Sve što je nadbiskup Stepinac činio, a o čemu danas pišemo, je u suprotnosti sa izjavama s kojima se s vremena na vrijeme na blaženog kardinala Stepinca povremeno obaraju, iznoseći notorne laži, političari u Srbiji kao Ivica Dačić, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin i drugi.
Nažalost to čini čak i čelnik Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Irenej koji je prošle godine rekao: „Vapaj ovog naroda ovdje čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo. Tri do četiri godine taj je vapaj dovde dolazio ne i od onih koji su ga trebali čuti, a ako i jesu, pravili su se da ne čuju“. Da bi 24. listopada prošle godine isti patrijarh Irenej rekao: „Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što nije htio ga čuti. I dok je jedna žena Austrijanka (Diana Budisavljević op.) spasila više od 15.000 djece od smrti, to nisu činili naši susjedi Hrvati, koji su jedini imali dječje logore u Europi“.
Što je zaista istina?
Na montiranom političkom procesu koji je komunistički režim 1946. god. upriličio protiv nadbiskupa Stepinca prijavilo se više uglednih pravoslavaca u želji da posvjedoče u prilog lažno optuženog Nadbiskupa. Među njima su bili i vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao episkop s imenom Emilijan iz Pakraca, te brojni pravoslavni parosi. Prijavili su se i sveučilišni profesori pravoslavci dr. Julije Budisavljević, dr. Branko Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe.
Nažalost, javni tužilac komunisti i Hrvat Jakov Blažević uspio je ishoditi da sud ne prihvati njihova očitovanja, dapače, odbio ih je grubim riječima, nazivajući ih “klerofašistima”. Taj se naziv za štovatelje lika i djela Alojzija Stepinca koristio cijelo vrijeme u Jugoslaviji, a među ekstremnim ljevičarima ili nacionalističkim Srbima ostao je čak i do danas.
Tim svjedocima na montiranom procesu Stepincu pridružili su se Srbin gospodin Bazilije Rusović, jugoslavenski konzul u New Orleansu, koji je u znak prosvjeda napustio konzularnu službu, te glavar SPC u Americi, gosp. Dionizije Milojević.
Humana obitelj Budisavljević – prijatelji Alojzija Stepinca
Julije Budisavljević (Požega, 2. ožujka 1882. − Innsbruck, 5. svibnja 1981.) je bio hrvatski kirurg i humanitarac. Dr. Budisavljević studij medicine završio je u Innsbrucku 1907. godine. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije. Sa suprugom je došao u Zagreb 1919. godine. Pri Medicinskom fakultetu osnovao je Zavod za kirurgiju.
Bio je veliki prijatelj nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i njegova supruga Diana.
Njegova supruga Diana Budisavljević, rođena Obexer, Austrijanka koju je upoznao na studiju u Innsbrucku, djelovala je u NDH kao humanitarka i vodila jednu od većih humanitarnih akcija u Europi u vrijeme II. svjetskog rata. U NDH je sudjelovala u spašavanju i udomljivanju srpske djece koja su ostala bez roditelja nakon velikih bitaka njemačke vojske i oružanih snaga NDH protiv partizana sa područja Kozare.
Što se dogodilo u bitki na Kozari i kako je došlo do zbjega?
Do bitke na Kozari došlo je nakon osvajanja Prijedora od strane partizanske vojske u svibnju 1942. i velikih zločina koji su ondje počinjeni nad Hrvatima i muslimanima (danas Bošnjaci). O tim zločinima pisali smo ovdje:
Titovi zločini počeli su u ratu – 1942. Prijedor i Derventa, 1943. Žumberak i 1944. Travnik
Nakon toga dolazi do strategijeske velike ofenzive njemačkih i oružanih snaga NDH na ovo ustaničko područje. Nakon bitke na Kozari i poraza partizana, poginulo je 3.500 partizana pretežno srpske nacionalnosti i oko 8.000 ih je zarobljeno. Dr. Budisavljević je zajedno sa suprugom Dianom i prijateljem nadbiskupom Stepincem, pomagao pri udomljivanju tisuća napuštene ili nezbrinute djece koja su prvo bila smještena u sisačko prihvatilište. Veliki broj djece ostao je bez roditelja, veliki broj ostao je s majkama koje se nisu mogle brinuti o djeci, a dio djece je i lutao nakon završenih bitaka. Djeca i žene činili su čak 3/4 stanovništva koje je krenulo u zbjegove nakon probijanja partizanskog obruča i razbijana partizanske vojske. Došlo je do prave humanitarne i ljudske katastrofe srpskog stanovništva s područja Zapadne Bosne.
O samom zbrinjavanju djece u čemu je svesrdno i s puno sućuti sudjelovao nadbiskup Stepinac svjedoči činjenica da je dr. Budisavljević htio poslije rata na suđenju Stepincu svjedočiti u Stepinčevu korist, no nije mu bilo dopušteno. Budisavljević je nakon rata imao sreću, za razliku od drugih dionika spašavanja i udomljavanja sirote djece: nadbiskup Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora, dr. Antun Najžar, liječnik iz Sunje koji se medicinski brinuo za tisuće te djece, osuđen je smrt i strijeljan, a sisački kateheta Petar Žagmeštar koji je svakog dana po sisačkim obiteljima prosio mlijeko i druge živežne namirnice za djecu u prihvatilištu, odveli su iz kuće u svibnju 1945. i ni danas mu se za grob ne zna.
Na Budisavljevićevu ponudu za svjedočenje u korist Stepinca, kao i još nekoliko uglednih pravoslavaca među kojima su bili i slavonski pravoslavni vladika Emilijan, sveučilišni profesori dr. Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, zatim dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe, javni tužilac Jakov Blažević je uspio ishoditi da sudsko vijeće ne prihvati njihova očitovanja, odbivši ih grubim riječima, nazivajući ih „klerofašistima“
Vlasti NDH omogućile zbrinjavanje djece s Kozare, tvrdi dr. Nikica Barić
„A kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini izmišljenom „jer im je teško pojmiti“ da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece. Bila je moguća zato što je sam režim tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom nesvjesno „pomogla“ politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima“, piše dr. Nikica Barić u svom znanstvenom radu „Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece“
Vrijedno je na kraju podsjetiti na dokumentaran članak dr. Juraja Batelje, postulatora kauze blaženoga Alojzija Stepinca, u njegovoj knjizi – odgovoru na Rivellijeve neistine. Članak završava ovim brojevima spašenih za područje NDH: “Na temelju sačuvane dokumentacije koju su prikupili dr. Marko Vidaković i gđa Diana Budisavljević [Srbi] te Arhiv Karitasa Zagrebačke nadbiskupije možemo zaključiti da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata spašen sljedeći broj srpske djece i odraslih ljudi: […]. Ukupno: 12.861 dijete, 386 žena i 6 muškaraca. Osim toga brigom katoličkih karitativnih zavoda i ustanova spašeno je 14.215 djece, od kojih su mnoga srpskih i muslimanskih roditelja…Nadbiskup je uspio spasiti i smjestiti po obiteljima, karitativnim ustanovama, u nadbiskupskom dvorcu u Brezovici ili u vrtu Nadbiskupskog dvora u Zagrebu preko 7000 srpske siročadi s Kozare.
Godine 1943. prihvatio je i smjestio oko 3000 partizanske djece i oko 5000 djece iz logora po Dalmaciji, među kojom djecom je bilo i djece srpske narodnosti. Dakle, u svemu oko 15.000 djece, od kojih su polovica srpske narodnosti. U svemu, dakle, spašeno je 27.076 djece.“
A što o Stepincu kažu duhovni i politički uglednici iz Srbije?
Sve to je u suprotnosti sa izjavama s kojima se s vremena na vrijeme na blaženog kardinala Stepinca povremeno osvrću, iznoseći bezočne laži, političari u Srbiji kao Ivica Dačić, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin i drugi.
Dok smo od srbijanskih političara, još od vremena Dobrice Ćosića i njegovog glorificiranja laži kao efikasnog oružja Srba, na to naviknuti, nažalost to isto čini čak i čelnik Srpske pravoslavne Crkve, patrijarh Irenej, koji je prošle godine rekao: „Vapaj ovog naroda ovdje čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo. Tri do četiri godine taj je vapaj dovde dolazio ne i od onih koji su ga trebali čuti, a ako i jesu, pravili su se da ne čuju“, da bi 24. listopada prošle godine patrijarh Irenej rekao: „kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što nije htio ga čuti. I dok je jedna žena Austrijanka spasila više od 15.000 djece od smrti, to nisu činili naši susjedi Hrvati, koji su jedini imali dječje logore u Europi“.
Na tu izjavu osvrnuo se i mostarski biskup Perić riječima: „Vrh Srpske pravoslavne Crkve neke stvari o Stepincu stalno ponavlja – kao da vjeruju da ćemo im povjerovati!“, a cijeli biskupov govor o ovoj temi možete pročitati ovdje.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava (enciklopedija.hr, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)
Tekst se nastavlja ispod oglasa