Na današnji dan 1945. umro je visoki nacistički dužnosnik Philipp Bouhler, monstrum odgovoran za eutanaziju i ubojstvo desetina tisuća ljudi. Zanimljivo je da je prvu eutanaziju, kao i pobačaj, zakonski uveo SSSR i komunistička strahovlada 1922. godine kada je samo u prvom valu ubijeno 117 djece.
Philipp Bouhler osobito je zloglasan po tome što je vodio program eutanazije nazvan “Aktion T4”. Radilo se o eutanaziranju “neizlječivo” bolesnih ljudi, pri čemu se većinom mislilo na pojedince s psihičkim i fizičkim teškoćama (primjerice Downov sindrom).
Katolička crkva oštro je osudila takva ubijanja.
Eutanazija – eskalacija monstruoznih ideja u „naprednom“ 20 .stoljeću
Određene oblike eutanazije poznate u starom svijetu iskorijenilo je kršćanstvo, baš kao i pobačaj. Tako se npr. zna da se Likurgovim zakonima (IX. st. pr. Kr.) nalagalo izlaganje nakazno rođene djece na Tajgetskim stijenama. U starom se Rimu Seneca zalagao za utapljanje monstruozne djece, a Germani su takvu djecu jednostavno prepuštali divljim zvijerima. Poznate su prakse u starom svijetu gdje su se stari i nemoćni ljudi odvodili u planine i tamo ostavljeni da umru.
U naše moderno vrijeme eutanazija uzima sve više maha. Tako je npr. još 1904. god. njemački biolog darvinističkog usmjerenja E. Haeckel tražio da se pobiju stotine tisuća neizlječivih – gubavaca, onih koji boluju od raka, psihičkih bolesnika i drugih, i to na nekakav bezbolan način – jer, prema njemu, njihov život nije vrijedan življenja. Ubrzo, 1920. god., te su ideje u svojoj knjižici Dopuštenje uništenja životno nevrijednog života zastupali i pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Dvije godine kasnije – 1922. god. – u Sovjetskom je Savezu zakonskom odredbom uvedena nekažnjivost eutanazije. Samo je u prvom valu korištenja te povlastice strijeljano 117 neizlječive djece. Naredba je povučena iste godine.
Posebno poznat izvršitelj eutanazije bio je Hitler. On je 1939. godine, na molbu jednog para da se usmrti njihovo nakazno rođeno unuče, ovlastio svog osobnog liječnika da se na zahtjev mogu ubiti novorođena djeca. Akcija-Djeca, koja se provodila iz eugeničkih razloga, uskoro je obuhvatila i mladež do šesnaeste godine. Broj se žrtava računa na oko 5.000. Uskoro je uslijedila akcija koja se odnosila na neizlječive odrasle bolesnike koji bi bivali ubijani u kupaonicama, u kojima bi iz tuševa, umjesto vode, izlazio plin. U tri je godine 70.000-80.000 duševnih bolesnika bilo blago eutanizirano. Broj političko opasnih, rasno nepoželjnih i ekonomsko nekorisnih, koji su završili na sličan način, procjenjuje se na oko 20.000 ljudi.
Unatoč bolnim njemačkim iskustvima sa eutanazijom u Drugom svjetskom ratu, još 1980. u Njemačkoj dolazi do javnih inicijativa za auto-eutanaziju. U poslijeratnoj Europi činilo se nemogućim i nevjerojatnim da se ozakoni eutanazija. Međutim, 1993. Nizozemska je donijela, tada jako kritiziran zakon, po kojemu liječnik nije kažnjen ako aktivno pospješi umiranje bolesnika na njegov zahtjev. Tako je već 1994. godine 1424. čovjeka koristilo ovu „uslugu“, ali su se pojavili i stotine nejasnih slučajeva da je smrt pospješena, premda to nije decidirano traženo od pacijenta.
Tako je i opet potvrđen aksiom „skliska nizbrdica, napuknuta brana“ – kada zlu otvorimo vrata nismo ga kadri kontrolirati. Slično kao i sa pobačajem.
Danas je eutanazija dopuštena u Belgiji, Nizozemskoj, Kolumbiji i Luksemburgu. Potpomognuto samoubojstvo dopušta Švicarska, Njemačka, Japan, Kanada i američke države: Kalifornija, Colorado, Vermont, Montana, Oregon, Washington DC.
Mentalitet kulture smrti zahtijeva ozakonjenje eutanazije u ime obrane ljudskog dostojanstva. U zapadnim društvima se takva moralna pitanja rješavaju zakonom, a temelj tih zakona je konsenzus, a ne moralnost. Ozakonjenjem eutanazije niječe se ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi, a praksa je pokazala i veliku primjenu raznih manipulacija i ubojstava baziranih na tom zakonu.
Nasuprot kulturi smrti, kultura života promiče mogućnost umiranja s ljudskim dostojanstvom, a ostvaruje se na poseban način u hospiciju ili umiranjem u krugu obitelji. Palijativna medicina gleda na umiranje kao prirodni dio života i pokuša ga učiniti dostojanstvenim.
Tekst se nastavlja ispod oglasa