Četnički mimohod srpske vojske u Vukovaru 1995. godine bio je morbidno iskazivanje moći u gradu mučeniku. Ćirilične table ulica, preimenovane ulice po Puniši Račiću, atentatoru na Stjepana Radića i ubojicama Hrvata, srušeni katolički samostan i crkve, spomenik Draži Mihajloviću u gradu, neobilježena mjesta masovnih ubojstava Hrvata, zločinci slobodno i ponosno šeću gradom u kojem su počinili genocid, urbicid i kulturocid. Neki od ljudi iz toga vremena poslije su ušli u hrvatski Sabor i postali dio vlasti u Hrvatskoj.
Slavko Dokmanović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, poslije optuženik za ratne zločine na Ovčari, hvalio je poraženu vojsku, a čelni političari pobunjenih Srba iz istočne Slavonije nagovijestili su osnivanje „srijemsko-baranjske oblasti“, koja bi Srbima donijela autonomiju u dijelovima Hrvatske gdje nisu vojno poraženi. Time je Dokmanović iznova svojevoljno interpretirao Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja koji je prije malo više od mjesec dana potpisao, iako je prethodno izjavio da će si prije odsjeći ruku kako prenosi HRT.
Zavaravanje naroda
U međuvremenu je potpisan i Daytonski sporazum za BiH koji je dokrajčio velikosrpske osvajačke ambicije. No, čelnici hrvatskih Srba i dalje su zavaravali vlastiti narod. Na vojnom mimohodu koji je održan na središnjem vukovarskom trgu bili su preostali vojni zapovjednici i radikalni političari te rijetki uzvanici iz Jugoslavije, među kojima se isticao ratni zločinac Željko Ražnatović–Arkan.
Svečanost u Vukovaru bio je samo igrokaz za naivne. U prosincu 1995. osnovan je Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom iz siječnja 1996. utvrdilo je da će međunarodne snage, UNTAES, pod zapovjedništvom prijelaznog upravitelja Jacquesa Kleina razvojačiti okupirano područje Podunavlja, što se i ostvarilo do travnja te godine.
