Na današnji dan 14. prosinca 1944. ubijeni su u Trebinju od partizana starac i župnik don Marijan Vujnović i mladi intelektualac iz Opuzena Jure Kužić.
Potresno pismo Jure Kežića napisano supruzi Anki dočarava križ, ali i vjeru hrvatskih mučenika strašnih ratnih godina Drugog svjetskog rata.
„Draga moja Anka! Ovo je posljednje žalosno pismo koje ti pišem, pun ljubavi prema tebi, pun vjere u Boga, pun ljubavi za milu domovinu Hrvatsku, pravedan, čiste duše [i u] duši ponosan, da sam svijetu samo dobro činio. Svjestan sam da u Trebinju danas živi najmanje 100 ljudi koji meni duguju svoje živote. Pripravan pred Boga kao čist dušom i tijelom nadam se u najskorije vrijeme preseliti na onaj bolji svijet, gdje nema patnje ni bolova, gdje nema zlobe ni podlosti… Moja Anka! Ja za tebe ne ću biti mrtav. Ja ću uvijek biti s tobom, na svakom koraku, a znam da ćeš za mene moliti Boga svaki dan. Ti se nemoj žalostiti. Čaša je gorka, ali se mora ispiti. I Isus je bio mučenik, mnogi sveci su mučenici. Tisuće i tisuće znanih i neznanih padoše za Boga i Hrvatsku. Ti se pridruži njihovim udovicama, pak će ti biti lakše. Počimajući ove riječi srce mi se para. Pazi mi koliko možeš moju jadnu majku i reci joj neka ne plače jer da je sina dala Bogu i Domovini, a da se jednom mrijeti mora. Izruči mi pozdrav svoj mojoj braći i sestricama, i reci da se mogu sa mnom ponositi, a ne da me se stide. Naročito mi pozdravi brata Petra u Americi, neka mi oprosti da mu nijesam pisao. Svu tvoju braću, Bebu, Mariju, Ranku, a naročito dio moga srca, moju Micu, neka me u molitvi ne zaboravi. Nemoj mi majku zaboraviti. Ljubi te i do zadnjeg daha na tebe misli tvoj jed[i]ni koji je bio samo tvoj, Jure Kežić.“
O mučeniku Jurju Kežić piše Anto Baković uz Marijana Vujnovića u “Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća”