O izdajicama hrvatskog naroda, osobito iz redova političara, često je govorio.
Poznata je Matoševa izjava da „vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“. Na drugome mjestu Matoš će napisati da Hrvatska ima više izdajica nego cijela Europa zajedno: „Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo“.
Najveći broj Matoševih lirskih ostvarenja potaknut je čežnjom za ženom i ljubavlju prema domovini. To su znani toposi još antičkih korijena, no specifična boja i živi ton našega autora čini te pjesme nadvremenskima.
Pjesma 1909. nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja, objavljena je kao završetak Matoševa članka „Gaj”, prigodom proslave u Krapini. Matoš je u toj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir u kojem je izrazio sjetu i žalost nad stanjem u kojem se nalazi Hrvatska, što daje posebni ton pjesmi.
Posebno su dojmljive Matoševe slike žene-domovine. „Obješena” Hrvatska u 1909. istodobno je seljanka (ima „ladanjski skut”) i građanka s prisnim licem pjesnikove „mame” i očima „neke krasne dame”.
1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!