Četnici su sebe smatrali čuvarima Jugoslavije, Jugoslavije koja obuhvaća sve Srbe i u kojoj Srbi vladaju. Velikosrbi, ali i jugoslavenski nacionalisti u svoj su pokret pozivali i Hrvate jugonacionaliste.
Četničko nasilje bilo je prisutno i prije II. svjetskog rata, a jedan od većih sukoba s njima dogodio se u Kerestincu pokraj Samobora gdje je 14. travnja 1936. ubijeno šest četnika, te tri Hrvata.
Četnici kao čuvari Jugoslavije
Osnovno programsko načelo četničkih udruženja tridesetih godina bilo je zalaganje za ideju „jugoslavenskog nacionalizma”, tj. „beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma” (slična frazeologija kao pred Domovinski rat). Drugo programsko načelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđević, što je slikovito izraženo u geslu „Za kralja i otadžbinu”.
Prvo četničko udruženje u Jugoslaviji osnovano je 1921. u Beogradu. U Hrvatskoj pak četnička udruženja imaju početak još u dvadesetim godinama, davno prije pojave NDH. Bila su ona dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i prema organizacijskom ustrojstvu i prema programskim ciljevima.
Brojne četničke organizacije na tlu Hrvatske tridesetih godina, za vrijeme Jugoslavije, unosile su svojom terorističkom djelatnošću i nasiljem nemir među hrvatsko stanovništvo. Četnici su se, prigodom svojih različitih proslava, oblačili u četničke odore, legitimirali građane, silom ubirali novčane priloge za svoja udruženja, pijančevali i bili krivci mnogih izgreda i napada na Hrvate. Četnički teror naročito se povećao nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. godine.
Članovi četničkih udruženja izvodili su raznovrsna nasilna djela: batinanje i ubojstva Hrvata, izazivanje nereda prigodom katoličkih vjerskih praznika, uznemirivanje stanovništva u hrvatskim selima pucanjem iz oružja, razbijanje prozora na katoličkim crkvama i kapelama, palež objekata i sl.
Četnička zakletva glasi (srpski jezik):
“Ja (ime i prezime) na ovom svetom četničkom znamenju (kama i revolver), zaklinjem se svemogućim bogom, da ću vrhovnom zapovedniku sve vojne sile, našem Kralju Jugoslavije Petru II svagde i u svim prilikama biti veran, svom dušom odan i poslušan, da ću se za Kralja i Otadžbinu junački boriti, da četničku i vojničku zastavu nigde i nikad neću izneveriti i da ću zapovesti svih pretpostavljenih mi starešina slušati i verno ih izvršavati. Tako mi Bog pomogao! Ako se četničke dužnosti ogrešim, neka me Bog kazni, a kama i revolver tu kaznu izvrše. Amin (Amen).”
Krvavi obračun u Kerestincu pored Zagreba
U više navrata dolazilo je do sukoba četnika i hrvatskih seljaka. Jedan takav zbio se 14. travnja 1936. prigodom održavanja komemoracije u Samoboru u povodu četničkog ubojstva Hrvata Karla Brkljačića. Među seljacima Hrvatima iz kraja zapadno i jugozapadno od Zagreba pronio se glas da četnici žele ubiti Vladka Mačeka u obližnjem Kupincu. Tisuće Hrvata iz Svete Nedelje, Stupnika, Lučkog, Brezovice i Okića okružili su dvorac u Kerestincu i tražili predaju četnika. Iz dvorca je zapucano i ranjen je lokalni seljak Jurinec. Gnjevni narod provalio je u dvorac i ubio šestero četnika. Poslije je do okršaja došlo i u Rakitju pored Zagreba gdje je ubijeno četvero ljudi.
Poziv Draže Mihailovića svim „poštenim Hrvatima Jugoslavenima“
U članstvu četničkih udruženja bili su uglavnom Srbi, i samo manji broj Hrvata, i to iz redova „jugoslavenskih nacionalista”, poglavito Hrvati s područja hrvatskih jadranskih gradova (Šibenik, Krk, Opatija, Sušak, Dubrovnik, Split). Naime, tu je u dijelu javnosti vladalo uvjerenje da su ti dijelovi Hrvatske oslobođeni od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata upravo zahvaljujući naporima dinastije Karađorđević te da se mogu očuvati samo uz pomoć vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga je u tim krajevima bila snažnija pojava orjunaštva i jugonacionalizma.
Četnicima je bilo jasno da u pokret nije moguće privući Hrvate na programu stvaranja „velike Srbije“, već samo na obnovi onakve Jugoslavije kakva je bila za vrijeme Cvetković-Mačekova sporazuma. U skladu s tim, kada se četnički pokret obraća Hrvatima jugonacionalistima, onda se uvijek ističe da se on zalaže za obnovu monarhističke Jugoslavije, što je vidljivo iz mnogobrojnih četničkih proglasa i raznih uputa, pa i Draže Mihailovića. Tako npr. Draža Mihailović u svojoj uputi od 8. listopada 1942. godine upućenoj vojvodi Dobroslavu Jevđeviću, koji je djelovao na području Hercegovine i Dalmacije, ističe da u obnovljenoj Jugoslaviji moraju živjeti i Hrvati, a kakva će u njoj imati prava da ovisi o njihovu pristupanju četničkom pokretu. S tim u svezi od Hrvata jugonacionalista traži se da likvidiraju Hrvate izdajnike (mislilo se na ustaše i komuniste), jer da su oni radili na rušenju Jugoslavije.
Poruka – svim čestitim Hrvatima – Jugoslovenima
U tom pogledu naročito je karakteristična „Poruka – svim čestitim Hrvatima – Jugoslovenima“ objavljena u četničkom glasniku za istočnu Bosnu i Hercegovinu, „Vidovdanu“:
„Ali, braćo čestiti Hrvati – Jugosloveni, šta vi čekate? Sa koje strane očekujete zoru i pobjedu? Čekate li vi da vam je neko donese? Ko će sprati ljagu koju vam nanese naši izrodi i izdajnici USTAŠE? Ko će oprati hrvatski obraz od sramnog pečata što mu ga udari Ante Pavelić? KO ĆE UVJERITI UVRIJEĐENE SRPSKE MAJKE, SRPSKE ŽENE? SESTRE I SRPSKU SIROČAD DA ZLOČIN I NIJESU DJELO CIJELOG HRVATSKOG NARODA , nego djelo izdajnika i plaćenika? Svi čestiti Hrvati – Jugosloveni ne smiju više čekati, nego što prije, dok ne bude sasvim kasno, treba da se svrstaju pod slavnu jugoslovensku zastavu, koju tako snažno i ponosito nosi najveličanstveniji vojnik današnjice, naš vođa, naš vitez DRAŽA MIHAILOVIĆ, armijski đeneral. Čestitim Hrvatima mjesto je samo pod njegovom zastavom. Njegovom i nijednom više.“
Usprkos tim četničkim patetičnim porukama odziv Hrvata jugonacionalista u četnike bio je simboličan, pogotovu u njihove vojne postrojbe. Stoga je četničko vodstvo u Splitu nastojalo 1942. godine stvoriti organizaciju JUGOREP (Jugoslavenski revolucionarni pokret) s ciljem okupljanja bivših pripadnika jugonacionalističkih stranaka i društava, te od takvih Hrvata stvoriti „jugoslavenske legije“. Iz tog razloga određeni manji dio Hrvata pristupio je u četničke postrojbe, a usporedbe radi treba istaknuti da je to bitno manje nego je bio udio pravoslavaca u oružanim snagama NDH.