Na današnji dan rodio se Mate Ujević (Krivodol kraj Imotskoga, 13. VII. 1901. – Zagreb, 7. I. 1967.), enciklopedist, leksikograf, bibliograf, pisac, književni kritičar, urednik, feljtonist, novinar, profesor, vjernik.
Iz krša Imotske krajine…
Mate Ujević rođen je 1901. u selu Krivodol u obitelji klesara i zidara Jakova Ujevića i njegove supruge Ane. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, a niže razrede gimnazije u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Sedmi i osmi razred završio je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu, maturira 1922. U Zagrebu i Ljubljani studira jugoslavenske književnosti, komparativnu književnost, povijest i povijest umjetnosti.
Od 1926. predaje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, najprije kao suplent, a poslije kao profesor hrvatskoga i francuskoga jezika. Godine 1929. oženio se profesoricom matematike, fizike i kemije Marijom Juras s kojom je imao sedmero djece (Ana, Ivana, Marija, Frane, Klara, Jakov, Hela).
Godine 1935. doktorirao je s radom Mladi i stari: Uloga Jovana Hranilovića, koju je obranio pred komisijom (F. Fancev, A. Barac, A. Bazala, S. Matičević). Od 1941. do 1945. bit će upravitelj Hrvatskoga izdavalačkoga (bibliografskoga) zavoda. Od 1945. gospodarski tajnik i tehnički urednik Nakladnog zavoda Hrvatske, jedno vrijeme radi u Komisiji za razgraničenje Predsjedništva vlade Hrvatske u Zagrebu u odjelu Međimurje i Gradišće, te je za Ministarstvo vanjskih poslova Jugoslavije izradio monografiju Burgenland. Od 1946. do 1949. radi u bibliografskom odjelu Sveučilišne knjižnice, a od 1940. do 1950. na Jadranskom institutu JAZU-a gdje će raditi na Pomorskoj enciklopediji (među sličnim izdanjima u svijetu ocijenjena je kao jedna od najboljih.) Od 1950. radi u Leksikografskom zavodu, kao redaktor i Krležin zamjenik, u stvarnosti je on bio kreator i organizator Leksikografskog zavoda do umirovljenja 1. 1. 1965. Predavač u novoosnovanom Centru za studij bibliotekarstva, dokumentacije, arhivistike i informacijskih znanosti (prvi poslijediplomski studij bibliotekarstva koji je osnovao Božo Težak) na kojem je vodio kolegij Bibliografije i referentni materijali.
Protivnik fašizma i komunizma, neumoran intelektualac kršćanskog nadahnuća
U pisani, kulturni život Hrvatske uključuje se kao gimnazijalac u Studiumu pod pseudonimom Edy Našinsky, a zatim i u Renesansi, koju je pokrenuo s Bogdanom Radicom. Svoje tekstove objavljuje u mnogim novinama (Jadran, Mladost, Narodna politika, Hrvatska prosvjeta, Obitelj, Hrvatska straža…). Urednik je Luči (idejno i književno glasilo mlade katoličke inteligencije) od 1924. do 1926. Uredio je Almanah Luči, 1924/25., u kojem je na više od dvjesto stranica tekstovima bivših i tadašnjih urednika i suradnika prikazao prvih dvadeset godišta toga lista i Hrvatskoga katoličkog pokreta (kojem je i sam pripadao) u širem društvenom kontekstu. Stalni je dopisnik ljubljanskog časopisa Slovenac. Godine 1944. ponovno pokreće i piše proslov za časopis Vienac, kojemu je odgovorni urednik Julije Benešić.
U izdanju Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima 1931. izdaje Hrvatsku književnost – pregled hrvatskih pisaca i knjiga, koja će, unatoč vrijednosti, ostati prešućivana.
Pisao je pjesme, novele, feljtone, putopise, kritike, komentare, prikaze djela domaćih i stranih autora, čitanke za srednju školu, priprema za tisak mnoga književna djela (od Cervantesa do Matoša), članke s raznim temama (npr. hrvatska manjina u svijetu te osniva i biblioteku Hrvati izvan domovine).
Pod pseudonimom Josip Sučević 1935. godine objavio je brošuru Abesinija, njegov protest protiv Mussolinijeve okupacije Etiopije. U vlastitoj je nakladi objavio Hrvatsku narodnu pjesmaricu s Kačićevim i narodnim pjesmama (1938.) koja je imala više izdanja.
Godine 1934. objavljuje studiju, monografiju, Gradišćanski Hrvati. Bila je to prva u Hrvatskoj objavljena knjiga sintetskoga tipa o Hrvatima u Gradišću i zapadnoj Mađarskoj.
Dana 26. travnja 1941. uhitit će ga Gestapo jer je prije rata pisao protiv fašizma. Njegova kći Marija o tom događaju kaže: „Otišao je u zatvor crnokos, a vratio se sijed. Ja sam još bila mala djevojčica pa ne znam sve datume, jer mama i tata, nama djeci, nisu govorili o tome što se sve događalo…“
U ovom prisjećanju na 120. godišnjicu rođenja Mate Ujevića moguće je povući samo osnovne poteze u predočavanju svega čime se Ujević bavio. Ogromna radna energija, stručnjak za megaprojekte, organizator, pokretač, vizionar u vrlo opasnim vremenima kada je sve hrvatsko bilo tumačeno kao protudržavno a sloboda mišljenja nije bila poželjna kvaliteta.
„Među hrvatskim intelektualcima i književnicima kršćanskog nadahnuća koji su djelovali tijekom 20. st. istaknuto mjesto pripada dr. Mati Ujeviću“ „Dr. Mate Ujević jedan od najsvestranijih kulturnih djelatnika svoga vremena koji je zaorao duboku brazdu na njivi hrvatske kulture.“ (hkv.hr, D. Dijanović)
Od 1939. do 1950. tri je puta pokrenuo rad na enciklopedijama, u nekoliko sustava (Kraljevina Jugoslavija, NDH, FNRJ). Prvi put: Hrvatska enciklopedija (1939. – 1945.), drugi put: Pomorska enciklopedija, u sklopu Jadranskog instituta, treći put: koji se sastoji od: ponovnog pokušaja nastavka Hrvatske enciklopedije, u proljeće 1950., u koji je uložio pet godina rada, a što mu zbog političke situacije nije uspjelo, i od rada u Leksikografskom zavodu (1950.) u kojem razvija bogatu enciklopedijsku i bibliografsku djelatnost (Bibliografije rasprava, članaka i književnih radova).
„Tko spasi samo jedan život, spasio je svijet“
U Memorijalnom muzeju žrtava holokausta, Yad Vashem, Mate Ujević ima spomen-ploču, a njegova je obitelj (1994.) primila medalju s natpisom: „Tko spasi samo jedan život, spasio je svijet“. Država Izrael dodjeljuje odlikovanje Pravednik među narodima osobama, nežidovima, koji su sudjelovali u spašavanju Židova tijekom holokausta riskirajući svoje živote. Jedan od Ujevićevih kolega bio je njegov susjed Manko Berman, građevinski inženjer. Nakon što mu je oduzeta radna dozvola, Ujević ga je zaposlio kao administratora u Zavodu. No 1942. Bermar je uhićen i poslan u logor Jasenovac. Nakon šest mjeseci pisanja zamolbi za Bermanovo oslobođenje u kojima je argumentirao da Zavod ne može funkcionirati bez Bermanovih administrativnih sposobnosti, Ujević je uspio osloboditi Bermana te je po njega otišao u Jasenovac, riskirajući život i budućnost. Pretpostavljajući da dokument koji je Bermana proglasio bitnim radnikom neće dugo biti na snazi, Bermanovi bježe iz Zagreba. Ujević je nabavio potrebne papire i novac koji su obitelji Berman omogućili put u Izrael.
Hrvatska enciklopedija – prva sinteza hrvatskog doprinosa sveopćem kulturnom stvaranju
»Proglas izdavačkog odbora Konsorcija Hrvatska enciklopedija«, što su ga krajem prosinca 1939. objavile zagrebačke dnevne novine (Obzor i Jutarnji list), bio je prvorazredan kulturni događaj u tadašnjoj državi. Mate Ujević, Dragutin Stjepan Schulhof (nakladnik i tiskar, Tipografija d.d.), Rudolf Herceg uz potporu bana Ivana Šubašića i kardinala Stepinca 1939. započinju pripremne radove na Hrvatskoj enciklopediji u sklopu Konzorcija Hrvatska enciklopedija. Planirana je naknada od 5000-6000 primjeraka u 12 svezaka (2 sveska godišnje) za koju je nabavljen i visokokvalitetan papir iz Leipziga. Smišljena je i reklamna kampanja za pridobivanje pretplatnika. Taj je velik projekt započeo Ujevićevom mišlju: „radeći na našim srodnim pitanjima, opazio sam da nemamo ni najpotrebnijih podataka o sebi i da ne možemo uspješno suzbijati neprijateljsku propagandu, dok ne skupimo u jedno djelo sve što je potrebno znati o našim ljudima, zemlji, sadašnjosti i prošlosti.“ (Moramo pokrenuti našu narodnu enciklopediju, rukopisna ostavština). Misao se počela ostvarivati u njegovu stanu u Jurjevskoj ulici.
Zakonskom odredbom (NDH), 1941., Konzorcij postaje Hrvatski izdavalački (bibliografski) zavod, (HIBZ), kao državno poduzeće koje je imalo „isključivo pravo izdavati i raspačavati djela enciklopedičkoga, leksikografskog i bibliografskoga značaja na hrvatskom i drugim jezicima“.
Prvi svezak Hrvatske enciklopedije (A-Automobil) izlazi 10. veljače 1941. s Ujevićevim predgovorom u kojem je napisao da baš činjenica da Enciklopedija izlazi u vrlo teškim i tmurnim vremenima potvrđuje njihovu moralnu i intelektualnu otpornost. Opširno se objašnjava što je i što sadržava Hrvatska enciklopedija, shematski prikaz i omjer zastupljenosti pojedinih struka i disciplina, popis urednika struka s njihovim slikama, primjeri tekstova (…) te faksimili pisama vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca i bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića.
Ujević određuje svrhu Hrvatske enciklopedije: „Želimo, da naša enciklopedija bude u prvom redu hrvatska, to jest da se posebno i opširnije obazire na hrvatske prilike, a zatim na prilike bližih, srodnih naroda, dok će prilike i osobine dalekih naroda prikazivati zbitije i sažetije. Želimo, da Hrvatska enciklopedija prikaže naš udio u sveopćem kulturnom stvaranju i da na taj način dođe do izražaja i narod kao cjelina i pojedini naši kulturni stvaraoci.“
Drugi svezak (Autonomaši-Boito) izlazi 20. 12. 1941., treći (Boja-Cleveland) 21. 10. 1942., četvrti (Cliachit-Diktis) 1943., a peti (Dilatacija-Elektrika) 5. svibnja 1945. Od petog sveska sačuvan je tek manji broj primjeraka jer su ga komunističke vlasti uništavale proglasivši ga ustaškim štivom.
Među urednicima struka bili su tada vodeći stručnjaci u svojim područjima stvarajući visokokvalitetne članke (Barac, Fancev, Skok, Ivšić, Batušić, Tkalčić, Gavazzi, Kreševljaković, Štampar…) Pretpostavlja se da je na Enciklopediji radilo oko 1500 osoba.
Ujević je uspio zaobići režimske zabrane i upute, sačuvati znanstvenost, stručnost, objektivnost u obradi natuknica.
Uz rad na Enciklopediji Hrvatski izdavalački (bibliografski) zavod, koji je imao 33 urednička odjela (!), od 1941. do 1945. objavio je velik broj djela (Cesarića, Tadijanovića, Sudete, Galovića, Benešića, Krkleca, Wiesnera, Šopa, Begovića…), izdavao je četiri časopisa (npr. Književni tjednik, koji, će prestati izlaziti u kolovozu 1942. uz režimsko objašnjenje „zbog nedostatka papira”).
Nastankom komunističke Jugoslavije 1945. HIBZ je ukinut, a Enciklopedija zabranjena.
Osim nezavršene Hrvatske enciklopedije, ostalo je u raznim fazama tiska, uveza, priprema ili čak potpuno završeno 129 naslova knjiga koji nisu objavljeni. Postoji njihov popis u tekstu Hrvatski izdavalački bibliografski zavod što ga je napisao i potpisao „Dr. Mate Ujević privremeni rukovodilac HIBZ-a“, 18. 5. 1945.
U vrijeme ukidanja HIBZ-a intenzivno se radilo na šestome svesku Hrvatske enciklopedije, četvrtome svesku Znanja i radosti, Rječniku hrvatskog književnog jezika, velikom Leksikonu pomorstva te Bibliografiji knjiga i časopisa.
U Viencu je 1944. Ujević objavio članak Jedini put, jedan od njegovih posljednjih javno objavljenih potpisanih tekstova – uskoro je „osuđen“ na šutnju i autorsku anonimnost. Daleko od očiju javnosti nastavlja se baviti leksikografskim i bibliografskim radom.
„Pitanje, dakle, kakvo ima biti naše kulturno stvaranje i kojim putem ima poći, za nas je riješeno: ni istok ni zapad, ni sjever ni jug; u ovoj našoj dragoj hrvatskoj zemlji i u ovim našim ljudima potražiti početak i izvor našeg nadahnuća i za nj stvarati. Što je više od toga, nije naše. (…) Narodni put je jedini put za kulturni rad.“
Bibliografija rasprava, članaka i književnih radova Leksikografskog zavoda
Ujević 1951. pokreće izradu retrospektivne bibliografije rasprava, članaka i književnih radova – to je njegov najveći bibliografski projekt kojim je dao veliki doprinos razvoju hrvatske bibliografije. U tom je projektu do izražaja došlo njegovo znanje, intelekt i vrhunske organizacijske sposobnosti jer je uspio organizirati više od 700 ljudi različitih struka, političkih, vjerskih, svjetonazorskih, nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, različitog predznanja u poslu koji tada nije imao čvrstih strukovnih smjernica. Već se pišući Enciklopediju zalagao za izradu sustavne hrvatske retrospektive i tekuće bibliografije knjiga što i navodi u Predgovoru Hrvatske enciklopedije da se redakcija morala baviti i „sastavljanjem hrvatske biografije, osobite bibliografije prijevoda“.
Izraditi bibliografiju u Ujevićevo vrijeme značilo je imati stvaralačke i istraživačke sposobnosti te vještinu izrađivanja brojnih pravila za bibliografsko popisivanje. Sastavio je popise periodike koju treba obratiti, organizirao popisivačke centre (središnji u Zagrebu u Leksikografskom zavodu, u Ljubljani, Beogradu, Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli, Sarajevu, Subotici, Novom Sadu, Skopju), ustrojio popisivače, revizore I., revizore II., redaktore, lektore, organizirao edukacije za popisivače, napisao detaljne upute kako što popisivati.
Ujević je Bibliografijom rasprava, članaka i književnih radova Leksikografskog zavoda htio obuhvatiti razdoblje od druge polovice 18. stoljeća do 1945., prostorno: čitav jugoslavenski prostor. „Koliko je nama poznato, ovo je jedinstvena bibliografija te vrste na svijetu. Nema nigdje više djela, koje bi obuhvatilo retrospektivno svu građu objavljenu u periodičkim izdanjima jedne zemlje. Iz same te činjenice možemo zaključiti koliko je takav pothvat značajan, ali i teško izvediv.“ (Jelka Mišić)
Popisivalo se u 775 sveučilišnih i specijaliziranih knjižnica (gradske, školske, fakultetske, kazališne, muzejske, samostanske, kliničke…) Podaci su se pisali u školske bilježnice, u Zavodu poznate teke, koje su danas tvrdo ukoričene u 2388 debelih svezaka i čine zbirku Kataloga. Teke su pregledavali revizori te su dalje prolazile proceduru sve dok ne bi došle do završne faze: abecediranje i ulaganje.
Iz Pregleda ulagača za Bibliografiju vidi se da se ulagalo svaki dan od 7 do 20 sati i da je to bio zahtjevan i odgovoran posao jer jednom pogrešno uložen listić ostao bi zagubljen među osam milijuna drugih. Proces stvaranja kataloga završio je 1953. a potom se pristupilo uređivanju bibliografske građe za oko 25-30 svezaka, ostvareno je 17 svezaka. Prvih sedam svezaka obrađuje književnost, sv. 8 – 11 povijest, sv. 12 likovne umjetnosti, 13 i 14 glazbu, 15 bibliografiju Miroslava Krleže, 16 i 17 kazalište. Velik dio građe još se obrađuje. Početkom 2007. dio je Kataloga digitaliziran (Autorski katalog i Katalog preudanima i šifara).
Dr. Mate Ujević preminuo je u Zagrebu 7. siječnja 1967. Da je umro autor prve Hrvatske enciklopedije, istaknuta ličnost hrvatske i europske kulturne povijesti 20. stoljeća čije su ideje bitno programski i koncepcijski odredile razvoj hrvatske leksikografije i enciklopedistike do danas, oskudno je popraćeno u javnosti.
Ime Mate Ujevića nosi: ulica u zagrebačkom kvartu Trnje, gimnazija u Imotskom, nagrada Leksikografskog zavoda (1996. za iznimna postignuća na području enciklopedike i leksikografije).
Na stotu obljetnicu rođenja dr. Mate Ujevića, Matica hrvatska je na njegovoj rodnoj kući u Krivodolu podigla spomen-ploču s natpisom: „Služio je predano plodovima svoga srca i uma hrvatskom narodu”.
A postumno mu je dodijeljeno odlikovanje Pravednik među narodima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa