, a ostatak oko Zapadnog Berlina.
Ukupno je bio dugačak 156 kilometara.
Bijeg Nijemaca iz „antifašističkog raja“ – nevjerojatni načini i pokušaji
Ljudi su bježali na razne načine. Tako su kopali duge tunele ili vozili sportski auto u punoj brzini kroz osnovnu ogradu. Nakon toga postavljena je metalna šipka. No četvero ljudi prošlo je i tu prepreku tako što su napravili oslabljeni krov i vjetrobran koji su se u dodiru sa šipkom odvojili. Zbog toga napravljene su cik-cak ceste ispred kontrolnih točaka.
Godine 1979. dvije obitelji pobjegle su tako što su napravile balon od odjeće od najlona, te su kada su skupili dovoljno sve sašili u balon. Uz pomoć vjetra i noći, uspješno su sletjeli u zapadni dio grada, no trebalo im je nekoliko sati da prijeđu. Nakon toga bilo je strogo kontrolirana kupnja lagane odjeće.
Tunele su većinom kopali studenti ali su ih koristili mnogi drugi. Prvi uspješni tunel bio je iskopan na groblju. Ljudi dolazili sa cvijećem i u žalosti, a zatim bi jednostavno nestali. Tunel je nađen kad je jedna žena slučajno upala u njega, a gore joj je ostalo dijete u kolicima. Tada je, naravno, zatvoren.
Između 1961. i 1989. u Zapadni Berlin je uspjelo pobjeći 5075 osoba. Zanimljivo je da je od tog broja bilo 574 pripadnika komunističke vojske, upravo onih koji su trebali spriječiti prijelaze građana u slobodni Berlin.
O žrtvama Zida ni danas nema suglasnosti zbog različitih istraživačkih metoda, a broj se procjenjuje od 136 do 245 žrtava. Prva je žrtva bila Ida Siekmann , koja je skočila s prozora u i smrtno stradala. Posljednja žrtva pri prijelazu Zida bio je Cris Guefroy 6. veljače 1989., a 8. ožujka iste godine život je izgubio Winfried Freudenberg, kad mu se pokvario balon kojim je htio preletjeti Zid.
Zbog „bijega iz komunističke i antifašističke Republike“ na sudovima je odgovaralo 75.000 osoba, što se kažnjavalo s osam godina zatvora, a tko je pomagao mogao je računati s doživotnim zatvorom.
Pad Berlinskog zida i mraka komunizma – slavlje Nijemaca
