Ulazak Hrvatske vojske u Voćin značio je za osloboditelje susret sa slikom koju neće nikada zaboraviti: u zapaljenom i srušenom gradiću, uz porušeno najveće marijansko svetište katolika zapadne Slavonije, na ulicama mjesta ležali su razbacani masakrirani leševi žena, djeca i staraca. Sa njima je ušla i ekipa HTV-a, pa je to bilo jedno od rijetkih „svježih“ svjedočanstava brojnih pokolja srpske vojske diljem Hrvatske. Stravični prizori otišli su i u svijet.
U organizaciji branitelja slatinskog kraja 2009. godine izdana je knjiga o zločinima u Voćinu pod imenom „Zločin za koji nitko nije odgovarao“.
U tom nadaleko poznatom masakru i kulturocidu srpske su snage ubile između najmanje 60 hrvatskih civila u Voćinu. Povijesno zdanje crkve i svetišta Hrvata Zapadne Slavonije i šire (koja je bila spomenik kulturne baštine I. reda) razorili su eksplozivom do temelja.
Prema izvješću Amnesty Internationala, srbijanske paravojne postrojbe, među njima Šešeljevi „Beli orlovi” i „četnici” su prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u mjestima Voćin i Hum. Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. uništili su hrvatske kuće i eksplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su bogohulno poput njihovih djedova 1945. godine, skladištili oružje.
Prema izvješćima, još 20-ak Hrvata u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je ubijeno bez milosti.
Isti ljudi, isti scenarij, iste oznake: kokarde i petokrake zajedno protiv nezaštićenog hrvatskog puka. Povijest se ponovila u Voćinu, Vukovaru, Tovarniku, Gospiću i diljem Lijepe naše gdje god je srpski vojnik kročio u hrvatsko selo.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Vojislava Šešelja između ostalog i za progone, pljačkanje, razaranje kuća i ubojstva u Voćinu, ali ga je i oslobodio. Oslobodio ga je ne zbog nedostatka dokaza, nego zato jer bi presuda bila jasna potvrda umiješanosti i agresije Srbije na Hrvatsku. Naime, Vojislav Šešelj je u to vrijeme bio predsjednik snažne parlamentarne stranke u Srbiji i zastupnik u istom, kao i bliski partner Slobodana Miloševića s kojim je zajedno krenuo u agresiju na Hrvatsku.
Svjedočanstva ljudi iz Voćina nakon oslobađajuće presude Šešelju („Virovitički list”)
1. Svjedočanstvo Ivice Đuzela iz Huma
Hrvati služili kao robovi, a oca mi je ubio susjed koji nam je dolazio na kavu
„Oca mi je ispred kućnog praga ubio susjed Vlado Savić“, rekao je Đuzel.
Koga ste vi ovdje u Voćinu izgubili i na koji način i kako se osjećate sada kada pravda nije zadovoljena?
„Moja je cijela obitelj bila zatočena u selu pokraj Voćina, odnosno u Humu. Tu su nas držali četiri mjeseca. Muški Hrvati služili su im kao robovi. Svaki dan smo se morali javljati u štab u 7 ujutro i radili smo do mraka. Međutim, kada je došla milicija SAO Krajine, 8. prosinca 1991. je to bilo, pokupila je kompletno stanovništvo iz toga sela i odvela nas u miliciju u Voćin. 10. prosinca ujutro pustili su nas kući i rekli da će moja cijela obitelji ići na razmjenu.“
Dva dana nakon toga počela su stravična zbivanja.
„U noći s 12. na 13. prosinca, oko jedan ili pola dva, čuli smo palež i pucnjavu, no to je tada bilo uobičajeno za ta 3-4 mjeseca okupacije. No, onda su počeli kundakom razbijati prozore i bacili su bombu kašikaru u jednu prostoriju dok je nas 15 bilo u drugoj sobi. Međutim, nakon 10 minuta čuo sam i kako netko trči oko kuće i rastavlja nožice mitraljeza. Tada nam je netko došao na vrata, ja sam osjetio suzavac i pobjegao zaštititi djecu. Ta osoba potjerala nas je van iz kuće. Vani su nas poslagali i s lijeve strane vidio sam Vladu Savića koji je kasnije ubio moga tatu. Bio je obučen u smeđi mantil. Na glavi je imao kačket i uz nogu mu je virila cijev puške M48. Žene i djeca počeli su plakati, a ja sam u tom trenutku samo molio Boga da ostanemo živi. Nisam ga mogao gledati u oči. To je bio naš susjed koji nam je na kave dolazio te smo imali dobrosusjedske odnose. Kada je nastala panika, plač žena i djece, rekao je neka svi uđemo u kuću, a samo da tata ostane. Taj glas sam čuo iz mraka. Mi smo ih poslušali i ušli unutra, a tata je ostao klečati pred kućnim pragom. Tata je rekao da rade od njega što žele, samo da mu djecu ostave. Potom je izustio „Nemoj Vlado” i tada smo začuli pucanj. Ostali smo u kući i čekali što će dalje biti. Znao sam da se dalje moramo snaći. Tatu smo unijeli u kuću i odlučili smo pobjeći. Pobjegli smo u jednu srpsku kuću. Bilo nas je dvadesetak, a došlo je još Hrvata. Nismo smjeli ložiti vatru, za vrijeme okupacije bili smo bez hrane, samo smo čekali „sudnji dan”“.
Šešelj bio u Voćinu – ubojica moga oca aboliran
I on se sjeća da je Šešelj bio u Voćinu.
„Negdje u 10. mjesecu Vojislav Šešelj s „Belim orlovima” došao je u Voćin te su davali potporu domaćim četnicima u Voćinu. Moje je mišljenje da je kazna trebala biti doživotna, pa čak i smrtna. Međutim, o Voćinu se šutjelo, iako se znaju svi podaci. Što se tiče ubojstva moga oca, ja sam bio na sudu u Bjelovaru. Vlado Savić osuđen je na dvadeset godina zatvora, no nakon nekoliko godina obavijestili su žene da je aboliran, pušten. No mene sud o tome nije obavijestio. Isto tako, nisu zvali ni za Slobodana Bosanca koji je ovdje vršio racije i hapšenja. To je bio moj kolega, no kada nam je došao u raciju, više nikoga nije poznavao, mom bratu osobno je držao nož pod vratom i prijetio da će ga zaklati“.
2. Svjedočanstvo Dubravka Tomca iz Voćina
Šešelj je bio više puta u Voćinu
„Bio sam u prvoj kući do crkve kada su je rušili, bacali su nam bombe u kuću.“
Bili ste ovdje u Voćinu za vrijeme okupacije. Možete li nam reći kako je bilo živjeti tada i jeste li ovdje vidjeli ratnoga zločinca?
„Da, vidio sam ovdje ratnoga zločinca Vojislava Šešelja. Bio je ovdje nekoliko puta, a ja osobno vidio sam ga jedanput kada je došao obići svoje postrojbe, odnosno “Bele orlove” koji su bili ovdje smješteni u školi i na još par mjesta“.
3. Svjedočanstvo Davora Božičkovića iz Voćina
Očekivali smo doživotni zatvor, a Šešelj je oslobođen.
„Na ulicama smo zatekli izmasakrirane ljude“, govori Božičković.
Kako se kao osoba koja je ovdje izgubila drage ljude osjećate zbog oslobađajuće presude?
„Svi se mi vraćamo na taj 13. prosinca i to razdoblje. Svoje roditelje sam, nasreću, zatekao žive, ali zatekao sam bratića i susjede izmasakrirane kako leže po ulicama. Ova sramotna presuda Vojislavu Šešelju vratila je onaj jad iz 1991. godine kada smo zatekli naše najmilije izmasakrirane po ulicama, kada smo zatekli našu crkvu srušenu do temelja. Kakvu to poruku Haag šalje? Nama je ta presuda probudila i inat, ali i ponos na naše žrtve. Želimo poručiti haškom Tribunalu da Šešelja zatvori u špilju da se više nikada ne čuju njegove zločinačke poruke. Isto tako poručujemo Šešelju: spremniji smo no ikad i neće više u Hrvatskoj vršiti masakre nedužnih osoba.
Očekivanja su bila drugačija i nakon toga uslijedio je šok.
„Očekivali smo najmanje kaznu doživotnog zatvora. Šešelj je bio ovdje u Voćinu i davao je potporu i domaćem srpskom stanovništvu i svojim radikalima za ovaj masakr. Nažalost mnogi još uvijek šute o tome. A recimo i ptice na grani znaju da su našu najmlađu žrtvu, Gorana Salaća, usmrtili šešeljevci ispred IK Gaja dok su tamo prolazili. Kakvu poruku Sud šalje voćinskim žrtvama i članovima njihovih obitelji činjenicom da je on danas slobodan čovjek i da je cijela ideja Velike Srbije politička ideja, a ne genocid i zločin?“, zaključio je Darko Božičković.
Tekst se nastavlja ispod oglasa