Ivo Pilar rođen je 19. lipnja 1874. u Zagrebu, gdje je i pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Pilarovi preci porijeklo vuku iz Češke, gdje su se prema nekim podacima doselili iz Španjolske.
Otac mu je bio poznati geolog, paleontolog i sveučilišni profesor dr. Gjuro Pilar, dok mu je majka bila kćer poznatog poduzetnika, kulturnog radnika i saborskog zastupnika Gjure Crnadka.
Pilarova smrt – samoubojstvo ili još jedna egzekucija Beograda?
U veljači 1933. godine, pod pseudonimom, ovaj put kao Florian Lichttraeger(Svjetlonoša), u Berlinu je objavio raspravu Immer wieder Serbien: Jugoslawiens Schicksalsstunde (Uvijek iznova Srbija: Sudbonosni trenutak Jugoslavije (na njemačkom), koja je tek devedesetih godina 20. stoljeća, u dva loša prijevoda, prevedena na hrvatski jezik.
Knjigu su jugoslavenske vlasti odmah zabranile.
Nedugo po objavljivanju ove rasprave Pilar je nađen mrtav u svome stanu. Jugoslavenski tisak naveliko se raspisao o Pilarovu “samoubojstvu”, ali otvoren prozor njegova stana, kao i činjenica kako nikada nije posjedovao oružje, navode na sumnju. Hrvatski emigrantski list iz Berlina Nezavisna hrvatska država događaj je otvoreno nazvala umorstvom.
Dubravko Jelčić, dobar poznavatelj Pilarova djela, također sumnja kako je riječ o samoubojstvu. On piše:
“O Pilarovoj smrti postoje i danas dvije verzije: jedna, da je Pilar, u mračnim danima Aleksandrove diktature, očajavajući nad sudbinom hrvatske politike, digao ruke na sebe; i ta se verzija do danas održala kao službena i vjerodostojna. Ali se, permanentno u kuloarima održala i druga, da je Pilarova smrt uslijedila kao posljedica nasilja beogradskih agenata, koji su u ovom slučaju obavili svoj krvavi posao puno profesionalnije nego u slučajevima Milana Šufflaya (19. veljače 1931.) i Mile Budaka (7. lipnja 1932.).”
Iste godine 1933., samo koji mjesec prije njegove smrti, izašlo je novo Pilarovo djelo Immer wieder Serbien, koje se može smatrati nastavkom Južnoslavenskog pitanja.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Južnoslavensko pitanje – kapitalno Pilarovo djelo
Kapitalno Pilarovo djelo, neobične sudbine, kod nas je poznato pod nazivom Južnoslavensko pitanje. Pilar je i ovo djelo napisao pod pseudonimom, ovom prigodom se prozvao L. v. Südland, a puni naslov djela na njemačkome jeziku, na kojemu je izvorno i napisano, glasi: L.v. Südland, Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Uebersichtliche Darstellung des Gesamt – Problems , pa bi pun naslov knjige na hrvatskome jeziku glasio: Južnoslavensko pitanje i svjetski rat. Pregledan prikaz cjelokupnog problema.
Knjiga je u Beču doživjela dva izdanja. Drugo izdanje, kako u Predgovoru hrvatskome prijevodu navodi Fedor Pucek, tiskano je “dobrano prorijeđeno, jer iskrena, premda formalno blaga kritika austrijske politike u hrvatskim zemljama tokom 19. stoljeća nije bila dopuštena od tadašnjih austrijskih vlasti”. Pilar je knjigu napisao njemačkim jezikom jer ju je namijenio njemačkome jezičnome području, austrijskoj čitalačkoj publici posebice, ali i vojnim i političkim krugovima ratujuće Monarhije, međutim zanimanje za knjigu bilo je ispod očekivanja. Ipak, radi preventive, kako navodi Pucek, bila je i plijenjena.
Još manje zanimanje pokazali su hrvatski političari i intelektualci, zabavljeni kombinacijama oko sjedinjenja sa Srbima. Knjiga, može se reći, u prvo vrijeme nije ispunila zadaću svoga autora. Ali ovo kapitalno djelo s područja južnoslavenske problematike odmah su prepoznali Srbi i zagovornici južnoslavenskoga ujedinjenja, koji su shvatili njezinu poruku i upozorenje Hrvatima neka se ne upuštaju u državne kombinacije koje će biti pogubne po njih. Gotovo panično kupovali su u knjižarama Beča i drugim gradovima Monarhije primjerke knjige, želeći je izbrisali s lica zemlje, “kako bi spriječili da se misli i stajalište toga znamenitog djela prošire u krugovima hrvatske i svjetske inteligencije” (Fedor Pucek).
Zato je knjiga, nedugo po objavljivanju, i postala bibliografska rijetkost, a stvaranjem Kraljevine SHS njezino ponovno objavljivanje postalo je problematično. Pucekov prijevod počeo je izlaziti 1928. godine u omladinskome mjesečniku Hrvatska mladica koji su uređivali dr. Mile Starčević i dr. Rikard Flogel, ali izašla su samo prva dva dijela. “Šestosiječanjska diktatura – navodi pisac prijevoda – učinila je kraj izlaženju Hrvatske mladice pa time i ovome prijevodu”.
Knjiga je ponovno doživjela reprint tek u NDH 1944. godine, te 1990. godine prilikom odcijepljenja Hrvatske od Jugoslavije.
Zašto je Pilar smatrao da je Bosna i Hercegovina stožerna hrvatska zemlja?
Kao mladi pravnik odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje se vrlo brzo zbližava s biskupom Josipom Stadlerom početkom 20. stoljeća. Osobito je to intenzivirano nakon odbijanja političkih predstavnika muslimana da se stvori katoličko-muslimanski blok koji bi se suprotstavio da se BiH odcijepi od Austro-Ugarske Monarhije i pripoji Kraljevini Srbiji. Nasuprot tome, predstavnici muslimana i Srba u BiH zajednički su se na Bosanskom saboru usprotivili povezivanju BiH s Hrvatskom u okviru Monarhije.
Ispravno detektiravši kako je pravi cilj zagovaratelja Svibanjske deklaracije (donesene u Beču u tijeku I. svjetskog rata) rušenje Monarhije i stvaranje jugoslavenske države, Pilar krajem 1917. nadbiskupu Stadleru predaje „Spomenicu o rješenju južnoslavenskog pitanja”.
U toj Spomenici Pilar kao optimalno rješenje predlaže da se “južnoslavenske pokrajine ujedine u jedno jedinstveno upravno područje” koje bi činili: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Istra, Kranjska, Južna Štajerska do rijeke Drave, Gorica i Gradiška. Za Trst je predviđao poseban status, prema kome bi ta luka bila neposredno podređena državnoj vlasti. Iskazujući osobitu zabrinutost za BiH te upozoravajući na štetnost ideje o „narodnom jedinstvu” Srba i Hrvata Pilar je zamijetio:” Ako su Srbi i Hrvati jedan narod onda iz toga logično slijedi da Srbi, na temelju narodnog načela, imaju pravo težiti ujedinjenju svih južnoslavenskih pokrajina u jednu velikosrpsku državu”
Kao minimalno rješenje Pilar je predložio „ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine”. Ta bi državno-pravna jedinica, prema njegovu mišljenju, imala „narodne, geopolitičke, i gospodarske preduvjete za uspješan razvitak”.
Biskup Stadler i Ivo Pilar pišu pismo caru u Beč – što je s državom Hrvatskom?
Briga oko opstanka Monarhije i budućeg položaja Hrvata unutar nje potaknula je Pilara i Stadlera da se obrate caru i kralju Karlu I. (IV.).
Za cara je tako sastavljena „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja”. Južnoslavensko pitanje prema Promemoriji trebalo je biti riješeno tako da dualističko uređenje Monarhije formalno ostane netaknuto. U prvoj je točki Promemorije stajalo sljedeće:”Predloženim spajanjem dobilo bi se područje od otprilike 106.000 kilometara kvadratnih i otprilike 5 ½ milijuna stanovnika.
Od toga bi bilo otprilike 3 ¼ milijuna Hrvata (katolika i muslimana), otprilike 1 ½ milijuna Srba (pravoslavnih) i otprilike pola milijuna Nijemaca, Mađara, Talijana i drugih Slavena Monarhije. Pored povijesno-političke i etničke, dana je time i prirodna zemljopisno-prometna i gospodarsko-politička pripadnost tim zemljama.
Treba također naglasiti, da je upravo ujedinjenje triju poviestno političkih tvorevina najvažniji moment za ozdravljenje prilika na jugu, jer se u sadašnjem obliku pojedina područja ne mogu ni gospodarski ni kulturno razvijati. Zato se ne može ni pomisliti na podjelu južnoslavenskih pokrajina, a bilo bi osobito nesretno rješenje, kad bi se (…) Hercegovina priklopila Dalmaciji, tj. Austriji, a Bosna Ugarskoj”.
U drugoj je točki bilo navedeno da će područje spomenuto pod točkom 1. biti nerazdruživo povezano s obim državama Monarhije, tj. Austrijom i Ugarskom, kao zajedničko područje (slično kao do tada Bosna i Hercegovina).
Prema trećoj točki „Promemorije”, zajednički je vladar trebao imenovati „jednog člana previšnje carske kuće hrvatskim vojvodom i dati mu potpuni povijesni naslov:” „Dux illustrtis regni Croatiae, Sclavoniae, Dalmatiae, Ramae et Culmae”. Područje spomenuto pod točkom 1 imalo bi naslov: Jedinstveno zajedničko područje kraljevine Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Herceg-Bosne i nalazilo bi se pod političkim vodstvom Hrvata. Takvim bi promjenama dualističko ustrojstvo Monarhije formalno ostalo netaknuto, no stvaranjem novoga „jedinstvenoga upravnog područja”, u koje bi osim banske Hrvatske i Dalmacije trebala biti uključena i BiH te njegovo državno-pravno određenje kao zajedničkoga posjeda Austrije i Ugarske, u stvarnosti je ukidalo dotadašnji dualistički sustav te ga zamjenjivalo tzv. prikrivenim trijalizmom. Promemoriju su sredinom kolovoza caru uručili Pilar i ing. Josip pl. Vancaš.
Srbija i Srpska pravoslavna crkva – osvajačke namjere prema hrvatskim zemljama
Pilar je s pravom, radi povijesnih iskustava, Srbiju smatrao najvažnijim čimbenikom u neposrednom hrvatskom okruženju. Možda i bolje od svih drugi autora spoznao ja osvajačku prirodu Srpske pravoslavne crkve (SPC), o kojoj je zapisao:” Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem”.
Bit velikosrpstva Pilar vidi u sljedećem:” Prava je srž problema južnih Slavena činjenica, da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću”. Velikosrpstvu je tako prema Pilaru cilj osvojiti Hrvatsku i Bugarsku. U tom projektu važna je uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC), a prvotni je cilj za srpstvo osvojiti plodnu južnu Ugarsku i Slavoniju. U ostvarivanju tih ciljeva, ističe Pilar, Srbi surađuju s Talijanima i Mađarima.
Na kraju Pilar proročanski predviđa:”Jedno je ipak sigurno: habsburška Monarhija stoji na Jugu pred sudbonosnim odlukama. Onaj tko vidi, mora biti na čisto s tim, da Monarhija ima točno određen izbor: ili odmah sada Kraljevinu Hrvatsku uz sebe ili za nekoliko desetljeća kraljevinu veliku Srbiju protiv sebe”.
Mnoge prepreke u međuvremenu su preskočene – Hrvatska je uspostavljena kao samostalna država, te je nakon izgradnje cesta prometno i komunikacijski neusporedivo bolje povezana nego u Pilarovo vrijeme. No, s obzirom na to da Hrvatska nije obuhvatila Bosnu i Hercegovinu, a imajući u vidu činjenicu da se tzv. Republika Srpska – kao, budimo realni, danas druga srpska država u Europi – nalazi manje od stotinu kilometara od Zagreba, možemo zaključiti kako velikosrpska ideja, koja se temelji na etapnome širenju prema zapadu, još uvijek živi.
U studiranju te patološke osvajačke ideje koja se u praksi služi silom, lažima, prevrtljivošću i lukavošću, dr. Ivo Pilar je neizbježna literatura. Zato ako ne želimo ponavljati pogrješke iz prošlosti Pilara trebamo čitati i proučavati i danas.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa