Zagrebački nadbiskup Antun Bauer je Marijin kip, uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca, okrunio zlatnom krunom i Majku Božju Bistričku nazvao Kraljicom Hrvata.
Kruna je nalik onima kakve su nosili hrvatski kraljevi.
U Hrvatskoj imamo samo dva službena nacionalna svetišta: Svetište svetog Josipa u Karlovcu te Svetište Majke Božje Bistričke. Po zagovoru Majke Božje Bistričke, kraljice Hrvata, dogodile su se tisuće čuda i čudesnih ozdravljenja.
Povijest svetišta seže u doba Osmanlija. Marijin kip u 15. stoljeću izradio je nepoznati majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Posve od drveta, kip je visok 112 centimetara i crne je boje. Nema materijalnu vrijednost niti su ga ukrasili da blješti. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. godine nahrupili u kraj i doprli do Konjščine, a tadašnji župnik Benedikt je kao najveću vrijednost uzeo upravo taj kip i donio ga u crkvu Svetog Petra i Pavla te ga zakopao pod korom.
Spletom okolnosti Marijin kip ostao je zakopan. Turci nisu poharali bistrički kraj, a seljaci su još kratko vrijeme zapitkivali gdje je kip. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, odlučio je iskopati ga i vratiti na staro mjesto. Međutim, legenda kaže kako je pao s konja i poginuo prije nego što je ikome stigao reći gdje je Djevica. Čamila je ondje 40 godina, sve do 1588. godine.
Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje se u miru mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već je završio molitvu i spremao se na počinak, no pogled mu je zaustavila neka čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da je vatra buknula – cijelu crkvu obasjala je snažna svjetlost.
Preneraženi Luka je pomislio da crkvica gori, no kad se približio, nije vidio ništa neobično. Sutradan je uzeo čekić i razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara. Prolazile su godine i opet se turska opasnost nadvila nad kraj. Župnik iz tog razdoblja opet je u strahu za kip odlučio zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650. godine. No Marija nije mogla dugo ostati u mraku. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovjedao je kako je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna žena u modroj haljini. Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik kako se začudio jer se činilo da žena nije slijepa.
Tada je već gotovo zaboravljeni kip bio zazidan u zidu četrdesetak godina. Zagrebački biskup Martin Borković, podrijetlom iz bistričkoga kraja, prisjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip Crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo inzistiranje uspjeli su 1684. godine pronaći kip i vratiti ga među ljude.
Zbog čudesnog pronalaska narod je kipu počeo pridavati velike moći. Sve je to pospješilo ozdravljenje mještanke. Plemkinja Magdalena Paulec je već sljedećeg dana, kad su postavili kip na oltar, došla u crkvu s teško bolesnom kćeri Katarinom. Djevojka je bila nepokretna. Vjernici su je pronijeli na leđima tri puta oko oltara i djevojka je ozdravila.
U sljedećih 100 godina zabilježili su više od 1000 čudesnih ozdravljenja. Hrvatski sabor je 1715. godine odlučio crkvi darovati oltar dostojan Bogorodice. Tijekom obnove i gradnje crkve 1879. godine izbio je veliki požar u kojem je izgorjelo sve osim velikog oltara i kipa Majke Božje. U narodu je čudotvorno spasenje kipa bilo samo još jedan pečat koji je utvrdio moć. Crkvu je papa Pio XI. 1923. godine proglasio bazilikom i time je dobila veliki značaj u vjerskom pogledu.
Zagrebački nadbiskup Antun Bauer je Gospin kip i Isusa, uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca, okrunio zlatnom krunom i Majku Božju Bistričku nazvao Kraljicom Hrvata. Krune su nalik onima kakve su nosili hrvatski kraljevi.
Tijekom pastoralnog posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II., pred više od pola milijuna vjernika, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici je Alojzija Stepinca proglasio blaženim.
SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE U MARIJI BISTRICI
ZAPISI USLIŠANJA, MILOSTI, ZAGOVORA I ČUDESA
U nastavku se navode zapisi iz „Knjige uslišanja, milosti, zagovora i čudesa Bl. Dj. Marije Majke Božje Bistričke“ iz Svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici koji su se zapisivali u knjigu od 1957. do 2003. godine.
Poštujući privatnost vjernika neke od informacija, poput imena, mjesta i nekih detalja su izostavljene.
Umjesto imena upisana je općenita riječ „Ime“ ili zamjenica „majka, otac“ i slično, manja mjesta se približavaju većim mjestima ili regijama koji su u tekstu ravno pisani, a u slučaju inozemstva se navodi samo zemlja.
- Ime iz mjesto r. 1940. g. bila je teško bolesna na oba oka 2 mjeseca. Lječnici nijesu mogli pomoći. Po zagovoru njezine
majke Majci Božjoj Bistričkoj probudila se ujutro zdravih očiju, makar je navečer legla na počinak sasvim bolesnih,
zakrvavljenih i napola slijepih očiju.
To je izjavila 1957. pod zakletvom u M. Bistrici njezina majka.
Slovenija - Ime iz mjesto teško i smrtno bolestan ozdravio je po zagovoru Majke Božje Bistričke. To je izjavila njegova žena pod
zakletvom, koja ga je zavjetovala 1955. g. i došla kasnije izvršiti zavjet.
To svjedoči njegova žena, 1957.
Slovenija
Posljednje evidentirano čudo 489. po redu u periodu od 1957-2003, godine, radi se o katoliku kojeg je osudio vojni sud JNA:
Spasio me je sveti križ sa tornja crkve Svetoga Duha u Ljubljani Zovem se Ime, rođen sam u mjesto, godina (1927.), sada sa stalnim boravkom u mjesto. Već se duže vrijeme spremam da napišem za „Glas koncila“ moju veliku zahvalnost Bogu, Isusu i Majci Božjoj Bistričkoj te svetom Anti u mjesto, kojemu sam se zavjetovao.
Kada sam godine 1954. morao na Vojni sud u Ljubljani, zagovorio sam se, ako ostanem živ, da ću hodočastiti na ova Sveta mjesta dok sam živ i dok ću moći to fizički podnositi. To činim sve do sada, ali me nešto iz duše tjera da se javno zahvalim Bogu, Isusu, Majci Božjoj i svetom Anti. Sada ću u kratkim crtama opisati što mi se dogodilo za mojih mladih dana: Bio sam na vojnom sudu u Ljubljani radi dezerterstva iz JNA, a pod tuđim imenom, radio sam 6 godina kao šumski radnik na području (blizu mjesta stanovanja). Kako mi je moje ilegalstvo već dojadilo, prijavio sam se vlastima i priznao svoj identitet. Nakon mojega priznanja, odmah sam bio sproveden na Vojni sud u Ljubljani koji je bio nadležan za moj slučaj. Smješten u ćeliju, bio sam pod istragom šest i pol mjeseci godine 1954. Gotovo svaki dan i noć bio sam podvrgnut ispitivanju i maltretiranju. Tako čameći u ćeliji, kroz mali prozorčić opazio sam križ na Crkvi, počeo sam moliti sve što mi je toga trenutka padalo na pamet a naročito kada su zvona zvonila Sv. Mariji i stalno gledajući u križ. Jedno duže vrijeme nisu me ispitivali, pa mi je postalo sumnjivo što će se dogoditi. Jedne subote nisu mi donijeli uobičajenu hranu, a i prigodom odvođenja na kupanje mene su izostavili. Bilo je to zimsko doba poslije Božića, ne sjećam se više datuma. Sutradan u nedjelju poslije podne, odvedoše me samoga na kupanje, a voditelj kupanja počeo se buniti zašto nisam došao jučer u subotu kad su se i drugi zatvorenici kupali. Stražar koji me je odveo odvratio je ovome „on ide večeras u prekomandu“. Ja sam to čuo, ali su još nešto govorili, ali ja nisma razumio. 54 Pred samu noć dopratio me stražar u moju ćeliju. Bilo mi je čudno što se to događa. Kako u subotu cijeli dan, a i nedjelju nisam dobio ništa za jelo, bio sam prilično gladan. Tada je došao stražar i donio mi punu porciju hrane sa dosta mesa. Stražar mi je rekao da moram osmah sve pojesti i da će me on čekati. Meni je sve bilo čudno što se to događa oko mene? Kako sam bio gladan, uz sav strah uzeo sam zalogaj-dva hrane. U taj čas od križa sa crkve doletjela je neka svjetlost, a glas u meni kaže „ne jedi to“. U tom trenutku porcija mi je ispala iz ruke. Prišao sam prozoru i počeo sam moliti stalno, ali i od ono malo hrane što sam pojeo, dobio sam bolove i grčeve u želucu. Tako sam ostao moleći pred prozorom od ćelije. Stražar koji je bio pred vratima, došao je po porciju te počeo na mene vikati zašto nisam pojeo ponuđenu hranu. Nisam ništa odgovorio, nego sam i dalje nastavio moliti. U taj čas oglasila su se zvona sa zvonika crkve, a ja moleći i zahvaljujući Providnosti, počeo sam plakati, te je pod mojim nogama nastala lokvica od suza. U taj čas osjetio sam dvije osobe sa mnom u ćeliji, koje su me držale za ruke, a osoba s lijeve strane kaže kakav ćemo znak dati? Uzeo je moj mali prst i počeo ga savijati unazad, kao da je od gume. Nisam osjetio nikakve bolove. Nisam se ništa bojao. Osjetio sam i shvatio da je to poruka od Boga, te su me uputili da polako molim uz razmišljanje. Cijelu noć sam ostao na nogama moleći se, dok nisam zaspao, ali stojeći na nogama. Bilo mi je jako hladno. U mojoj podsvijesti, primijetio sam jednu osobu, i kada ona počne molitvu, obuzme me neka ugodna toplina. Ja ju vidim uz sebe, ali neznam tko je, ali mi je jako poznata, kao dobar prijatelj. Stražari su palili svjetlo i gledali kroz okno na ćeliji, te čujem gdje šapuću „još je živ“. Postalo mi je jasno o čemu se tu radi. Počeo sam štrajkati glađu, te sedam dana nisam primio ni uzeo nikakve hrane. Odveli su me doktoru i prisiljavali da moram jesti, ali ja i dalje nisam uzimao hranu, bojeći se trovanja. Premjestili su me u prostoriju gdje je boravilo više zatvorenika, te sam i dalje bio oprezan kod primanja hrane. Kroz kraće vrijeme bio sam osuđen na 16 mjeseci zatvora, koji sam izdržao u naziv domu. Nakon izdržane kazne pušten sam i živ i zdrav došao kući. Ovu moju tragediju ispričao sam svim svećenicima koji su službovali u našoj župi svetog Antuna.
Na ova moja kazivanja mogu se prisegnuti Bogu svemogućemu za istinitost navoda.
Imam toga još dosta, a dragi Bog zna najbolje u kojega najviše vjerujem. Rođen sam godina (1927.) te mi je sada 75 godina života i ne bih želio da se prije moje smrti javno ne zahvalim dragom Bogu, Isusu Kristu, Majci Božjoj Bistričkoj i sv. Antunu u mjesto u kojoj sam crkvi i danas aktivan iako sam u godinama. Za vrijeme slavljenja Svetih Misa, stojim na raspolaganju svećeniku u obavljanju dužnosti koliko god mogu te zahvaljujem dragom Bogu, koji uslišava moje molitve.
Bog je dobar, a koji vjeruju u njega ne mora se bojati „ni života ni smrti“. Dragi moj svemogući Bože, dragi i preljubljeni Isuse Kriste, draga Majko Božja pomoćnice svih Hrvata, te sveti Antune Padovanski velika vam hvala što ste mi bili oslonac u najtežim danima mojega života. Sa ovim svojim kazivanjem upoznat ću i sada službujućeg župnika velečasnoga Ime i zamolit ću ga, da uz njegovu pomoć ovo moje kazivanje objavi Glas koncila.
Popis svih USLIŠANJA, MILOSTI, ZAGOVORA I ČUDESA Majke Božje Bistričje (1957.-2003.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa