Sveti zaštitnik kojega se danas prisjećamo je Benedikt Josip (Benoît-Joseph) Labré, pobožni francuski prosjak („prosjak vječnog klanjanja“, „Božji skitnica“). Rodio se 25. ožujka 1748. u selu Amettes kao najstarije od petnaestero djece skromnog trgovca. Polazio je mjesnu školu koju je vodio tamošnji kapelan. Nije bio naročito nadaren učenik, ali je za svoje godine bio neobično ozbiljan. Javno je činio pokoru i za najmanje grijehe. Učio je s 12 godina latinski kod svojeg ujaka i kuma, župnika u Érinu, s nadom da će postati svećenik.
Kako je postao ‘Božji sirotan’?
Sa 16 godina želio je stupiti u trapistički samostan, ali tome se opirala cijela obitelj. Drugi ujak, također svećenik, savjetovao mu je da se pridruži kartuzijancima, ali oni ga nisu primili. Propješačio je 280 kilometara do trapističke opatije u Normandiji, ali ga ni oni nisu primili. Tada je stupio u kartuziju Neuville i ostao na kušnji 6 tjedana, ali nije izdržao. Ušao je 1769. u cistercitski samostan, ali su ga poglavari proglasili neprikladnim jer im se činio previše mirnim i nedovoljno uravnoteženim. Stupio je u Treći red svetog Franje i krenuo pješke u Rim, s nadom da će tamo pronaći prikladni red i samostan. Krajem kolovoza 1770. stigao je u Chieri nedaleko Torina, odakle je roditeljima napisao posljednje pismo.
Stjecajem okolnosti postao je “Božji sirotan”, prosjak i lutalica.
Oprostio se od materijalnih dobara, hodao u poderanoj i prljavoj odjeći, oko vrata su mu visjeli križ i krunica, a na ramenu je nosio svoje bogatstvo: Novi Zavjet, djelo Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” i časoslov što ga je molio svaki dan. Lutajući cestama neprestano je molio, a sve što je isprosio, komadić kruha, dijelio je s drugim siromasima.
Malo je govorio, mnogo propovijedao i mirno podnosio poniženja i uvrede. Pripisuju mu brojna ozdravljenja i čudesa, među njima i umnožavanje kruha za svoje suputnike siromahe.