Od “pete kolone” u Hrvatskoj i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije. Jedan od važnih čimbenika bio je i nepopustljivi pokušaj Zapada da sačuva Jugoslaviju, osobito i po cijenu Hrvata i hrvatskih žrtava koji su još 1945. bili predani na nemilost komunistima i velikosrbima, a hrvatska i slovenska zemlja natapala se krvlju Hrvata.
Sav taj teror je trajao kroz cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, uz amplitude po sistemu mrkve i batine. Pred raspad komunizma Zapad je pokušao odigrati svoju posljednju kartu, sa svojim jugoslavenskim “Hrvatima”, koji su se zvali – Ante Marković i Budimir Lončar, premijer i ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Na današnji dan 1991. godine, već kada je trećina Hrvatske bila okupirana, kada se dogodila Ovčara, kada su Osječani, Zadrani, Vinkovčani, Karlovčani, Dubrovčani ginuli svakodnevno od granata, “sjetio se” Ante Marković da je Jugoslavija propala i podnio ostavku na mjesto – premijera Jugoslavije.
Dok se 1989. u drugim komunističkim državama, narod digao na noge i komunističke vlade su padale jedna za drugom kao gnjile kruške u Jugoslaviji je neostaljinistički sistem Miloševića pomiješam sa ekstremnim velikosrpskim nacionalizmom držao ostatak Jugoslavije za vrat i pokušavao spriječiti ono što je bilo neminovno: pad komunizma i raspad Jugoslavije. Zapad je zaigrao tada na pogrešnu kartu, pokušaja očuvanja reformirane Jugoslavije. Sa svojim igračima, deklarativnim Hrvatima Antom Markovićem i Budimirom Lončarem, Zapad je tada čak bio spreman, tako reći zažmiriti na jedno oko, tj. dopustiti da u Jugoslaviji ostane jednopartijski sustav sa reformiranim SKJ, te da se uvede tržišna ekonomija.
Komunist-četnik Milošević urušio nastojanja yu-komunista Markovića
Međutim, provobitna nastojanja Zapada da sa Markovićevim reformama očuva Jugoslaviju i jednopartijski sustav, minirali su upravo Milošević i Srbi koji provaljuju u Saveznu banku Jugoslavije u Beogradu, gdje se nalazio i hrvatski novac. Jugoslavija je pred ekonomskim kolapsom još od smrti Tita, što je i faktički doživjela 80-ih godina uz hiperinflaciju, redove za kruh, kavu, mlijeko i najosnovnije potrepštine, nedostatkom benzina, isključivanjima struje, prvim velikim štrajkovima, propadanjem tvornica zbog urušavanja dogovorne ekonomije, nemogućnošću otplate kredita, masovnim bijegom iz zemlje, općom krađom od INA-e, banaka, Astre, švercom, trgovinom drogom i oružjem od strane vlasti, represijom policije i vojske i dr.
Početkom 1990. dolazi i do konačnog raskola u SKJ i njegovog faktičkog raspada. Zapad pokušava spasiti što se spasiti može i tako Ante Marković izlazi iz SKJ i osniva svoju vlastitu stranku, Saveza reformskih snaga Jugoslavije, koju je već tada podržavao i George Soros, koji se ubrzo također uključio u borbu za očuvanje Jugoslavije osnivanjem televizije Yutel, u kojoj su tada bili okupljeni mnogi bivši novinari iz svih republičkih redakcija JRT. Jedan od glavnih bio je kasniji omiljeni HRT-ovac Goran Milić. čiji je sin postao savjetnik Andreja Plenkovića, uz Šeksovog posinka Ressnera. Hrvatska je mala zemlja velike paukove mreže.
Svi ti novinari Yutela pokušavali su, potpunim ignoriranjem sve agresivnijeg velikosrpskog nacionalizma i očigledne opasnosti od vojnog puča JNA, održavati romantičnu sliku bratstva i jedinstva, tako što su izjednačavali krivicu i davali packe svim stranama, i golorukim Hrvatima i do zuba naoružanim Srbima kojima je udarna “pesnica” postala JNA. Dojam je pojačao jedan od te dvojice “Hrvata” Budimir Lončar koji se svojski potrudio da Hrvatska dobije embargo na oružje, a za to ne da nije procesuiran i kažnjen, nego je nagrađen visokim mjestima u krugovima predsjednika Mesića i Josipovića.
Toga doista ima samo u Hrvatskoj.
Slična yutelovska situacija se proteže do danas. Ono što mi imamo danas u hrvatskim mainstream medijima, pokušaji izjednačavanja krivice za rat na sve zaraćene strane, to je Yutel radio već 1990. i 1991. godine, i nakon što je rat izbio. Najzorniji su 20-godišnji pokušaji prešućivanja ili nijekanja zločina nad Hrvatima srednje Bosne gdje su se mala hrvatska mjesta našla pod velikim udarima mnogobrojnije muslimanske vojske. Pa su oni koji se branili u okruženju, poput Vukovara ili Srebrenice, postali od žrtve mučitelji. Sve govori omjer od 126.000 prognanih Hrvata Armije BiH i 17.000 prognanih Bošnjaka od HVO-a. Tko može povjerovati da su ovi drugi glavni zločinci, osim ako ih novoyutelovci u to ne uvjere. A to sada, ne slučajno, ozakonjuje i međunarodna zajednica predvođena Hrvatima nesklonim snagama političkim preudama haškog suda za „udruženi zločinački pothvat“.
Tako je Zapad obećao Yu premijeru Anti Markoviću velike novce, bespovratne kredite, povlašteni položaj Jugoslavije ako uspije očuvati Jugoslaviju, miljenicu Britanaca i Francuza, skrojenu u I. i II. svjetskom ratu.
Yu-ikone Kusturica, Šerbedžija i Bregović – pravac Beograd!
Nakon što su JNA i velikosrpske trupe napali Hrvatsku i Sloveniju, Yutel je stalno ponavljao laži: mir, mir, nitko nije kriv. To je bila krilatica zatvaranje očiju i zamagljivanja problema. Markovića su tada podržavali i mnogi poznati iz jugoslavenskog šou-biznisa, kao Emir Kusturica, Rade Šerbedžija i Goran Bregović (Musliman, Srbin i Hrvat), “slobodni umjetnici”, članovi ili simpatizeri SKJ, koje je Bregoviću omogućilo da Bijelo dugme bude jedna vrsta režimske rock-grupe kojoj je Partija gledala kroz prste. Nakon što je pokušaj s Markovićem propao, Bregović će sa svojim prijateljem Kusturicom otići u Beograd i dalje ostati na strani jačega. To je učinio i Rade Šerbedžija koji je u Beogradu i snimio film o hrvatskoj tragediji u Vukovaru pod imenom „Dezerter“. Iako se danas tumači kao antiratni film, jasno je kako se tih godina u Srbiji ni reklama za cipele nije mogla snimiti bez novca i volje Slobodana Miloševića.
Marković propada – Zapad ne odustaje od Jugoslavije
Nakon propasti Markovićevih reformskih planova, i nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj i nakon referenduma o odvajanju dviju republika iz jugoslavenske federacije, Zapad je još uvijek inzistirao na “dogovoru sviju strana”, još uvijek je oklijevao priznati realnost i priznati volju naroda. I to oklijevanje je samo ohrabrivalo Miloševića i Srbe.
Nakon što se dogodio napad na Sloveniju i nakon što je uvelike bjesnila velikosrpska agresija na Hrvatsku, Zapad je tada krajem 1991. godine, još uvijek inzistirao na dogovoru sviju šest republika. Zapad je uvjetovao razlaz jugoslavenskih republika, samo ako svih 6 republika na to pristanu, dakle samo ako i Srbi dadnu svoj pristanak.
Jer Srbi su bili jedini, koji na sastancima predstavnika šest jugoslavenskih republika nisu pristajali na mirni razlaz, i priznavanje tzv. avnojevskih republičkih granica kao novih državnih granica, već su inzistirali na crtanju novih granica.
Na posljednjem takvom sastanku krajem 1991. godine, pod pokroviteljstvom EU, pet republika pristalo je na mirni razlaz i priznavanje tzv. avnojevskih granica, jedino je Milošević bio protiv. Čak se i njegov mali pijunčić, Bulatović drznuo u ime Crne Gore stati na stranu ostale 4 republike, iako je kasnije na pritisak Miloševiča i Srba morao povući svoj pristanak.
Franjo Tuđman – čovjek koji je uništio planove Zapada i planove Srba
Franjo Tuđman je još godinu dana ranije, nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, zajedno sa Kučanom, predlagao da se Jugoslavija preustroji u jednu konfederaciju, koja bi bila prijelazna faza k potpunom osamostaljenju republika, po uzoru na tadašnji Zajednicu neovisnih država, koju je nakon raspada SSSR-a stvorio Jeljcin. Ta ZNS kao labava nasljednica SSSR-a, postojala je samo par godina, i onda su 15 bivših sovjetskih republika iz ZNS postale potpuno neovisne države.
Dogodilo se ono što nitko nije zamišljao, osim manjeg broja slobodnomislećih Hrvata: carstvo zla SSSR se raspao u miru (Bogu hvala op.), a carstvo bratstva i jedinstva Jugoslavija se zahvaljujući patološkom srspkom nacionalizmu raspalo nakoj serije krvavih ratova i zločina Srba.
Da nije bilo Srba u Jugoslaviji, i ova zemlja bi se raspala u miru poput SSSR-a.
Tuđman je, nakon pobjede HDZ-a, također odmah ponudio razgovore predstavnicima Srba u Hrvatskoj i više puta se sastajao sa tadašnjim čelnicima SDS-a, Jovanom Raškovićem, Jovanom Opačićem, Milanom Babićem i drugima. Tuđman je još 1990. dakle Srbima ponudio svaku široku kulturnu autonomiju, i vlastito pismo, i sve ostalo, ako prihvate Hrvatsku kao svoju državu i domovinu. Međutim, ti Srbi su već odavno bili u službi pete kolone Beograda i odbili su sve prijedloge. Oni uopće nisu htjeli prihvatiti nikakvu hrvatsku državu, za njih je jedino rješenje bilo, ili Jugoslavija, i to ona centralistička, velikosrpska, kakva je bila prva Jugoslavija i kakvoj je težio Milošević ili Velika Srbija sa pretežitim dijelom teritorija Hrvatske u njoj.
Srbi su se bunili što je iz hrvatskog ustava izbačena ona odrednica da je SR Hrvatska država hrvatskog, ali i srpskog naroda u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj su sa 12 posto stanovništva bili državotvoran narod! Ali nisu prihvaćali novu hrvatsku zastavu sa hrvatskim grbom. Već je Opačić predlagao da se na hrvatsku zastavu, pored hrvatskog grba, postavi i srpski grb sa 4S. Dakle, oni su se pobunili, što im je bio oduzet ne samo status privilegirane manjine već i državotvornog naroda u Hrvatskoj.
Srbi provociraju na prvoj sjednici novog demokratskog Sabora – žele rat!
Na prvu radnu sjednicu, novoga hrvatskog Sabora zastupnici SDS-a bili su došli i napravili očito unaprijed pripremljeni incident. Kada je predstavnik SDS-a, Srbin Radoslav Tanjga svjesno provocirao i rekao u Saboru da je Hrvatska, ustaška država i da je oni (Srbi op.) ne priznaju. Nakon čega je ljutiti Ivan Bobetko (kojeg su nedavno istraživali za ratne zločine u Sisku, samo jedan u nizu Hrvata koji je branio Hrvatsku) za njim bacio torbu. Tanjga i ostali predstavnici SDS-a su nakon toga odmah napustili sjednicu i više se nikada nisu vratili već uzeli puške, stavili balvane na cestu i počeli pljačkati i ubijati ljude koji su prolazili tim cestama kao uvod u priželjkivani rat gdje će jednom zauvijek etnički očistiti Hrvate i protjerati iz Hrvatske. Njihova namjera je i bila samo da izazovu ovakvu provokaciju i da odmah napuste Sabor. Jer taj Sabor oni nisu ni priznavali.
Povod za konačni potpuni bojkot Sabora, bio je slučaj Mlinar, koji se dogodio malo kasnije. Naime, srpski mediji u režiji KOS-a su bili objavili vijest da je srpski student iz Benkovca, Miroslav Mlinar, navodno bio napadnut nožem od skupine nepoznatih počinitelja, “ekstremnih ustaških nacionalista”, što je naravno bila namještena igra KOS-a da Hrvate optuži za ustaštvo. Rašković i ostali predstavnici SDS-a odmah su podigli buku, a beogradski mediji su se raspisali kao po narudžbi: “Ustaše ponovo kolju!”, “Ova Hrvatska je nova NDH”, “Srbima prijeti novi Jasenovac”! i slično. Kasnije se uspostavilo da je to sve bila inscenirana predstava. Da nije bilo nikakvog napada i nikakvih “ustaških ekstremista”, već da se Mlinar sam malo porezao džepnim nožem, odnosno porezali su ga njegovi prijatelji iz SDS-a, i napravili mu nekoliko manjih ogrebotina, nakon čega su objavili da su ga napali ustaški ekstremisti i htjeli ga zaklati.
Ali posljedica je bila da su Srbi već bili na barikadama i stražama naoružani do zuba, i pod izlikom ugroženosti, krenuti na goloruke susjede Hrvate, pobiti ih i njihova sela spaliti.
Što su i revno radili i proveli u djelo.
Planovi Srba – ili centralistička Jugoslavija ili Velika Srbija!
Srbi su tada jedini imali ogromne količine naoružanja jer je JNA bila jednostavno srpska vojska. Nigdje se nije dogodilo u ratu da makar jedna jedinica JNA uputi makar jedan metak na srpsku vojsku ili srpke pobunjenike, dok su na drugoj strani ubijali hrvatske vojnike, sravnili hrvatske gradove i sela sa zemljom, te napunili Ovčaru i druge masovne grobnice.
Ponašanje JNA je naočitiji dokaz da je Jugoslavija drugo ime za Velika Srbija.
Tako su se Srbi, uz JNA, osjećali nadmoćnim i nisu htjeli mirni razlaz, nisu htjeli priznati tzv. avnojevske granice, već su htjeli prekrajanje granica i faktičku novu državu pod imenom Velika Srbija. A znali su očito, da je EU papirnati tigar i da neće ništa poduzeti.
Prvobitni plan A, Miloševića i komunista iz Beograda bio je očuvanje Jugoslavije i ukidanje federacije. Pretvaranje tzv. SFRJ u unitarističku, centralističku državu,sa potpunom srpskom prevlašću, onakva kakva je bila prva, kraljevska Jugoslavija.
Dakle tzv. SFRJ trebala se pretvoriti u jednu vrstu Srboslavije. Zato su Srbi već 1988. i 1989. inzistirali na načelu jedan čovjek-jedan glas. Nakon što su Slovenci prvi proglasili odvajanje od Jugoslavije, JNA ih je onim operetnim napadom pokušala onemogućiti, da bi se ostvario plan te centralističke Jugoslavije, odnosno Srboslavije.
Ali, Srbi i JNA su ubrzo uvidjeli da bi taj pokušaj sprječavanja izlaska Slovenaca i nasilnog očuvanja Jugoslavije donio samo probleme i gubitke i da bi se to moglo odužiti i ne bi imalo koristi. Zato su brzo odustali od tog plana A. Dakle, odustajanjem od daljnje agresije na Sloveniju, srbonacistička klika u Beogradu i JNA, su tada, sredinom 1991. godine, odustali od Jugoslavije i faktički je pokopali. To je bio definitivni kraj SFRJ.
Nakon toga prešli su fašisti iz Beograda na plan B, a to je bilo, stvaranje Velike Srbije na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je bila maksimalna varijanta, ili osvajanjem 70% BiH i 33% Hrvatske, što je bila pričuvna varijanta. I ovu varijantu Velike Srbije, Srbonacisti su do 1993. već bili i ostvarili. Do tada su bili osvojili trećinu Hrvatske i dvije trećine BiH.
Tada su ih prvenstveno Hrvati, ne Bošnjaci, spriječili u tome oslobađanjem Hrvatske i velikim dijelovima BiH. To bi Sarajevo trebalo cijeniti i vratiti sjećanja, ali očito to ne čini.
Pogreške Zapada – želja za očuvanjem Jugoslavije
Upravo je velika pogreška Zapada i tada još male EU, bila, što su tada te tri godine 1989-1991. na čelu s Antom Markovićem predugo inzistirali na opstanku Jugoslavije, što su htjeli da svih 6 republika mora donijeti jednoglasnu odluku o razlazu jugoslavenskih republika, tj. da se i Srbi trebaju s time složiti. Dakle da se, bez pristanka i Srba, neće priznati nove države. Tako je Zapad pristao na to da ostali budu taoci Miloševića i Srba i time faktički samo ohrabrio Miloševića i Srbe. Jer je bilo jasno, da Srbi ne će pristati na mirni razlaz jugoslavenskih republika po postojećim republičkim granicama.
U Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, nije bilo jednog takvog političara kakav je bio Jeljcin koji je dopustio miran razlaz u SSSR-u i ne dozvoljavanje vojne hunte što se dogodilo u Jugoslaviji gdje je vojska izmakla kontroli službenih vlasti. Upravo zbog toga, zato je jedino Zapad mogao spriječiti rat i velikosrpsku agresiju i omogućiti miran razlaz jugoslavenskih republika.
A Zapad se bavio obećanijma davanima yugo premijeru Anti Markoviću i upumpavanjem milijardi dinara u Jugoslaviju preko ‘Markovićeve ekonomije’ radi pacifikacije Jugoslavije. Naravno, to je bio i namjeran vjetar u leđa Srbima i Miloševiću da u pogodnom trenutku krenu tenkovima i noževima na hrvatska sela i ljude.
Zapad je mogao biti puno odlučniji već prije napada JNA na Sloveniju, ili najkasnije nakon toga, odnosno prije početka srpske agresije na Hrvatsku. Da je Zapad tada 1991. intervenirao i pokazao zube, mogao je spriječiti velikosrpsku agresiju i sve ono što se kasnije događalo. Onda ne bi morali činiti ono što su činili 1999. kada su bombardirali Srbiju.
Ali Zapad je i 1991. postupio kao 1945. godine – predao je Hrvate na klanje Srbima i komunistima u odorama JNA. Sudbinu djedova i očeva sada su doživjeli sinovi i unuci uz ponovni Amen Zapada.
Godine 1991. bi bilo dovoljno da je Zapad odmah priznao Sloveniju i Hrvatsku i volju dvaju naroda izraženu na referndumu, te da je nakon toga NATO bio stacionirao trupe u Jadranskom moru i ozbiljno zaprijetio Miloševiću.
Međutim tada nije bilo ni snage ni odlučnosti ni volje ni političke procjene (slučajno?), a u EU je bilo prosrpskog lobizma od strane Londona i Pariza. Taj lobizam je trajao i kasnije cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH, i taj lobizam je sprječavao svaku oštriju mjeru protiv Srba, i u Vukovaru, i u Dubrovniku, i u Sarajevu, i Srebrenici, i Bihaću….
Ante Marković i Budimir Lončar – tragična uloga dvojice Hrvata koji su željeli Jugoslaviju
Bivši njemački ministar za vanjske poslove, Joschka Fischer je priznao, 2000. godine, dok su još trajali napadi NATO-a na Srbiju, da je Europa pogriješila, što je cijelih deset godina dopustila Miloševiću osvajanja i ubijanja i da je Europa davno prije trebala reagirati i spriječiti ga.
Tuđman i HDZ došli su 1990. na vlast, kao logičan odgovor na višegodišnje velikosrpsko divljanje i ponižavanje Hrvata, kao odgovor na “hrvatsku šutnju” Šuvara i Račana, koji se nisu smjeli, ili nisu željeli, suprotstaviti Miloševiću. Pobjeda HDZ bila je izraz volje hrvatskog naroda, da jednom za svagda želi prekinuti sa Srbima i izići iz Jugoslavije i ostvariti svoj gotovo tisućugodišnji san, o vlastitoj državi.
A najtužnija činjenica je da je u pokušaju očuvanja Jugoslavije jednu od najvećih uloga imala dvojica Hrvata, igrača Zapada i probritanskih utjecajnih lobija: Ante Marković i Budimir Lončar. Ono što je Marković pokušao na ekonomskom planu uz pomoć Zapada, Lončar je radio na diplomatskom. Opće je poznato kako je on jedan od ljudi zaslužnih što je krvareća i razapeta Hrvatska dobila embargo na oružje u nepravednom ratu pušaka i pištolja protiv tenkova i aviona. Za to je Lončar, kao što smo rekli kasnije nagrađen najvišim društvenim pozicijama u državi Hrvatskoj i danas uživa u “zasluženoj” mirovini. A DORH i organi vlasti se nikada nisu pozabavili njegovim, i ne samo njegovim, djelovanjem koje je nanijelo velike štete mladoj hrvatskoj državi i koštalo Hrvate strašne tragedije i nesreće.
Tekst se nastavlja ispod oglasa