August Harambašić (Donji Miholjac, 14. srpnja 1861. – Zagreb, 16. srpnja 1911.), hrvatski pisac, pjesnik, publicist, političar i prevoditelj iz 19. stoljeća.
Ovaj pravoslavni Hrvat politički je pratio oštru liniju Ante Starčevića, radi čega je bio više puta priveden u zatvor. U Hrvatskom saboru je bio pravaški zastupnik od 1901. godine. Osnovna škola u Donjem Miholjcu nosi naziv po njemu.
Hrvat već i sada robske lance stresa,
Vesela mu krika ori do nebesa :
“Hrvatska je evo spašena, da živi!”
(A. Harambašić)
August Harambašić rođen je u Donjem Miholjcu, a po rođenju bio je pravoslavne vjere. Gimnaziju je prvo pohađao u Požegi, a maturirao je u Osijeku 1879. godine. Pravo je studirao u Zagrebu i Beču te u Zagrebu 1884. godine završio studij. Godine 1892. je doktorirao, 1894. položio sudački, a 1896. pravosudni ispit. Pravo obavljanja odvjetničke prakse dobio je 1900. godine.
Politički je pratio oštru liniju Ante Starčevića, radi čega je bio više puta priveden u zatvor. U Hrvatskom saboru je bio pravaški zastupnik od 1901. godine. Osnovna škola u Donjem Miholjcu nosi naziv po njemu.
Njegova pjesma “Starčevićeva himna” uglazbljena je kao pravaška himna.
Bio je urednik i novinar raznih časopisa, kao npr. Preporod, Bič, Trn, Balkan, Hrvatska vila i Prosvjeta te urednik dnevnika Hrvatske iz 1906. i Hrvatske iz 1900. Prevodio je poznate pisce, kao npr. Gogolja, Tolstoja, Wildea, Shakespearea, Ševčenka i Marka Vovčka. Prevodio je s bugarskoga, češkog, poljskog, ruskog, francuskog, talijanskog i njemačkog jezika.
Nakon što su hrvatski đaci (Vladimir Vidrić i dr.) prosvjedno spalili mađarsku zastavu u Zagrebu, na suđenju studenoga 1895. godine branili su ih August Harambašić i drugi ugledni zagrebački odvjetnici Marijan Derenčin, Ivan Ružić, Kornitzer, M. Petračić, Franko Potočnjak, Šime Mazzura i Mile Starčević.
Hrvatskoj
Sa Tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili Tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava :
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Al te moje srce ipak obožava.
Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Do li krasne zemlje, divne grudi Tvoje,
Do li bistrih Rijeka, Tvojih suza sjajnih,
Za njima odavna gine srce moje.
Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga ;
U naroda vijeću Tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi Tvoji.
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.
Oh, gdje Ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo,
Da vijek čamiš jadna posred robskog čama ?
Gdje su sada Tvoji nekadašnji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinski, Frankopani ?
Odavno ih jao, krije groba tama.
Ipak mah me pute: Slaba si, malena,
Od rodjene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem živi radje
Al slobodu sticat mnogo li je sladje
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.
Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijedjaju Te tako, moja majko zlata !
A ne znadu jadni, da si tisuć ljeta
Prosvjeti i vjeri apostolski sveta, –
Al, Hrvatska Ti si, sad im nepoznata!
Jest, Hrvatska Ti si ! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, Tebi posvećenom;
A jedan put valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za Tvoju slobodu,
Pa da jednoč bar te vidim osvećenom !
Ali miruj, srce ! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista ;
Budućnost je naša, ma se tko protivi !
Hrvat već i sada robske lance stresa,
Vesela mu krika ori do nebesa :
“Hrvatska je evo spašena, da živi!”
August Harambašić
Tekst se nastavlja ispod oglasa