Žene/majke imaju dva dana kada ih se posebno sjećamo, darujemo i pokazujemo njihovu vrijednost. A očevi imaju jedan dan iako mnogi za njega niti znaju. To je dan Sv. Josipa, današnji 19. ožujka. Osim u Hrvatskoj, ovaj Dan očeva obilježava se u još dosta zemalja Europe i svijeta, dok se u nekim drugim državama Dan očeva obilježava u drugo vrijeme.
Mnogo bi se moglo govoriti, počevši od začeća pa do osamostaljenja djece, o ulozi majke u životu djeteta, ali ovaj put ćemo se kratko osvrnuti na ulogu oca, premda će se u izlaganju vidjeti i mjesto i uloga majke.
Velika većina odraslih sigurno će se složiti kako im je stupanj povezanosti i bliskosti s figurom oca bio ispod onoga što su željeli i trebali kao djeca. Kod mnogih često i u odrasloj dobi taj odnos nije na željenoj razini. Zašto je otac u drugom planu? Više je razloga zašto je danas teško biti otac kakvog dijete očekuje i treba. Način života i zahtjevi koji su pred današnjim očevima često im onemogućavaju da budu dovoljno vremena s obitelji. U takvim i sličnim okolnostima same majke preuzimaju potpunu kontrolu nad podizanjem djeteta i tako istiskuju oca iz njegove prirodne uloge. Očevi se brzo pomire s takvim stanjem i još više se posvete poslu a sve manje domu. Tako oni dijelom zbog nepoznavanja situacije, a dijelom zbog nesnalaženja koriste tradicionalne i neprimjerene odgojne metode na svojoj djeci, što rezultira manjim povjerenjem i slabijom povezanošću među njima. To dovodi do toga da se današnji očevi teško snalaze u svojoj ulozi. Oni su svjesni da patrijarhalni modeli odgoja više nisu prikladni, a u društvu nedostaje model i vizija kvalitetnog oca.
Mnogi aktivno traže odgovore koja je prirodna uloga oca. Promotrimo li tijek razvoja djeteta, uočit ćemo da je u prvoj godini, pa i u drugoj, u svom psihološkom i emocionalnom razvoju, dijete orijentirano prvenstveno na majku. Ona ga je nosila u trudnoći i tijekom prve godine dolazi do snažne simbioze i povezanosti s mamom tako da je mama prvi i jedini subjekt djetetove okoline. U tom razdoblju se očevi s razlogom ne snalaze pa se povlače, jer dijete pokazuje interesa samo za mamu, a ona ga bolje i umiri, i utješi, uz nju je kad je nesigurno i očito joj je više privrženo. Za očeve koji očekuje da budu važni djetetu to zna biti poražavajuće, jer ne razumije o čemu se tu radi. Prirodno je da je dijete u tom razdoblju orijentirano na majku, jer s njom ostvaruje primarnu povezanost i s njom ima jedinstvenu dinamiku koja će ga odrediti za cijeli život. Pri tome je važno da je majka u uravnoteženom emocionalnom i psihičkom stanju.
Uloga bi oca tada bila da supruzi bude izvor podrške, sigurnosti i utjehe.
Da majka bude oslobođena drugih problema kako bi se, stabilna, sretna i mirna, mogla što više posvetiti djetetu. Otac tek u trećoj godini djetetova života postaje važan. Kada se očevi ostvare u toj ulozi obično se dobro osjećaju. Iako od početka dijete i otac razvijaju svoj poseban odnos koji započinje još dok je dijete u majčinoj utrobi, ali u trećoj godini tek dolazi do izražaja važnost i nezamjenjiva uloga oca, i nastavlja se u četvrtoj i petoj godini. Tada se dijete već psihološki pripremilo za odvajanje od mame i počinje njegov novi način doživljavati oca. Tada dijete počinje avanturu upoznavanja izazovnih i opasnijih situacija (odlazak u luna park, voziti bicikl, plivati, i općenito istraživati nove stvari).
Redovito ljudi osjećaj unutarnje sigurnosti vezuju za oca. To je onaj osjećaj da nam netko drži leđa, da nismo sami. Taj osjećaj ostaje dio nas, ugrađen je u nama i neotuđiv je. To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i dijete se osjeća zaštićeno i podržano. S druge strane, slika oca koji ulijeva strahopoštovanje, koji je grub i oštar, koji kažnjava, kod kojega ljubav trebamo zaslužiti i zaraditi, nije nikoga baš usrećila. U ideji strogosti ima dio koji je i dobar. Naime, otac koji jasno i kategorično postavlja granice daje djetetu jedno iskustvo koje je puno važnije od podučavanja dobrom ponašanju i discipliniranja. To je iskustvo roditelja koji ima sebe, svoj stav, koji ima snagu, pa iz toga i svoje osobne granice. To iskustvo daje mogućnost djetetu da tu energiju ugradi u sebe i sutra postane osoba koja također ima sebe i svoje granice. Dozvoljavanje svega djetetu bez postavljanja granica je, između ostalog, problematično. Tada je dijete uskraćeno za kontakt sa stvarnom osobom roditelja i uskraćeno je za to iskustvo. To ga čini nezadovoljnim, iako su mu ispunjene sve želje, ali ne i potreba za stvarnim kontaktom sa stvarnom osobom oca.
Još je jedna bitna dimenzija koju dijete treba od oca u ovom periodu od treće godine nadalje, a to je iskustvo viđenja i priznanja sebe onakvog kako se osjeća u sebi. Preduvjet tome je da se dijete osjeća dovoljno sigurno uz oca da može izraziti pred njim svoju autentičnu ekspresiju. Tek kada otac zrcali djetetu da ga vidi i priznaje, dijete može upotpuniti i izgraditi pozitivnu unutarnju sliku o sebi. U biti otac svojim odnosom određuje djetetovu buduću muškost ili ženstvenost, ovisno radi li se o dečku ili curici. Na tu temu vrijedi pravilo da onako kako se otac odnosi prema sinovljevoj izrastajućoj muškosti, tako će sam sebe sutrašnji muškarac na tu temu doživljavati. Također i za curice vrijedi da, kako se otac odnosi prema njenoj ženstvenosti koja se izgrađuje, tako će se sutra kada odraste ta kćer osjećati kao žena i podsvjesno doživljavati sebe takvom u očima muškaraca. Stoga je jako važno da otac u dobi predškolskog djeteta bude prisutan i pomogne djetetu da afirmira tu svoju dimenziju.
Danas se bilježi i masovna pojava u kojoj je otac sve manje bitan i prisutan u odgoju djece. Možemo slobodno izreći i ovakvu postavku da ovom društvu nedostaju očevi. Sve je više jednoroditeljskih obitelji u kojima je majka ona koja se isključivo brine o djeci, čak i ako otac postoji, ali su roditelji razvedeni. I u takvim slučajevima mnogi očevi kao da uopće ne postoje jer nemaju potrebu sudjelovati koliko god mogu (druženjem, zajedničkim objedima, odlascima na neke predstave, ljetovanje, zimovanje…) u životu svoje djece. Model zapadnih zemalja u kojima roditelji imaju zajedničko skrbništvo nastojao je ublažiti taj jaz između djece i njihovih očeva tako da ona žive na dvije adrese – i kod oca i majke – što je djelomično i uspjelo. S druge strane, takva djeca često se osjećaju razapeto između dva doma i to im stvara dodatni napor. Ali, ako je i to prilika da dijete više boravi s ocem i on sudjeluje aktivno u njegovu odgoju, treba je iskoristiti.
Očeva ljubav važna je za emocionalni razvoj djeteta u jednakoj mjeri kao što je i majčina (Studija Sveučilišta Connecticut na 10.000 djece). Istraživanja su, u razgovoru s djecom o njihovom odnosu s roditeljima, načinu na koji su ih povrijedili, te o osjećajima željenosti i potrebitosti, došla do novih zaključaka. Voditelj studije (prof. Ronald Rohner) je istaknuo da djeca koja nisu imala kvalitetan odnos s ocem najčešće su i probleme i komplekse iz tog odnosa imali i u odrasloj dobi. Takva djeca kad odrastu, kao žene bi u partneru najčešće tražile očinsku figuru, a muškarci bi kopirali ponašanje svog oca.
Posljedica takvog lošeg odnosa s ocem kod djece rađa tjeskobu, manjak samopouzdanja i gotovo patološku potrebu za ljubavlju i nježnošću.
Rohner ističe kako je utjecaj oca na dijete jednak kao i onaj od majke, a ključno je da to shvate očevi i više se uključe u odgoj djece. Brige i odgovornosti roditeljstva bi se onda nosile zajedno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa