Na nedavnoj proslavi u Ludbregu, slovenski biskup Petar Štumf održao je zanimljivu propovijed o potrebi bliže suradnje katolika ne samo Hrvatske i Slovenije, već i cijele Europe. Pri tome je kao primjer za to opisao svetački lik kardinala Alojzija Stepinca koji je pred progonom nacista udomio i spasio stotine slovenskih svećenika koje su Nijemci potjerali iz Slovenije.
Nakon pada monarhističke Jugoslavije 1941., Slovenija je bila podijeljena između Njemačke i Italije. Južna Štajerska, Koruška i trećina Kranjske pripali su Njemačkoj, ostatak Kranjske s Ljubljanom Italiji, a Prekomurje Mađarskoj. Dok Talijani i Mađari nisu pravili Crkvi nikakve poteškoće, dotle su Nijemci odmah započeli s masovnim zatvaranjem slovenske inteligencije i svećenstva. Tako su odmah prebacili 80 svećenika iz istočne Štajerske preko Drave u Hrvatsku, te ih u noći istovarili usred polja, na cestu, bez prtljage, ikakvih sredstava. Nijemci ne samo da su protjerali slovenske svećenike, nego su ih progonili i u Hrvatskoj. U Varaždinu su po naredbi Nijemaca zatvorili 30 svećenika. Na zahtjev Nijemaca i 131 slovenski svećenik odveden je u logor u Jasenovac.
Tijekom 1941. godine u Hrvatsku je bilo preseljeno 354 svećenika Mariborske biskupije i oko 150 svećenika Ljubljanske biskupije. Većina ih je bila razmještena u Zagrebačkoj nadbiskupiji, na zahtjev i inzistiranje nadbiskupa Stepinca.
Za prve prognane slovenske svećenike očinski se zauzeo upravo nadbiskup Stepinac. U razdoblju od 19. travnja od 6. svibnja 1941. u Hrvatsku je bilo prebačeno nekoliko skupina svećenika. Njih je Stepinac razdijelio po župama sjeverne Hrvatske. Tamo su srdačno bili primljeni i opskrbljeni s najnužnijim za život i svečenićku službu. Na sjednici Hrvatskih biskupa, održanoj 25. i 26. lipnja 1941., spominju se i protjerani slovenski svećenici. Biskupi nisu donijeli nikakav zaključak, nego su prepustili predsjedništvu BK da s pojedinim biskupima urede primanje slovenskih svećenika u njihovim biskupijama. Predsjedništvo BK zamolilo je Biskupski ordinarijat u Đakovu, u dopisu od 5. srpnja 1941., da ga izvijesti koliki broj slovenskih svećenika može primiti. U Zagrebu je već bilo 100 svećenika, a trebalo ih je doći još 300. Zagrebačka biskupija ih je mogla primiti 200, a 100 bi ih ostalo.
Stepinac je s vlastima NDH sve uredio glede njihovog slobodnog boravka i kretanja.
Posebnu pažnju osobi Alojzija Stepinca i njegovom spašavanju Židova u vrijeme II. svjetskog rata dala je povjesničarka Židovka iz Sarajeva Esther Gitman koja je i izdala knjigu „Kad hrabrost prevlada“. U knjizi dokumentirano iznosi nevjerojatne slučajeve hrabrosti nadbiskupa Stepinca kao i mnogih anonimnih Hrvata koji su po cijenu života spasili tisuće židovske djece, žena i ljudi uopće.
„Kad je Heinrich Himmler u svibnju 1943. došao Paveliću i tražio da se u logore u Njemačku pošalju i Židovi iz miješanih brakova upravo je Stepinac zaustavio te strahote“, tvrdi Esther Gitman i dodaje: „Za mene je Stepinac model, on je uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira kojoj on vjeri ili rasi pripada. Njegove misli i ideje su bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod. Bez takvih ljudi moja majka i ja ne bismo bile spašene i stoga ću se radovati sa svima koji će moguće proglašenje Stepinca svetim dočekati s odobravanjem.“.