Godine 1999. u čast junaka Domovisnkog rata Damira Tomljanovića-Gavrana je ispod kote 856. na Velebitu blagoslovljena kapelica blaženog Alojzija Stepinca.
Omiljeni zapovjednik hrvatske elitne 1. gardijske brigade Tigrovi poginuo je na današnji dan 1994. na Velebitu.
Damir Tomljanović rođen je 18. travnja 1968. u Veljunu Primorskom kod Senja od oca Ivana i majke Marije. Odrastao je u Krivom Putu, školovao se u Senju i Zagrebu, piše vecernji.hr
Dragovoljno je 5. kolovoza 1990. pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje kod Zagreba. Nakon reorganizacije te postrojbe i osnivanja Zbora narodne garde 15. svibnja 1991. pristupa Prvoj gardijskoj brigadi, Tigrovima. Bio je u 4. pješačkom bataljunu te brigade, koji su se zvali Gavrani, te otud i njegov nadimak. S tom postrojbom sudjeluje na ratištima od Banovine i Korduna do istočne Slavonije. Bio je u Iloku, Bogdanovcima, Tenji, Vukovaru te u zapadnoj Slavoniji oko Okučana i Novske. Potom odlazi na Južno bojište. Sudjeluje u teškim borbama oko Veljog Vrha (kod Neuma), Osojnika, Slanog, Čepikuća te kasnijoj deblokadi Dubrovnika, Cavtata, Ćilipa i sve do Prevlake.
Prolazi sve dužnosti, od vojnika preko zapovjednika voda do dozapovjednika i zapovjednika satnije što postaje 1. srpnja 1991. Bio je od 8. svibnja 1992. zapovjednik 4. bojne 1. gardijske brigade.
Nakon povratka s Južnog bojišta dolazi na čelo 2. pješačke bojne Tigrova s kojom najprije odlazi na karlovačko ratište a potom prelazi na zadarsku bojišnicu, na obronke Velebita. U razdoblju od 14. ožujka 1993. do 17. veljače 1994. postavljen je za zapovjednika 1. sektora IZM Zadar, Zborno područje Split, s odgovornošću za bojišnicu Benkovca, Obrovca i Gračaca.
„Ja pripadam u ovu divljinu“, znao je reći dok su vođene operacije po Velebitu, u teškim vremenskim uvjetima. Bio je strog, ali su ga vojnici poštovali. Imao je karizmu vođe.
General Janko Bobetko nije htio počinjati zapovjedne sastanke prije nego što bi on stigao. Za njega se govori da ga nije trebalo imenovati na zapovjedna mjesta, vojnici su ga sami birali. „Stižem prijatelju“, bila je njegova omiljena uzrečica koja im je ulijevala sigurnost za teških trenutaka na ratištu. Vodio ih je stotine puta u izvidničke akcije, štiteći ljude, tako da su bila rijetka stradavanja.
U jednu takvu akciju krenuo je s dvojicom suboraca 17. veljače 1994. Bilo je to na koti 1183. na Tulovim gredama, u mjestu koje se zove Ruja. Bilo ih je trojica. „Nije to bio jedan kobni metak. Pucalo se po nama dobrih petnaest minuta. U jednom trenutku bacili smo se na zemlju. Njih dvojica udesno ja ulijevo. Zovem, nitko se ne odaziva. Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži“, rekao je kasnije suborac koji je bio s njim tog dana. Imao je slabašan puls, neveliku rupu na sljepoočnici, ali veliku izlaznu ranu. Izvlačiti su ga petnaestak minuta, iščekivali su helikopter kojeg su odmah pozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja gdje je Gavran izdahnuo. Pogođen je snajperom. Imao je 26 godina i u to vrijeme čin pukovnika.
Posmrtno je promaknut u čin brigadira, a kasnije i u stožernog brigadira. Pokopan je u Krivom Putu kraj Senja. Iza njega je ostala supruga Gordana koja je mjesec dana nakon njegove pogibije rodila njihovu kćer Kristinu. Odlikovan je najvišim državnim odličjima, Redom bana Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Više puta je pohvaljen, dobio je Grb grada Zadra, Povelju grada Senja. Predsjednik Franjo Tuđman je 26. srpnja 1994. u mjestu Šepurine kod Zadra obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović – Gavran“. U Zagrebu je ulica Bundek preimenovana u ulicu s njegovim imenom.
Dana 18. travnja 1999. u njegovu čast je ispod kote 856. na Velebitu blagoslovljena kapelica blaženog Alojzija Stepinca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa