Srpski antisemitizam nije bio prisutan samo u Srbiji već se počeo širiti među Srbima u susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Milan Obradović, srpski novinar iz Bjelovara koji je objavio 30 publikacija u Hrvatskoj, 1907. godine pokušao je antisemitske publikacije objavljivati u Hrvatskoj, no grad Zagreb je 10. travnja 1907. godine – odlučno zabranio izdavanje takvih publikacija.
Obradović je optužio Hrvate kao tolerantne prema Židovima, kao židovske pomagače, a katolički kler da je potkupljen od strane židovske masonerije. Obradović je Židove optuživao i za hrvatsku nesuradnju s velikosrpskim pokretom i srpskim strankama u Hrvatskoj
Mjesec kolovoz 1942. bio je vrijeme kada je Srbija proglašena kao prva država u Europi – judenfrei.
Dana 26. siječnja 1807. Vijeće za buduće autonomne srpske pokrajine – pod vodstvom Karađorđa – zaključuje da se iz Beograda imaju protjerati svim muslimani i Židovi, u originalu teksta „očiste svi Turci i Ćivuti“.
Ćivuti je pogrdan naziv koji se koristi za Židove.
Uvjet međunarodne zajednice 1878. Srbiji za priznanje – Ne progonite Židove!
Zaustavljanje protjerivanja svih ne-Srba, pa tako i Židova i muslimana, sa teritorija Srbije bio je „conditio sine qua non“ međunarodnog priznanja kneževine Srbije 1878. na Berlinskom kongresu, što su Srbi doživjeli kao diktat međunarodne zajednice, a osobito britanskog državnika i Židova Benjamina Disraelija.
Zanimljivo da se u to vrijeme kod srbijanskih povjesničara, gotovo redovito zadojenih srbijanskim nacionalizmom i šovinizmom, javlja žestoka kritika Hrvata kao naroda u kojem nema antisemitizma. Tako Simo Lazić i Milan Obradović optužuju Hrvate da otvoreno brane i štite Židove, kao npr. pravaša Josipa Franka koji u „Hrvatskom pravu“ brani optuženog Alfreda Dreyfussa, koji je bio meta lažnih optužbi za špijunažu krajem 19. stoljeća. Sjetimo se da je, za razliku od Obradovića i Lazića, i veliki pisac Emile Zola stao u obranu Dreyfussa.
U svemu tome, pa i odnosu prema Židovima, Srbija se redovito ugledala na „velikog brata“ Rusiju, državu koja je „patentirala“ pogrome, masovne progone i nasilje prema Židovima.
Tako ruski ministar Konstantin Pobjedonoscev 1881. predlaže caru Aleksandru III. da se „trećina Židova iseli iz Rusije, trećina prevede na pravoslavlje, a trećina pusti da umru“. To je bila izjava i “čarobna formula” koju je kasnije lažljiva i perfidna diplomacija Srbije pripisivala nekim osobama iz vremena II. svjetskog rata, kao da se odnosila na Srbe. U originalu ta izjava se odnosila, na žalost, na Židove. Tu izjavu je kasnije sa zadovoljstvom prenio Srbin Milan Obradović na ovo područje, kada je napisao da za „25 godina u Rusiji neće biti nijednog ćivuta“.
Vrlo je zanimljivo da srpski jezikoslovac Vuk Stefanović Karadžić u izdanju 1853. „Srpske narodne pripovijetke“ prenosi i mnoge pripovijetke i narodne priče natopljene predrasudama i mržnjom prema Židovima. (vidi Tomislav Vuković, „Pregled srpskog antisemitizma“, str. 9).
Židovi pred progonima u Srbiji u 19. stoljeću – prednjače Karađorđevići
Već smo napisali da je iz starijih zapisa iz vremena Prvog srpskog ustanka 1806/07 jasno vidljiva namjera da se svi Židovi i Turci protjeraju iz Beograda. Olakšani položaj Židova u Srbiji došao je desetak godina kasnije pod knezom Milošom Obrenovićem, gdje su Židovi živjeli u dijelu Beograda koji je zbog Židova imao pogrdan naslov „Čifutana“.
Kada se je na vlast sredinom 19. stoljeća vratio knez Aleksandar Karađorđević, Židovima je opet zabranjeno nastanjivanje po Srbiji, izvan Beograda. Dapače, zbog ukaza Židovi su se morali iseliti iz Šapca, Smedereva i Požarevca.
U doba druge vladavine Miloša Obrenovića od 1856. do 1860. ponovno se podiže razina tolerancije prema Židovima u Srbiji. To je dokinuo njegov sin Mihajlo 1861. godine, zbog čega su se Židovi žalili međunarodnim institucijama u Srbiji.
Tek 1878. židovski narod u Srbiji postaje ravnopravan i to odlukama Berlinskog Kongresa, koje je Srbija nevoljko priznala. U odlukama Berlinskog kongresa vidljivo je da postupanje prema Židovima u Srbiji dovelo do toga da se njihov broj preprolovio (vidi Tomislav Vuković, „Pregled srpskog antisemitizma“, str. 13).
Još puno godina nakon Berlinskog kongresa u Srbiji se negodovalo zbog tih odluka točke 35. Berlinskog kongresa u korist ravnopravnosti Židova što jasno govori o vrlo izraženom antisemitizmu u Srbiji.
Srpski kulturnjaci i političari donose ideje antisemitizma iz Srbije u Hrvatsku
Jedan od istaknutih Srba tog vremena koji su sijali mržnju prema Židovima bio je Vasa Pelagić, srbijanski narodni učitelj socijalističke orijentacije. Poznato je njegovo antisemitsko djelo „Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja”.
Nešto kasnije u Srbiji je tiskana knjižica „Ne dajmo Srbiju Ćivutima!“, gdje se Srbe plaši Židovima i poziva na borbu i mržnju prema Židovima.
Antisemitizam se iz Srbije prelio preko srpskih političara i povjesničara i u srpske političare u Hrvatskoj. Mržnju prema Židovima ugradio je poznati srpski političar u Hrvatskoj Pavle Jovanović koji je bio istaknuti član Srpske demokratske stranke koja je predstavljala Srbe u Hrvatskoj. Naročito se antisemitskim tekstovima isticao Simo Lazić dok je uređivao u Zagrebu „Srbobran“ i „Vrač Pogađač“ u Hrvatskoj, kao jedan od glavnih ideologa Srpske samostalne stranke koja je predstavljala Srbe u Hrvatskoj.
„Srpski tisak u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća trajno je antižidovski orijentiran. Srpska samostalna stranka stalno napada Stranku prava Ante Starčevića za simpatije prema Židovima…Samostalci su optuživali Židove da usmjeravaju hrvatsku (i pravašku) politiku na štetu srpskog naroda i Srbije“ (vidi Tomislav Vuković, „Pregled srpskog antisemitizma“, str. 25).
Zanimljivo je da je pokretač antisemitizma u Hrvatskoj bio Srbin Milan Obradović iz Bjelovara (vidi Tomislav Vuković, „Pregled srpskog antisemitizma“, str. 27). Napisao je 30 brošura i knjižica koje odišu izrazitom mržnjom prema Židovima, zahtijevajući brutalne državne mjere protiv njih.
Pročitajte strahote koje je napisao Obradović o Židovima u Hrvatskoj: „…skoro je nemoguće govoriti o pobjedi hrvatskog antisemizma, a znate zašto, jer je glavna masa naroda hrvatskog tako vezana s čifutima da ne smije pisnuti protiv njih, a kamoli da bi netko od Hrvata dignuo glas protiv Židova. Uzmite samo Zagreb u obzir! Zar ne treba da se svaki pošteni Hrvat crveni jer su čifuti od glavnog hrvatskog grada načinili Jeruzalem, te sav Zagreb smrdi po njihovom palestinskom smradu“ (vidi Tomislav Vuković, „Pregled srpskog antisemitizma“, str. 31).
Tako piše jedan od vodećih novinara i ideologa srpske politike u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća.
Milan Obradović pisao je gorljive antisemitske tekstove i tiskao u vlastitoj nakladi knjižice te vrste, ali u Hrvatskoj nije imao suradnike i istomišljenike, zbog čega se često žestio na Hrvate za koje je govorio kao su dopustili „da im se ‘čivuti’ uvuku pod kožu i piju krv“, govoreći kako su u Hrvatskoj i Zagrebu „u njihovim rukama sav kapital, radnje i najveći obrti“. U njegovim se knjižicama može pronaći i prepiska s bogoslovima Srpske pravoslavne crkve u Srijemskim Karlovcima kod kojih je nailazio na razumijevanje, budući da je u to vrijeme u Srbiji antisemitizam bio vrlo razvijen. I to ne samo zbog utjecaja Rusa, nego i stoga što se Židove smatralo „tradicionalnim srpskim neprijateljima“ koji su „bili na strani Turaka i kasnije Austrougarske“, a „protiv Srbije i njezinih interesa“.
Antisemitizam među Srbima u Vojvodini – poznati političar Svetozar Miletić
Antisemitizam je bio prisutan i među Srbima u Vojvodini (tada u Austro-Ugarskoj), a posebno se isticao poznati srpski političar i pisac Svetozar Miletić u političkom glasilu „Zastava“. Na jednom mjestu čak „dobronamjerno“ savjetuje Hrvate da „ne bi malo antisemitizma nedostajalo i Hrvatima“.
Tu je djelovao i istaknuti antisemit Jaša Tomić u njegovom glasilu „Srpsko kolo“. Jaša Tomić je bio uzor u mržnji prema Židovima srpskim fašistima koje je predvodio Dimitrije Ljotić još prije II. svjetskog rata.
Niti Srpska pravoslavna crkva prije I. svjetskog rata nije bila lišena antisemitizma što je naročito odisalo u glasilu svećeničkog udruženja „Vesnik srpske crkve“.
Zaključak – vrlo rašireni antisemitizam u Srbiji
Antisemitizam se tijekom 19. stoljeća, nakon oslobođenja Srbije od Turaka i formalnog priznanja građanskih prava Židovima, i u prvoj polovici 20. stoljeća stalno pojavljivao i utiskivao u svijest srpskog naroda, što dokazuju brojni pamfleti, knjige, časopisi i novine tog vremena. Evo samo nekih primjera: Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja Vase Pelagića (1879.), O Jevrejskom pitanju u Srbiji Nikole Jovanovića – Amerikanca (1879.), Kako zao upliv stvara čivutska vera i moral u ljudskom društvu Sime Stanojevića (1880.), Ne dajmo Srbiju Čivutima grupe srpskih rodoljuba (1882.), Jevrejsko pitanje Jaše Tomića (1884.)
Cijelo to vrijeme izlazila su politička i druga glasila s antisemitskim člancima: Balkan, Zastava, Srpstvo, pa čak i crkveni listovi SPC-e donose antisemitske članke: Hrišćamki vesnik i Glasnik, Službeni list Srpske pravoslavne crkve.
Dodatak: Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
Tekst se nastavlja ispod oglasa