Laž koju su objavili srbijanski mediji uoči pada Vukovara objavio je i BBC te drugi veliki svjetski mediji. Ta laž je glasila: hrvatski vojnici zaklali su 42 bebe i bacili ih u plastične vreće.
Tom monstruoznom laži i svim drugim lažima Srbi su svjesno radili slijedeće: obmanjivali svoj narod i pripremili put da oni mogu ubijati hrvatsku djecu, žene i starce. To su i učinili, pokolj Hrvata u Vukovaru je najveća tragedija Europe nakon II. svjetskog rata.
Dvoje novinara, Bojan Tončić i Milica Jovanović u feljtonu: „Olovka piše mržnjom” prije nekoliko godina obradili su temu izvještavanja srpskih medija o bitki za Vukovar i njegovoj okupaciji te ispratili dobar dio novinskih natpisa koji su potpali pod najgoru moguću novinarsku kategoriju – ratnog huškanja. Koliko vrijede i znače ispisane riječi u današnjem vremenu brzog protoka informacija, gdje sve napisano može još brže biti uređeno, ispravljeno, prekriženo ili dodano, pokazuje vrijeme u kojem to nije moglo biti moguće. U počecima devedesetih dostupnost informacija svela se na vlastitu angažiranost gdje ste samo svojim općim zanimanjem za dnevnu štampu ili vijesti, mogli biti u toku s onom što se događa. Točnije, s onim što vam se prikazuje da se događa. Vijesti nisu „iskakale” na svakom kutku kao što nam danas, na sreću ili nesreću iskoče svakim klikom, piše zutecizme.com
Riječi lete brže od metaka
I površan pregled provladinih listova koji su u studenom 1991. prizivanjem Drugog svjetskog rata abolirali angažiranje Jugoslovenske narodne armije u sukobima na teritoriju Hrvatske, kao i sve očigledniju financijsku i organizacijsku podršku države paravojnim jedinicama, dovoljan je za lekciju o medijskom trovanju naroda, koje sa „oslobađanjem Vukovara” ulazi u dotad neviđenu fazu.
Prevladavaju priče o klanju srpske djece po slavonskim selima, genocidnim planovima ustaša, te slike razorenih naselja. Za srbijansku vlast, rat više nema alternativu. Crta bojišnice prema Europi i svijetu također poprima osnovne obrise – na djelu je „informatička blokada” o stradanju Srba, zavjera svjetskih sila protiv malog slobodarskog naroda, sa Slobodanom Miloševićem na čelu. U začelju su paravojske koje za sobom ostavljaju tragove užasnih zločina. Najtiražniji jugoslavenvenski dnevnik, kako se nazivala tiskovina „Večernje novosti”, svoju je uređivačku koncepciju dokazao tijekom Vukovarske operacije.
Laž i mržnja bili su temelj svih napisa o uništavanju Vukovara koji su našli svoje mjesto na prvim stranama tog beogradskog dnevnika. Maštovitost je ponekad premašivala razmjere zdravog razuma. Glavni i odgovorni urednik Radislav Rade Brajović te glavni i odgovorni urednik „Politike”, Aleksandar Prlja, pod čijom se naredbom ostvarila uređivačka politika gebelsovog tipa koja se temeljila na laži i sumanutom komentaru koji poziva na masovna ubojstva Hrvata i rušenje svega pred sobom.
Naravno, i afirmiranje svake granate koja pada na razoreni Vukovar.
„Spriječiti ćemo ponavljanje genocida” – i napraviše genocid nad Hrvatima!
Prva epizoda rastanka „Večernjih novosti” sa moralom, a bilo ih je više, počela je pred kraj Vukovarske operacije. „Vukovar o koncu”, čitamo s naslovne strane lista 17. studenog 1991. Saznajemo kako su „udružene snage JNA i Teritorijalne obrane dospele do najstrožeg centra Vukovara”, te da je „od jučer popodne Borovo naselje u rukama jedinica JNA”. Izvjestitelji „Novosti” koji su bili u blizini mjesta radnje (iza haubica JNA) D. Stojić i M. Petrović javljaju kako se najžešće borbe vode oko dvorca grofa Eltza, Pošte, Gradske vijećnice, Policijske stanice i Gradske bolnice?!
„Ustaške snage u Vukovaru i Borovu Naselju razbijene su na četiri i više dijelova koji međusobno nemaju nikakvu komunikaciju. S druge strane, napredujući iz četiri pravca – iz Sotina i Negoslavaca, sa Trpinjske ceste kod Borova sela i iz Bršadina preko Lušca i Vukovarskog silosa na Dunavu, jedinice JNA i Teritorijalne odbrane i srpskih dobrovoljaca su se na više mesta spojile, nastavljajući zajednička djelovanja”.
On je u ime Armije rekao: „Ne možemo i nećemo dozvoliti da se bilo ‘ko igra životima pripadnika JNA u blokiranim garnizonima i sudbinom srpskog naroda u kriznim područjima. Spriječit ćemo ponavljanje genocida i obraniti pravo naših naroda koji žele nastaviti zajednički život u Jugoslaviji.”
„Osloboditelji Vukovara”
„Politika” dan kasnije na naslovnoj strani piše: „Vojska ovladala gotovo cijelim Vukovarom”, uz dodatno objašnjenje u podnaslovu „paravojne jedinice Hrvatske imaju jako uporište u vukovarskom naselju Mitnici i okolini vodotornja”.
„Vukovar pod kontrolom Vojske” udarni je naslov „Večernjih novosti” 18. studenoga: ostali tekstovi se slažu sa izvještajima „Politike”, kao da ih je, pisao isti čovjek.
U „Novostima” saznajemo: „Armija i teritorijalci čiste poslednja ustaška uporišta u centru grada”, te o porazu „ustaških snaga u Borovu”. „Zenge još drže Mitnicu, u oslobođenom Slunju razbijeno najmanje dve hiljade ustaša”, pišu „Novosti”.
Isti izvjestitelji iz Vukovara napominju kako se prema uhvaćenim radio porukama može zaključiti da je „među ustašama zavladalo rasulo” i da su predaju ponudili i „mupovci” i „zenge”. „Ni iz Mitnice, koja je, također, opkoljena sa svih strana, ustaše nemaju kuda. Do konačnog sloma ostaje im da iz mitničkih bara i šikara mučki napadaju osloboditelje. Taj čas je već kucnuo, jer razrušenim vukovarskim ulicama koje u 90 od sto slučajeva kontroliraju snage JNA, TO i snage srpskih dobrovoljaca, sloboda uveliko korača. Dan oslobođenja bit će, kažu meštani i oslobodtelji, proslavljen defileom oslobodilaca ulicama Vukovara, uz muziku dragačevskih trubača”. U blizini Šida su „razbijene ustaše”, a „energičnim dejstvima JNA oslobođeni Nijemci”, pišu „Novosti”. Prenose i izjavu generala Andrije Biorčevića, koji obavještava o padu Borova, odnosno da su „poražene ustaške snage”.
Nije sve tako crno, s naslovnice čitaoci istog dana saznaju i nešto točno – udaje se Lepa Brena, što će „sve zabilježiti kamera da može i narod da gleda”. A ekskluziva je i to da „Mesić kupuje kafane”. Politika se bavila posjetom izaslanika Pérez de Cuéllara, Cyrusa Vancea i na udarnom mjestu na naslovnoj strani mjesto daje tekstu pod naslovom Vance: „Borbe i ubijanja moraju prestati”. Ni riječi o udaji Lepe Brene – kakve teme, takva i naklada.
S druge strane, nitko ne spominje večernja bdjenja i paljenje svijeća pod parolom „Za sve poginule u ratu” ispred zgrade Predsjedništva SR Srbije; „na platou kod Andrićevog venca okupljaju se Žene u crnom, antiratne organizacije, građanke i građani, ispisuje se knjiga Grobnica za Miroslava Milenkovića, rezervista koji se ubio između dva stroja, onih koji idu na Vukovar i dezertera koji odlažu oružje”. Čitatelj „Politike” uspijeva registrirati i naslove: „Hrana najskuplja”, „Izbjeglice u redu za pomoć”, te foto-priču o izbjeglicama, u kojoj su glavni likovi „krava Šarka”, „umorni konjić”, pas Goro koji se „priljubio uz gazdaricu”. „Pita se, valjda, kakva je to sudbina zadesila ljude”, naslućuje izvjestitelj „Politike” M. Branković.
I pored svih ovih bisera, čitatelji ovog lista dobivaju i poklon, kartu Kraljevine Jugoslavije iz 1940. godine, valjda radi lakše orijentacije u predstojećim epopejama.
„Pad hrvatskog Staljingrada”
„Vukovar oslobođen” glavni je naslov „Novosti” 19. studenog. Poslije tri mjeseca „jučer pao hrvatski Staljingrad”. Zašto sintagma „hrvatski Staljingrad” nije pod navodnicima (samo na naslovnoj strani) možda se i zapitao poneki čitatelj tog lista, no važnije je ostalo u podnaslovu:
„Šef vukovarskog ustaškog kriznog štaba Tomislav Merčep među prvima umakao iz opkoljenog i potpuno razorenog grada” – „Josip Gažo, šef za egzekucije, ubijen na Trpinjskoj cesti, punktu crnokošuljaša” – „Formiran dosje vukovarskih zločinaca i njihovih žrtava” – „Većina hrvatskih gardista i policajaca predala se oko 15 časova jedinicama JNA” – „Zločinci u jazbinama”, naslovnice su beogradskih novina.
Na naslovnoj strani, uz fotografiju na kojoj su žene i djeca, piše kako je iz zatočeništva izašlo civilno stanovništvo. Na naslovnoj je najavljena i ispovijest Miloša Lečića, dobrovoljca iz Prokuplja, koji kaže i opisuje ono što su dobrovoljci vidjeli „osvajajući kuću po kuću – premašuje sve filmove strave i užasa”.
„Novosti” na početku izvještaja iz Vukovara donose, valjda prvi put od početka Vukovarske operacije, suštu istinu: „Vukovar danas nije hrvatski Staljingrad – danas je to grad duhova”. „Razoren je potpuno, možda samo u nekoj dugačkoj ulici ima pojedina čitava kuća”.
Naravno, to je tek jedna rečenica ispod koje dolaze salve laži i mržnje, dosljednosti u uređivačkoj politici.
Optimisti iz ovog broja saznaju i nagovještaj primirja, u tekstu pod naslovom Viza plavim šljemovima, u kojem se citira Slobodan Milošević, tada predsjednik Srbije: „Ideja o upućivanju mirovnih snaga UN-a koje bi trebale osigurati razdvajanje strana u sukobu je dobra, a sada je najvažnije da hrvatska strana, koja sve vrijeme napada srpske krajeve, prihvati upućivanje mirovnih snaga”, rekao je Milošević u razgovoru sa Cyirusom Vanceom, izaslanikom UN-a.
Pri dnu sedme stranice „Novosti” donose vijest pod naslovom: „Mesić napušta Predsjedništvo, iz koje saznajemo – da je Vrhovno državno vijeće Hrvatske, savjetodavni organ predsjednika Republike, konstatiralo i utvrdilo da Jugoslavija više ne postoji, te da i slovenski predstavnik Janez Drnovšek napustio Predsjedništvo”.
„Srpski narod ne želi iz Jugoslavije i jedino se njemu može dozvoliti da odlučuje o svojoj sudbini”, donosi na naslovnoj strani „Politika”, u izdanju od 19. studenog 1991, riječi tadašnjeg predsjednika srbijanske skupštine, Aleksandra Bakočevića.
Uz opširan izvještaj sa susreta Miloševića i Cyrusa Vancea („Ostvaren napredak”, „Put ka trajnom i pravednom miru”, „Plavi šljemovi trebaju pružiti punu zaštitu i garantirati sigurnost i slobodu srpskog naroda u krajinama”), „Politika” u ovom izdanju donosi i blok izvještaja „o stanju na frontovima”.
Na naslovnoj strani objavljen je Tanjugov izvještaj, „Uspješno djelovanje jedinica JNA – Gardisti u Vukovaru se predali”, u kome se navodi da je u toku evakuacija civila. Uloga vladinih medija u osiguravanju podrške javnosti za ratne operacije u Hrvatskoj, razvijanjem priče o očuvanju Jugoslavije, zgodno je ilustrirana kratkom bilješkom na strani 8, „Čičina trobojka na silosu”, o neimenovanom penzioneru iz Zrenjanina koji je, kao dobrovoljac, sudjelovao u borbama u Vukovaru i na kraju iznio jugoslovensku zastavu na vrh silosa u Borovom naselju, „pod žestokom vatrom hrvatskih bojovnika”. „Ja sam po uvjerenju Jugoslaven i borit ću se do kraja, dok ne bacimo na koljena Tuđmanove bojovnike”, rekao je sjedokosi junak poslije ovog vojničkog podviga”, prenosi „Politika”.
Medijska priprema zločina na Ovčari
„Koljači i zlotvori bili su dojučerašnje komšije Hrvati, a sada su morali pobjeći pošto su došli osloboditelji. Vukovar je avetinjski grad i treba ga zaboraviti.”
Da se ispod naslova „Vukovar konačno slobodan” na naslovnoj strani „Politike” 20. studenog 1991, kriju indikacije zločina, ni novinari ni čitatelji tada nisu bili svjesni – „I na vratima bolnice, s 420 ranjenika i bolesnika, Armija postavila straže”, bio je jedan od naslova.
Rušenje grada do temelja, sprječavanje predstavnika Međunarodnog Crvenog križa da uđu u vukovarsku bolnicu, podrška paravojnim formacijama – nikome se tada nije činilo zločinačkim postupcima, ali je zato „val antisrpske kampanje u talijanskim tiskovinama”, o kojoj izvještava dopisnik „Politike” iz Rima, analiziran s dužnom pažnjom. „Talijanske novine se gotovo utrkuju u oplakivanju zle sudbine hrabrih branitelja Vukovara”, a o Srbima, kojima se ne priznaje ni pravo na obranu vlastitih života, pišu sve najgore, naznačeno je u uvodu teksta.
U sjenci „oslobađanja” Vukovara, na petoj strani provukla se i bilješka o navodima kako su „Beli orlovi” Dragoslava Bokana upali u prostorije redakcije Jutela. „Prije nekoliko dana Dragoslav Bokan gostovao je na nezavisnom kanalu Studija B i na direktna pitanja voditelja emisije, bez mnogo okolišanja, izjasnio se u prilog nasilja nad onima koje u ovom trenutku smatra lošim Srbima”, navodi se u tekstu.
Loši Srbi, izdajnici i strani plaćenici, polako stižu na dnevni red nacije obuzete ratnom histerijom.
Na desetoj strani, „Politika” prenosi izjavu „Velike narodne skupštine Srpske oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem”, u kome se sve srpske izbjeglice pozivaju da nasele „oslobođena područja”.
Iz „Večernjih novosti” saznajemo kako ipak ima nekakvog otpora Hrvata u Vukovaru: „Druga odjela za zlodjela” naslov je glavne priče, koju na naslovnici najavljuju „Novosti”, uz podnaslov: „Ustaški zločinci zabarikadirali su se u podrumima Kombinata Borovo” i više okolnih nebodera sa velikom grupom talaca Srba.
„U jednom podrumu Borova naselja pronađeno 40 zaklanih mališana.” – jedan je od naslova.
„Pretpostavlja se da su civili u vukovarskoj bolnici zapravo pripadnici ustaške vojske”, također je jedan od naslova.
Posljednja „vijest” koju su objavile „Novosti”, ispostavit će se kasnije da je čista izmišljotina: „U podrumu jedne kuće u Borovu naselju osloboditelji su pronašli četrdesetoro zaklane dece”.
Nastavljajući: „Po tvrđenju očevidaca, slika je jeziva i novinari su odmah krenuli da se uvjere u vjerodostojnost ove informacije”. „Koljači i zlotvori bili su dojučerašnji susjedi Hrvati, a sada su morali pobjeći pošto su došli osloboditelji. Vukovar je avetinjski grad i treba ga zaboraviti”. Ovako glasi početak teksta B. B. Mijića koji prenosi navodna tragična iskustva „zatočenih Srba iz podruma Vukovara”.
Navodno govori osamdesetogodišnja Srpkinja iz Vukovara, u prihvatnom centru u Šidu: „Njima je bilo ubiti Srbina kao komarca. Čim vide nekog otvara se paljba od više ustaša koje na taj način iskaljuju svoj bes i odanost vrhovništvu. Mogli smo to samo da gledamo i čekamo kada ćemo mi doći na red. O nekakvoj pomoći ili sahranjivanju nesretnog čoveka nije moglo biti ni govora, jer odmah ode tvoja glava. Pune su nam bašte leševa u raspadanju”. Kako navedena Milka Dubajić, koja je stotinjak dana provela u podrumu, sve ovo zna kada nije napuštala podrum, ostaje zaključiti, kao i to što je nekoga motiviralo da puca na nekog drugog, pogotovo razlozi njegove motivacije vezane za odanost vrhovništvu.
Srpske laži o zaklanoj srpskoj djeci
Udarni naslov Večernjih novosti, 21. novembra 1991, „Pokolj prije predaje”, donio je svjedočenje „fotoreportera Reutersa Gorana Mikića” o navodnom masakru 41 djeteta u vrtiću vukovarskog predgrađa Borovo naselje, prema kome su “članovi hrvatske nacionalne garde sjekli grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum”.
Nastavlja Mikić: „Oni su povadili to iz podruma. To je bilo na gomili. Spajali su glave, tijela. To je sve izgledalo stravično. Probao sam snimiti. Ustao sam, međutim, prašili su meci oko mene i jedan od vojnika je repetirao pušku i naredio mi da to pustim jer bi i ja mogao poginuti”, rekao je Mikić u Dnevniku RTS-a 1991. godine.
Novosti su ovo otkriće popratile fotografijom žive bebe u naručju vojnika JNA, koja je potpisana sa „Stigli spasioci”.
Nepotpisani izvjestitelj svoju priču počinje tvrdnjom da su hrvatski vojnici „optuženi” za masakr djece. „Mikić je izjavio da su mu pripadnici armije rekli da su članovi Hrvatske nacionalne garde sjekli grkljane deci između pet i sedam godina i da su ih bacali u podrum vrtića. On je brojao tijela, ali su mu vojnici zabranili da ih fotografira. Na travnjaku blizu škole su leševi sedmoro odraslih ljudi čije su glave bile razbijene sjekirama. Čelo jednog čovjeka je bilo razbijeno da se vidio mozak”.
Inače, fotografije koje odgovaraju ovom opisu mogu se naći na Mikićevoj internet stranici. Priča o „poklanoj deci” dobila je drugačiji epilog. Kasnije je, suočen s izvještajima stručnjaka za sudsku medicinu, koji su nakon obilaska terena kako bi pronašli djecu o kojoj je bilo riječ, ustvrdili da takvi leševi na području Vukovara ne postoje, opovrgnuo svoje navode. No, za ispriku počinjene štete bilo je kasno. Pod dojmom svjedočanstva Srbi su se sve masovnije prijavljivali za odlazak na ratišta. Obmanjena je bila i svjetska javnost do koje je također stigla ova upečatljiva priča. Objavljena laž o zaklanoj djeci ima utoliko veću težinu jer je javnosti plasirana upravo na dan kad se događalo masovno ubojstvo na Ovčari.
Ova vijest bila je i povod za redakcijski komentar, „Vijest kao zvijer”, koji potpisuje Gordana Brajović, pokojna supruga tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika „Novosti”, pod čijim je imenom krajem devedesetih ustanovljena nagrada za – dječje stvaralaštvo. U komentaru se tvrdi da „ustaše, kao ’41. godine, Srbima porod kolju”, te da bi „gospođa Europa da posječe naše drvo. Na žrtvenik da prinesu našu nevinu djecu”. U izvješću Informativne službe Komande Novosadskog korpusa JNA, objavljenom na 4. strani, kojim se novinari i socijalni radnici pozivaju da dođu u Borovo i „vlastitim očima uvjere se u sva zla i nevolje kojima su nedužni građani, pripadnici srpskog naroda, bili izloženi u protekla tri meseca”, ne spominju se masakrirana djeca.
U izdanju 21. studenoga „Politika” izvješćuje: „mir polako vraća u Vukovar”, kao i da je prethodnog dana evakuirana bolnica u Vukovaru. Pažnja se sada usmjerava na Dubrovnik i „neobičnu inicijativu Zapadnoeuropske unije”. Vukovaru se „Politika” vraća na devetoj strani, gdje se, uz reportažu o vukovarskim parkovima pretvorenim u groblja, donosi i bilješka o „raznim lukavstvima” kojima pribjegavaju „Tuđmanovi bojovnici” u očajničkom pokušaja spašavanja glave: „Preoblače se u civilna odela, previjaju pojedine dijelove tijela kao da su ranjeni, a mnogi se zaista lakše ranjavaju i ubacuju među ranjenike. Međutim, ta lukavstva ne prolaze kod dobrovoljaca koji mnoge od njih poznaju, a mnogi se razotkrivaju skidanjem lažnih zavoja i, naravno, završavaju u posebnim zatvorima.”
Mnogi od njih glave, dakle, neće spasti.
Dugogodišnji dopisnik „Politike” iz Zagreba Radoje Arsenić vješto je obradio izjavu Vlade Hrvatske povodom Vukovarske operacije, pa je tekst naslovljen: „Vlada Hrvatske prijeti masakrom desetaka tisuća ljudi”. Posprdno citirajući pojedine dijelove, dopisnik nagađa na što se misli kada se govori o općem kaosu s nemjerljivim posljedicama, te zaključuje da je srpski narod u Hrvatskoj „pretvoren u taoce vladajućeg režima”.
Evakuacija i zločin na Mikićev način
Pod naslovom „Ustaše glume bolesnike”, nepotpisani izvjestitelj prenosi događaje iz Vukovara, iz kojeg „pripadnici JNA evakuiraju stanovništvo i čiste grad od mina”, odnosno tok evakuacije iz Gradske bolnice u Vukovaru. U izvještaju se precizira kako je evakuirano 500 ranjenih i bolesnih civila prema željenim odredištima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i da su među civilima koji su utočište potražili u bolnici otkriveni oni „koji su okrvavili ruke u zločinima nad srpskim življem u Vukovaru, pa su zadržani radi daljeg ispitivanja”. Kako se navodi, „preciznijih podataka o broju zarobljenih gardista i policajaca još nema”.
„Prema za sada nepouzdanim procenama, ima ih oko 200”. „Sloboda stigla u pakao”, naslov je reportaže iz Borovo naselja koju Večernje novosti u izdanju od 22. novembra 1991. najavljuju na naslovnoj strani, uz opise dirljivih susreta vojnika sa zatočenim roditeljima te fotografiju susreta stanovnika Borovo naselja sa „oslobodiocima”.
U redakcijskom komentaru Novosti: „Jednostrana humanost”, koji potpisuje Dragana Minić, Međunarodni Crveni križ prozvan je zbog protesta koji je uputio predstavnicima JNA, zbog toga što vojska nije odmah pustila predstavnike Crvenog križa u vukovarsku bolnicu: „Realno je pretpostaviti da je u pitanju bila želja da pomognu zengama i pripadnicima ostalih paravojnih formacija – koji su u strahu od poraza masovno simulirali ranjenike u ovoj kući zdravlja – da neopaženo, i nekažnjeno, pobjegnu. Vojska to nije dopustila”, zaključuje se u tekstu.
Rat u Hrvatskoj glavna je tema i u „Politici” od 22. studenog, kada će se na naslovnoj strani naći izvještaj o svođenju „bilanca vukovarskog pakla”, pod naslovom: „Zločini pred očima svijeta”. Ne misli se, međutim, na zločine tadašnje JNA i pripadajućih dobrovoljaca iz Srbije, već na priču s kojom je Goran Mikić već stigao na notorni Dnevnikov Dodatak, gdje je svjedočio o masakru 41 djeteta u Borovo naselju.
Izvjestitelj Dragorad Dragičević stručno opisuje: „U dva dvorišta u neposrednoj blizini vukovarske bolnice leži više od stotinu leševa mučenjem ubijanih ljudi, čije su glave razmrskane, utrobe opljačkane za potrebe nekih stranih klinika, udovi polomljeni”. Inače, uz tekst se prenosi i izjava Prve vojne oblasti, u kom se između ostalog kaže da „vijest o masakru dece (iz Borovo naselja) nije potekla iz Jugoslovenske narodne armije, niti je ona na bilo koji način osiguravala mjesto navodnog događaja, pa nije mogla ni ometati eventualno prikupljanje dokaza”.
Ovim, kao i kasnijim priznanjem samog „fotoreportera”, stavljena je točka na Mikićevo „otkriće”. Ali medijska proizvodnja laži i mržnje tek je počela.
