Elizabetin grob u Marburgu postao je slavan, dok ga 1539. godine nije Lutherov pristaša, a potomak svetičine kćeri Sofije, Filip Hesenski profanirao.
Nazvali su je „apostolom ženskog spola”, „slavom Njemačke”, „sveticom ljubavi” i „drugom Klarom”. Dio relikvija čuva se u Beču.
Sveta Elizabeta Ugarska, turingijska grofica, rođena je u ugarskom gradu Saros Patak 1207. godine kao kći ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. i kraljice Gertrude. Po ondašnjem običaju već u prvoj godini života bila je zaručena za Ljudevita IV., turingijskog grofa, pa je od 1211. godine bila odgajana u Wartburgu, gdje je ostala do smrti muža. Udavši se 1221. za spomenutog Ljudevita, tijekom šest godina braka rodi mu troje djece: grofa Hermana, vojvotkinju brabantsku Sofiju i premonstratensku redovnicu Gertrudu (+13. VIII. 1297.), koju je Crkva također proglasila blaženom!
Plemeniti Elizabetin muž odazva se pozivu pape Honorija III. i pošao u križarski rat. Ali, na putu prema Svetoj Zemlji u talijanskom gradu Otrantu 11. VII. 1227. iznedada umire i Elizabeta u 20. godini života ostaje udovica s troje male djece.
Već za muževijeva života uz obiteljske dužnosti Elizabeta se posvetila asketskom i karitativnom djelovanju slijedeći savjete svojih ispovjednika: najprije franjevca Rüdigera, zatim i premonstrata Konrada Marburškog, glasovitog propovjednika.
Poslije muževljeve smrti Elizabeta se nastani u Marburgu, gdje se još više dade na djela milosrđa. Svoju imovinu je upotrijebila za gradnju bolnice u Marburgu, koju je posvetila svetom Franji Asiškom i u nju je skupila najbjednije i najzapuštenije bolesnike. Svakoga dana ujutro i navečer dolazila je u bolnicu i svojim štićenicima sama činila najniže usluge. Prije smrti je izjavila, neka sve što bi se moglo zvati njezinim pripadne siromasima, osim jedne jedine haljine, u kojoj želi biti ukopana. Tijekom kratkog vremena kao djevojka, žena, majka i udovica uzdignula se do velike svetosti. Umrla je u Marburgu 17. studenoga 1231. u 24. godini života. Nisu prošle ni četiri godine papa Grgur IX. 1. lipnja 1235. proglasi je svetom. Njezin spomendan sve do našega doba bio je na dan ukopa 19. studenoga, dok je danas nakon reforme kalendara na dan smrti.
Elizabetin grob u Marburgu postao je slavan, dok ga 1539. godine nije Luterov pristaša, a potomak svetičine kćeri Sofije, Filip Hesenski profanirao. Dio relikvija čuva se u Beču.
Spomenuti Konrad sveticu opisuje kao „tješiteljicu siromašnih” i „hraniteljicu gladnih”. Drugi su je nazvali „apostolom ženskog spola”, „slavom Njemačke”, „sveticom ljubavi” i „drugom Klarom”. Smatraju je prvom trećoredicom Njemačke. Bila je blisko povezana s tek nastalim franjevačkim redom, proglašena je zaštitnicom Franjevačkog svetovnog reda (TR). Njezino ime nose brojna karitativna društva („Elizabetinke” u Njemačkoj), a u kršćanskom svijetu oko 30 milijuna žena ima ime Elizabeta.
Sveta Elizabeta svojom socijalnim djelovanjem uvijek je suvremena, poglavito danas. Te su njezine kreposti naglašene i u zbornoj molitvi: „Bože, tvojom milošću blažena je Elizabeta u siromasima gledala i častila Krista. Daj nam po njezinu zagovoru neumornom ljubavlju služiti potrebnima i nevoljnima.”