Ovih dana navršava se 24 godine od ‘famoznog’ 14. Izvanrednog kongresa Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu. Na kongresu su sudjelovali izaslanici komunističkih partija svih jugoslavenskih republika, kao i komunističko partijsko izaslanstvo vojske Jugoslavije, a kongres je bio početak kraja totalitarne jednopartijske Jugoslavije.
Tijek kongresa
Srpski nacionalizam, pomiješan sa četništvom i komunizmom pod istim barjakom, harao je krajem 80.-ih, ne samo Srbijom i njenim pokrajinama Kosovom i Vojvodinom, već je uvelike na velika vrata ulazio i u susjedne republike, pa tako i Hrvatsku gdje je živjela velika srpska manjina. Taj nacionalizam bio je vrlo agresivan i prijeteći, pa su ga drugi narodi u strahu smatrali velikom prijetnjom, poglavito jer su Srbi dominirali u vojsci, što se kasnije pokazalo kobnim za druge narode Jugoslavije, ali i u tadašnjoj miliciji, diplomaciji, tajnim službama i drugdje.
Prva republika koja je zauzela ‘otvoreni gard’ protiv prijetećeg srpskog nacionalizma, koji je zapravo organizirao Savez komunista Srbije na čelu sa njenim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, bio je Savez komunista Slovenije.
Na kongresu su se ponajprije sukobili srpsko i slovensko izaslanstvo. Prvi su se zalagali za uvođenje sustava „jedan čovek – jedan glas“, tj. za unitarnu Jugoslaviju i majorizaciju Srba kao najbrojnijeg naroda. Slovenci su, međutim, predlagali konfederaliziranje partije i države, čime bi se nakon 45 godina terora i jednoumlja praćenih progonima neistomišljenika omogućila kakva takva demokratizacija društva i veća prava naroda i građana.
Uz višestranačke izbore, Slovenci su zahtijevali da totalitarna Jugoslavija i komunistički režim izbaci iz zakonodavstva odredbu o takozvanom verbalnom deliktu, da se zabrani mučenje političkih zatvorenika, kao i politička suđenja.
Slovenci napuštaju kongres, a za njima i Hrvati
Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba, izaslanstvo Slovenije napustilo je, 22. siječnja navečer, kongresnu dvoranu centra “Sava”, praćeni ironičnim pljeskom srpskih predstavnika. Na poticaj Slobodana Langa, Ivica Račan koji je bio na čelu hrvatskog izaslanstva prišao je govornici i izjavljuje “da mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca” te nakon toga i hrvatsko izaslanstvo napušta Kongres, što je označilo kraj vladavine SKJ.
Nakon što su se hrvatskom stavu pridružila i izaslanstva Makedonije i Bosne i Hercegovine, predsjedatelj kongresa Momir Bulatović odredio je 22. siječnja u 22,45 petnaestominutnu stanku, no do nastavka rada kongresa u pravom smislu nije nikada došlo.
Time je, nakon 45 godina, prekinuta vladavina SKJ, totalitarne partije koja je u smrt odnijela desetine tisuća života i umnogome unazadila moralno, materijalno, demokratski i na svaki drugi način narode Jugoslavije. Bio je to početak raspada jednog ludila koje je trajalo gotovo pola stoljeća, a završilo u krvavom ratu režiranom upravo od struktura koje su vodile Jugoslaviju.
Važnost 14. Kongresa SKJ
14. kongres Saveza komunista Jugoslavije bio je jedan od ključnih događaja u raspadu Jugoslavije. Srpski nacionalisti nisu htjeli odstupiti ni milimetra, jer je plan Velike Srbije već postojao i zarazio sve segmente tadašnje Srbije i društva, bilo vladajuće komunističke bilo one nekomunističke. Postojao je opći konsenzus o potrebi objedinjavanja tzv. srpskih zemalja u jednu državnu tvorevinu. Odlazak slovenskih i hrvatskih komunista za srpske šoviniste bio je samo povod da se većom žestinom obore na ‘partijska rukovodstva’ ovih republika, pa su se mogli redovito čuti govori i nonsensi o ‘ustaškim komunistima iz Hrvatske’, pogrde i etikete na račun Ivice Račana, Stipe Šuvara i drugih komunista iz naše zemlje, kao i otvoreni pozivi na ubijanja, progone, logore svega što je hrvatsko, pa bili to čak i hrvatski rukovodioci koji nikada nisu ni pomišljali da će im netko prilijepiti etiketu velikog hrvatstva ili ustaštva.
To je bio uvod u krvavi pir ludila koje je stiglo iz susjedne Srbije u hrvatske krajeve, gdje se komunistička vojska Jugoslavije sa kompletnim naoružanjem otvoreno stavila na stranu srpskog nacionalizma koji je odnio desetine tisuća života uz nebrojene druge materijalne, emocionalne i ljudske gubitke.
Sjećanje na ovaj kongres budi pamćenje na vrlo teške dane koje je hrvatski narod prošao u pola stoljeća komunizma i u ratnoj agresiji komunističke vojske i srpskih četnika, ali i nadu da će hrvatsko društvo proći katarzu prema izgradnji demokratskijeg, pluralnijeg i pravednijeg društva bez repova polustoljetnog terora i strahovalade.