Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u medijima ste mogli čitati samo o Aleksandri Zec, djevojčici iz Zagreba. Verica je bila Aleksandrina vršnjakinja i jednako kao i Aleksandra samo djevojčica, ni po čemu drukčija od ostale djece. Obje su ubijene tijekom rata u Hrvatskoj.
Kao što se ne zna niti za ime petogodišnjeg Gorana Čengića ubijenog u Erveniku, dvogodišnjeg Jurić Tomislava ubijenog u Kostrićima i njegovog tek dvije godine starijeg brata Darija. Ne zna se u javnosti ime niti jednog od čak 27-ero nevine dječice ubijene u Slavonskom Brodu dok su se dječje slobodno igrali u parkovima grada.
Ne samo da se ne zna se niti jedno ime niti jednog drugog djeteta, već se sudbinom 402 ubijene djece u Domovinskom ratu nije ozbiljno pozabavila niti jedna institucija vlade, niti jedan državni medij, niti jedan privatni medij, niti jedna nevladina udruga, niti jedna institucija koja se bavi žrtvama rata, doslovno – nitko.
Ubijena djeca u ratu ostala su tabu tema i svedena su na jedno jedino ime. Zašto?
Pokolj u Širokoj Kuli je ratni zločin kojeg su počinili domaći lički Srbi (pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. “SAO Krajine”) nad Hrvatima iz tog sela, u svrhu etničkog čišćenja tog kraja od hrvatskog stanovništva. Najveći dio pokolja zbio se 13. listopada 1991., kada su pobunjeni Srbi ubili 8 Hrvata, a pokolj se nastavio i idućih dana, kada su ubili još 32 osobe. Među njima je i djevojčica Verica Nikšić od 13 godina i još jedan malodobni Hrvat muškog spola, te cijela peteročlana obitelj Rakić.
Ubijeno je i mnoštvo staraca.
Pokolj u Širokoj Kuli nikada nije dobio epilog na sudu. Hrvatska javnost to ne zna, ali samo u Širokoj Kuli, Urijama, Ostrvici i Ličkom Osiku ubijeno je više od 180 Hrvata.
Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima mogli ste godinama čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice. No ipak s malom razlikom, ali medijskim i političkim lešinarima važnom razlikom: Aleksandri je tata Srbin, a Verici Hrvat, pa samim time medijima, političarima i nevladinim udrugama za ljudska prava „vrijedi” daleko više.
Osobito u vrijeme kada se htio dokazati “zločinački” karakter Domovinskog rata, te se taj pojedinačan primjer zločina nad djetetom isticao gotovo kao pravilo u Domovinskom ratu. Pa se tako „slučaj Zec“ mogao uzeti i predstaviti hrvatskoj javnosti i svijetu kao tipski primjer hrvatskog zločinačkog “fašističkog” uma, dok vršnjakinja Verica Nikšić i trinaestero članova obitelji Nikšić ubijenih na današnji dan u Širokoj Kuli ne predstavljaju za iste medije – baš ništa.
No, zar elementarni ljudski moral ne nalaže da je svaka žrtva jednostavno uvijek i prvo žrtva bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili spol, a osobito ako se radi o nevinom ubijenom djetetu?
Štoviše, može se ići i korak dalje. Nije li, ipak, jednostavno na djelu sličan scenarij onome kada su se jame s tisućama ubijenih žena, djece, staraca, civila i zarobljenih vojnika pronalazile diljem Hrvatske i Slovenije? Kada su u Hudoj Jami pronalažene ženske i dječje pletenice i cipelice broj 33? Kada to, čak nakon pola stoljeća šutnje i zabrane spominjanja žrtava, nije izazvalo zgražanje i osudu jednog velikog dijela hrvatske javnosti i medija. Već čak osudu i prijezir žrtava u riječima „da je tamo u jamama bilo i zločinaca”? Dolazilo je to iz usta, ne običnog puka, već visokopozicioniranih ministara, raznih predsjednika, parlamentaraca, političkih analitičara, nevladinih djelatnika i brojnih medija.
Nemilosrdno, brutalno i posve neljudski.
Svakome je jasno da svaki život ima jednaku vrijednost i da nitko ne smije biti ubijen. Histerija koja se stvarala u prethodnom desetljeću oko apostrofiranja i isticanja imena samo jednog ubijenog djeteta, Aleksandre Zec, u odnosu na drugu jednako tako ubijenu djecu s imenom i prezimenom, imala je i političke konotacije i namjere. Samo u Prijedoru su Srbi ubili 102 djece, od kojih čak četvero iz hrvatske obitelji Matanović.
Danas se klatno prebacuje ponovno na „hrvatske fašiste“ i Drugi svjetski rat, i to s jasnom namjerom, da bi došlo do zaborava ili invertiranja nedavne pobjedničke povijesti Hrvatske vojske nad srpskom vojskom, te ponovnog zaborava brojnih srpskih zločina. Osobito nad stotinama djece u Hrvatskoj, a koja uz srpske zločine u BiH doseže tisuće nevino ubijene djece.
Kada se prebacivanje klatna zbog skrivanja ili opravdavanja vlastite krivice za zločine događa iz usta ljudi kao ministri Srbije Vulin ili “mali Sloba” Dačić, te cijele ergele ratnih huškača iz Srbije – ne čudi. Kada se događa od dijela političara iz Hrvatske, pa čak iz redova parlamentaraca, ili hrvatskih medija – i to, nažalost, više ne čudi.
Ali zabrinjava.
Jer promijeniti prošlost najbolji je zalog da imaš u rukama budućnost. Jednom je to već viđeno: usprkos Hudim jamama, Jazovkama, Kočevskom Rogu, Macelju i dvorištu Pedagoške akademije u centru Zagreba sve je bilo invertirano, a žrtve su bile prikazane gorim i ideološki opakijim od zločinačkih partizanskih ubojica, koji su često postajali čak narodni heroji.
Svako dijete ima svoje ime: Verica, Aleksandra, Goran, Tomislav i svako dijete je jedan nevini biser i suza u Božjim očima. Tako treba biti i u čovječjim očima, usprkos različitim lešinarima koji kruže u niskom letu da pozobaju ono što je ostalo od Hrvatske i njene nevino ubijene djece.
Svako ubijeno dijete je jedan život, jedna gorka sudbina i jedno jedincato ime pod nebom. Zato se svako, baš svako, nevino dijete – žrtva rata – mora znati po imenu. Bez ideologije, politikantstva, niskih pobuda i strasti, političkih bodova ili skrivenih namjera.
Jer se radi o nevinoj dječici, sličnoj onoj iz Svetog Pisma čije je krv prolivena u vrijeme Isusovog rođenja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa