Vojnički cilj JNA je bio ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška-Virovitica (Zapadna Slavonija), Bihać-Karlovac-Zagreb- granica Slovenija (ultimativna strateška točka), Knin-Zadar (sjeverna Dalmacija), Mostar-Split (Srednja Dalmacija-Hercegovina).
Uz to presijecanje i komadanje, najjačom grupacijom oklopno i mehaniziranih snaga treba zauzeti istočnu Slavoniju, a potom brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti na Zagreb i Varaždin, tj. slovensku granicu. Istodobno, jakim snagama iz područja Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna, izbiti u dolinu Neretve i na taj način sudjelovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar – Split.
Bio je to pakleni plan JNA, koju je hrvatski narod hranio 45 godina, koja je imala sve beneficije i povlastice, koja se kitila antifašizmo, kojoj je na ustima bio – Tito.
U stvarnosti, u srcu, to su bili – četnici koji su spremali pokolj Hrvatima.
Dana 18. srpnja 1993. otvoren je pontonski most na Maslenici koji je ponovno spojio sjevernu i južnu Hrvatsku, načetu i gotovo ispresjecanu na svim pravcima od granice sa Srbijom preko Zapadne Slavonije i Karlovca, pa sve do odsječenog Dubrovnika na krajnjem jugu. Pontonski most je sagrađen na mjestu starog Masleničkog mosta srušenog 1991. i bio je žila kucavica južne Hrvatske do akcije Oluja kada je oslobođena cijela Dalmacija.
Most je bio dug 279 m i sastojao se od 5 teglenica i 6 prijelaznih mostića, a širina mu je bila 7,6 metara. Bio je to najveći događaj ljeta ‘93. jer je time ponovno, čak i takvim mostom, spojena odsječena južna Hrvatska i Hercegovina sa sjevernim dijelom zemlje.
Što je o vojnoj taktici ispresjecanja Hrvatske na više nepovezanih dijelova rekao admiral Davor Domazet Lošo?
„Cilj, zamisao i plan JNA polazio je od preinačene uloge JNA u odnosu na ulogu utvrđenu Ustavom SFRJ. U ovoj (početnoj op.) fazi oružanih sukoba (čitaj agresije) JNA “štiti” Srbe u Hrvatskoj od napada “hrvatskih oružanih formacija” i omogućava im da srede vojno organiziranje za “obranu”, a u stvari za napad, uz istodobno pripremanje JNA za rat s Hrvatskom, kad Hrvatska počne “rat protiv JNA”. Zadaću treba provesti u okviru “sprečavanja međunacionalnih sukoba”, kako ju je Predsjedništvo SFRJ svojom odlukom uobličilo. Generalštab će za provedbu postavljene zadaće planski ojačati postrojbe JNA u Hvatskoj i oko Hrvatske. Imat će dvije vrste postrojbi. Veći broj oklopno-mehaniziranih snaga jačine od satnije do bojne smjestit će što bliže mogućim mjestima sukoba tako da mogu brzo djelovati (intervenirati). Odgovarajući broj oklopno-mehaniziranih snaga brigadnog sastava postavit će na stožerne točke (težišta) u Hrvatskoj i oko Hrvatske tako da se mogu uporabiti za veće intervencije, piše admiral Davor Domazet Lošo za nsf-journal.hr
Ovdje se vidi ona strategijska postavka operativnog rasporeda snaga koju je Generalštab JNA naznačio, a potom i general Radinović znanstveno uobličio u svoj generalskoj radnji kao “bitku u prostoru”.
Prema gledanju Generalštaba, JNA je ostvarila svoje ciljeve ove prve dionice rata: “zaštitila” srpsko pučanstvo, pomogla i omogućila mu da se vojnički i politički pripremi za događaje koji će slijediti. To su Srbi, prema Kadijeviću, doista i učinili. Hrvatska nije ostvarila potpunu vlast na cjelovitom prostoru zbog uloge koju je igrala JNA. I ne samo to, “Hrvatskoj je postalo jasno da taj cilj neće nikada ostvariti sve dok je JNA tu”.
U drugoj dionici rata iz opće zamisli uporabe snaga JNA u Hrvatskoj “za obranu Srba” u Hrvatskoj nije se više mogao iskorištavati model “sprečavanja međunacionalnih sukoba”. Morao se pričekati “otvoreni napad” Hrvatske, tako da on bude vidljiv za sve, da se nedvojbeno vidi tko je napadač, tko nameće rat, a tko je branitelj, pa tek onda “uzvratiti udarac”.
Glavna zamisao, na kojoj su razrađeni planovi uporabe JNA u vremenu od 1986. do 1990. na cijelom jugoslavenskom prostoru, bila je: potpuno poraziti hrvatsku vojsku ako situacija dozvoli, ali obvezno u mjeri koja će omogućiti ostvarivanje postavljenih ciljeva. Ti su ciljevi za JNA: ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim pobunjenicima i omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije; pri tome posebno obratiti pozornost na to da će “uloga Srba u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini”. Tome se prilagođava novi raspored snaga JNA.
Strategijski plan okupacije Hrvatske pripreman je dugoročno, sjenovito, zamaskirano. Punih pet godina pokusno je provjeravan. Bit će obznanjen 1993. Objavio ga je sam njegov provoditelj (general Veljko Kadijević). On će prije njegove primjene razoružati Hrvatsku oduzimajući oružje njezine teritorijalne obrane. U predvečerje ostvarivanja i primjene plana Generalštab oružanih snaga SFRJ će izdati “Upustvo za uporabu strategijskih grupacija” kojim se određuje kako će one izvoditi operacije.
Stvarni operacionalizirani plan (strategijska operacija) glasio je:
Strategijsku zadaću provesti u dvije dionice. U prvoj dionici treba pretežito izvoditi protuudare taktičkog značenja na više smjerova uz pojačano organiziranje i pripremanje srpskih pobunjenika dok se Hrvatska jače ne uključi (tj. napadne vojarne); a u drugoj, jedinstvenom strategijskom napadnom operacijom poraziti hrvatsku vojsku i provesti postavljene zadaće.
Zamisao manevra snaga jest:
(1) potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i mora,
(2) pravce napadaja glavnih snaga što neposrednije vezati za “oslobađanje” srpskih krajeva u Hrvatskoj i zbornih mjesta (vojarni) JNA u dubini hrvatskog prostora. U tom cilju ispresjecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška-Virovitica, Bihać-Karlovac-Zagreb, Knin-Zadar, Mostar-Split. Najjačom grupacijom oklopno i mehaniziranih snaga zauzeti istočnu Slavoniju, a potom brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti na Zagreb i Varaždin, tj. slovensku granicu. Istodobno, jakim snagama iz područja Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna, izbiti u dolinu Neretve i na taj način sudjelovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar – Split.
(3) nakon dostizanja određenih objekata (stožernih točaka), osigurati i držati “granicu Srpske Krajine” u Hrvatskoj, izvući preostale djelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske.“
Tako su Srbi i JNA zamislili pokoriti Hrvatsku, raseliti Hrvate s tih teritorija i stvoriti od Jugoslavije Veliku Srbiju.
Sve to je bilo lijepo na papiru, ali hrabri hrvatski vojnik je uništio njihove snove obranivši Hrvatsku 1991., a Olujom je zabio mač u srce velikosrpskoj zvijeri.
Na slavu hrvatskim vojnicima i za domovinu Hrvatsku!
Kako je izgledao pontonski most na Maslenici kao jedina veza hrvatskog juga i sjevera?
Pontonski most je bio pod stalnim udarom srpskog topništva i svaka vožnja je bila opasna po život:
Tekst se nastavlja ispod oglasa