“Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, ali i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, pa da završetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj…”, rekao je hrabri i jedinstveni vojnik, legenda Domovinskog rata, Thomas Crowley Irac pred samu smrt.
Kada je dolazio nije znao gotovo ništa o našem hrvatskom narodu, ali je toliko zavolio Hrvatsku da se smatrao Hrvatom.
Irac Thomas Crowley, rođen na današnji dan 1949., a poginuo 1995. godine. Došao je u Hrvatsku na početku rata, nakon što je vidio kako tenk JNA u Osijeku gazi crvenog fiću. Želio je ostati živjeti u njoj, ali nije dočekao da je vidi oslobođenu, poginuo je u zadnjim mjesecima rata, piše vecernji.hr
Posmrtno je odlikovan visokim državnim odličjem za junaštvo.
Nakon dolaska u Zagreb u kolovozu 1991. pristupio je HOS-u i otišao na prvi teren u Novsku. Dva mjeseca poslije, ratni ga je put odveo u Split gdje je s 9. bojnom “Rafael vitez Boban” krenuo na drniško bojište. Već u prvim bitkama suborci su shvatili kako je zaradio nadimak Hrabro srce.
Bio je iskusan vojnik, poznavatelj cjelokupne vojne strategije, fenomen, mozak postrojbe HOS-a, ali prije svega jako dobar čovjek, volio je djecu, obožavao ih.
Nije znao ništa o našem hrvatskom narodu, ali je toliko zavolio Hrvatsku u tih pet godina da se smatrao Hrvatom, a HOS-ovci su ga zvali Tomislav Kraulić.
Irski dragovoljac bio je, svjedoče suborci, moralna vertikala u paklu rata. Palež i pljačka ispred Toma se nisu smjeli spomenuti, a zarobljene vojnike tretirao je časno. Neprijatelja nikad nije podcjenjivao pa bi već po zvuku svake ispaljene granate znao je li ju lansirao amater ili profesionalac, je li snajperski hitac ispalio pripadnik ruske, niške ili legionarske škole.
Priča o Thomasovoj Škabrnji, koju je sa 60 ljudi držao 45 dana u potpunom okruženju, o tenku koji je oteo u neprijateljskoj pozadini, ali i priča o ponajboljem stručnjaku za minska polja.
Poginuo je upravo na današnji dan 1995. na južnom bojištu.
“Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, ali i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, pa da završetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj…”, rekao je pred samu smrt.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa