U pismu iz tamnice sveta Anastazija (Stošija) javlja svetom Krizogonu (Krševanu) svoje velike nevolje, preporučuje se u njegove molitve, te ovako završava: “Bolje je dušu izdahnuti, nego Sina Božjeg zatajiti. Svjedok mi je Krist, da ću, ako se oslobodim iz tamnice, neprestano svete nasljedovati i sve moje čim prije njima podijeliti. Ostaj zdravo, čovječe Božji, i spomeni se mene.”
Danas slavimo svetu Anastaziju ili Stošiju, mučenicu, koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskim krajevima. Njezin duhovni vođa bio je sveti Krizogon (Krševan), također zaštitnik Zadra kao i Anastazija (Stošija), koji joj je slao pisma podrške i ohrabrenja. Brojna dijela milosrđa činila je po krajevima koji su bili ili danas jesu dio Hrvatske, a zatočena je u Srijemu, u gradu Srijemska Mitrovica, gdje je ubijena i bačena u rijeku Savu.
Sveta Anastazija rodila je se u Rimu u uglednoj senatorskoj obitelji. Otac joj bijaše poganin, a majka, imenom Filomena, kršćanka. Već u ranoj dobi majka ju je poučila u kršćanskoj vjeri i bez očeva znanja ju dala krstiti. Baš u njezino doba vladali su veliki progoni kršćana sa strane rimskih careva Dioklecijana (284. – 305.) i Maksimilijana. Žrtve ovih progona bile su skoro nebrojene. Crkveni pisac Laktancije piše: “Na istoku i na zapadu bjesnile su tri divlje zvijeri i po čitavoj zemlji razliježe se jauk i vapaj”. U to doba podnesu među ostalima mučeničku smrt i Sv. Agneza, Sv. Sebastijan i Sv. Venancije.
Nakon majčine smrti predade ju otac za ženu sudcu Publiju, osobitom neprijatelju kršćana. Radi i njezine čistoće duše i vjere, suprug je posvema zamrzi, ali ne ostade jedino pri tom. Bojeći se kao sudac carske nemilosti, ako car sazna da mu je žena kršćanka, dade ju zatvoriti u domaću tamnicu, te odredi da joj se svaki dan daje samo toliko hrane koliko joj je upravo bilo nužno za uzdržavanje njezina života. Tu u tamnici uhvati Sv. Anastazija priliku, da napiše pismo svom ispovjedniku Krizogonu, koji bijaše zatvoren u jednoj tamnici blizu nje. U tom pismu javlja mu ona svoje velike nevolje, preporučuje se u njegove molitve, te ovako završava: “Bolje je dušu izdahnuti, nego Sina Božjeg zatajiti. Svjedok mi je Krist, da ću, ako se oslobodim iz tamnice, neprestano svete nasljedovati i sve moje čim prije njima podijeliti. Ostaj zdravo, čovječe Božji, i spomeni se mene.”
Nakon muževe smrti Anastazija se oslobodila kućnog pritvora, svoje imanje razdijelila siromasima i posvetila život brizi za kršćane izložene progonima cara Dioklecijana. Sa skupinom kršćana pratila je Krševana do njegove mučeničke smrti u Akvileji (Furlanija). Zbog pomaganja zatočenim kršćanima i ustrajnosti u svojoj vjeri, zatočena je u Sirmiumu (današnja Srijemska Mitrovica). Na suđenju je izjavila da je zlatne i srebrne kipove poganskih bogova, koje je naslijedila od oca, pretopila u novac kojim je pomagala progonjene kršćane.
Anastazijin život pun djela milosrđa i ljubavi završio je kakav je i bio – pun vjere u Boga. Kad nije htjela žrtvovati rimski bogovima Anastaziju i kršćane stavili su na muke i dali ih pogubiti. Sv. Anastaziju su privezali za jedan stup, kod nogu joj naložiti vatru i tako je živu paliti. Usred ovih strašnih muka izdahne ona svoju plemenitu dušu, koja na krilima božanske ljubavi poleti u nebeske visine u naručaj Onoga, koga je nadasve ljubila i koji je postao njezina vječna plaća na nebu. Bilo je to dana 303. godine po rođenju Kristovom. Njezino mrtvo, malo ogorjelo tijelo neka pobožna gospođa Apolonija pomaže dragocjenom masti, zavije u čiste plahte te u svom vrtu pokopa. Za par godina podigne na njenom grobu crkvu.
Kasnije je njezino tijelo preneseno u Carigrad. Zadarski biskup Donat 807. godine ostatke Sv. Anastazije prenio je u Zadar, a do danas se čuvaju u stolnoj crkvi u Zadru.
Iako se ona službeno časti na dan svoje smrti, na Božić, u našim se krajevima, posebno svečano u Zadru i Srijemskoj Mitrovici, slavi 15. siječnja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa