Od 13. rujna 1991. godine Osijek je napadan s teškim artiljerijskim napadom i tisućama projektila punih pet dana bez prestanka. U tom napadu na Osijek bačeno je više tisuća granata iz topova, tenkova, minobacača i drugih oružja.
Grad je razaran danima, a broj poginulih i ranjenih Osječana rastao je iz sata u sat – bilo je to pet pravih dana pakla koje je priredila JNA i pobunjeni Srbi iz Slavonije.
U rujnu 1991. Osijek su branili pripadnici 106. brigade Zbora narodne garde (ZNG), dvije bojne 3. brigade ZNG-a, dvije satnije Specijalne jedinice policije (SJP) Policijske uprave (PU) Osijek, nekoliko satnija Narodne zaštite (NZ) i jedna satnija Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
Osijek je rujan 1991. dočekao u ratnom stanju, poluopkoljen od strane JNA i paravojnih formacija Srba iz okolnih srpskih sela, ali i samog grada. Gotovo je svakodnevno granatiran iz okolnih sela (prema nekim procjenama često i 700–1500 granata dnevno) iz smjera Baranje, s istoka iz Bijelog Brda i Klise, s jugoistoka iz Stare Tenje, ali i iz uporišta JNA u gradu. Sve do 6. rujna hrvatske snage u Slavoniji trebale su izbjegavati sukob s JNA. Tek je tada Zapovjedništvo ZNG-a za istočnu Slavoniju izdalo prvu zapovijed koja je uključivala i sukob s JNA.
Najveći udar 12. korpusa očekivao se prema Osijeku. Pripadnici 106. brigade ZNG-a iz Osijeka 11. rujna krenuli su u zauzimanje vojnog stacionara u Tvrđi. Nakon prvih napada na vojne objekte, pukovnik Karl Gorinšek, budući član GS OSRH, kojega je predsjednik Tuđman smatrao jednim od najboljih zapovjednika u Hrvatskoj vojsci, postavljen je za zapovjednika Zapovjedništva za istočnu Slavoniju.
Krenuli su napadi na vojarne JNA u Osijeku.
Osim tadašnje vojarne „Milan Stanovuković” (ili Bijele vojarne), osječki su branitelji oslobodili i garnizonsku vojarnu u središtu grada, koja je nosila ime „Maršal Tito” (Crvena vojarna), medicinski stacionar u Tvrđi, Dom JNA, u kojem je bilo zapovjedništvo garnizona i sjedište KOS-a, zloglasni Poligon C, kod naselja Brijest, te vojno skladište Lug, u šumi čepinskog Luga.
Tijekom bitke za osječke vojarne zarobljeno je čak 333 neprijateljskih oficira i podoficira. Obični su ročnici, opskrbljeni novcem za put, upućeni svojim kućama, diljem raspadajuće Jugoslavije, a oficiri srbizirane JNA poslije su zamijenjeni za zarobljene hrvatske branitelje i civile. Suočeni s padom Bijele vojarne, pripadnici JNA, ukrcani u tenkove i oklopna vozila, izvršili su proboj iz opkoljene vojarne i povukli se prema okupiranoj Tenji. Putem su pucali po obiteljskim kućama i javnim objektima, ostavljajući pustoš i smrt nevinih.
Egzodus djece, žena i staraca bio je svakodnevnica
U mjesecima koji su slijedili Osijek je doživljavao pravi pakao, poglavito nakon pada Vukovara.
Od 17. studenog do 25. studenog 1991. velikosrpske snage potpomognute JNA dopiru sve do istočnih dijelova Osijeka, a obrambena linija se povlači skroz do predgrađa grada. Dana 17. studenoga 1991. pada Vukovar, što jako psihološki loše djeluje na sve građane Osijeka i njihov normalan rad u Osijeku. Egzodus djece, žena i staraca bio je svakodnevnica jer je Osijeku bila namijenjena sudbina Vukovara. Osijek postaje pust grad s tek oko 20.000 ljudi.
Tako je u tijeku ratnih razaranja velik dio stanovnika grada migrirao iz grada, a mnogi su bili žrtve agresije Velikosrba, i to nisu bili samo građani Osijeka, već i dragovoljci koji su došli pomoći obraniti Osijek.
Od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. primljene su u bolnicu u Osijeku 5.222 žrtve srpske agresije, od kojih je 954 poginulo.
Razaranje Osijeka počelo puzajućom pobunom domaćih slavonskih Srba iz sela u blizini Osijeka
Stanovništvo koje je ostalo u gradu bilo je u funkciji obrane, a bez obzira na teško ratno stanje uz svakodnevno provođenje sati u skloništima, bilo na poslu ili u kući, trud, visoki moral i pokušaj ljudi za normalizacijom života grada imali su za posljedicu redovitu opskrbu vode, struje, plina, prehrambenih proizvoda…
U Osijeku je tijekom ratnih događanja više od 8500 stambenih objekata bilo oštećeno, a ukupna šteta procjenjuje se na iznos od 4.348.225.000 DM , dok je za usporedbu, državni proračun cijele Hrvatske za 1992. godinu bio oko 10 milijardi DM, iz čega zaključujemo koliko je zapravo veliki gubitak počinjen agresijom Velikosrba.
Valja se sjetiti da je razaranje Osijeka počelo puzajućom pobunom domaćih slavonskih Srba iz sela u blizini Osijeka koji su postali još prije rata prava četnička žarišta i mjesta iz kojih je počela blokada grada i teror nad okolnim hrvatskim selima. U pobuni i provođenju terora nad Hrvatima osobito su se isticale naoružane četničke skupine iz Vere, Bobote, Klise, Silaša, Bijelog Brda, Stare Tenje, Dalja…
