Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju.
Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:
“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”
Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.
Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.
To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.
A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.
Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.
Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.
Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.
Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda.
