Valja istaknuti da je teror nad hrvatskim stanovništvom ovog kraja počeo odmah nakon uspostave NDH, a tome je pogodovalo što se u derventsko-dobojskom kraju tada zatekao i Draža Mihajlović.
Stradanja i ubijanja Hrvata dobojskog i derventskog kraja trajala su od travnja 1941. godine do 1947. godine, dvije godine nakon završetka rata.
Dana 22. kolovoza 1941. godine srpski pravoslavni živalj iz Doboja i okolice (Bosanska Posavina, Ozren), podigao je ustanak i privremeno zauzeo grad Doboj. Grad su zauzele tada još neseparirane i nediferencirane snage srpskih partizana, četničkih grupa i drugih ustaničkih grupa pravoslavnog stanovništva.
Taj su pothvat kasnije su, stoga, jednako svojatali i partizani i četnici.
Tom prilikom je došlo i do zločina nad Hrvatima dobojskog kraja, a prestrašeno hrvatsko stanovništvo Johovca, Bukovca, Foče, Ritešića i Komarice je krenulo u zbjeg prema Slavonskom Brodu, u strahu od ubijanja.
Valja istaknuti da je teror nad hrvatskim stanovništvom ovog kraja počeo odmah nakon uspostave NDH, a tome je pogodovalo što se u derventsko-dobojskom kraju tada zatekao i Draža Mihajlović.
To je jedan od razloga što, neposredno nakon proglašenja NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstva hrvatskog i muslimanskog pučanstva od strane četnika, te paljenje većeg broja kuća i cijelih sela u ovom području NDH. Tako su npr. četnički odjeli, koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije i bili namijenjeni za “specijalne akcije”, ili pojedini zapovjednici četnici u vojsci pri povlačenju, ubili su kraj Dervente od 11. do 13. IV. 1941. 17-ero civila Hrvata, od kojih je i 5 žena (nakon čega se četnički bataljun preko Doboja prebacio u Sarajevo gdje je razoružan od njemačke vojske, a četnici upućeni u zarobljeništvo u Njemačku).
Toj novoj državi suprotstavili su se ponajprije Srbi po nacionalnoj pripadnosti, koji su se pridruživali raznim ustaničkim skupinama, ponajprije četničkim i komunističkim. Sve te skupine bile su za obnovu Jugoslavije. Naime, oni se nisu nikako mogli pomiriti s time što gube državu u kojoj je njihova politička i ostala elita s kraljem na čelu imala većinom apsolutnu vlast od 1918. do 1941. i što gube svoj dotadašnji povlašteni položaj na jugu Europe, koji su desetljećima uživali. Novostvorenoj državi suprotstavili su se i komunisti po ideološkoj liniji. To se osjetilo posebice kad je Njemačka 22. lipnja 1941. zaratila i s komunističkim Sovjetskim Savezom, piše posavski-vremeplov.com
Jugoslavenski komunisti predvođeni Josipom Brozom, počeli su napadati njemačke i talijanske oružane snage te institucije NDH. Počeli su izvoditi diverzije na cijelom teritoriju. Kada je 22.lipnja 1941. Njemačka napala SSSR, odmah je CK KPJ, koji se tada nalazio u Beogradu, objavio proglas o oružanoj borbi. Slijedili su ga po centraliziranoj vertikali nacionalni i pokrajinski partijski komiteti. Jugoslavenski su komunisti bez primjedbe primili nalog iz Moskve i u tomu su u Europi prednjačili i dugo bili osamljeni.
Tijekom vremena stvari su se zakomplicirale i stvaranjem jakih četničkih odreda u Bosanskoj Posavini, ponajprije na Vučjaku (između Odžaka i Dervente), na Trebavi i na Majevici. Poznate četničke vojvode Pavle Gajić, pop Savo Jeremić, Branko Kovačević i dr.; bili su u najtješnjoj vezi s glavnim zapovjednikom, Dražom Mihajlovićem. Dobro naoružani od propale vojske Kraljevine Jugoslavije napadali su, s vremena na vrijeme, kako Bosansku tako i Slavonsku Posavinu.
Stradanja Hrvata Bosanske Posavine, a osobito dobojskog i dervenstkog kraja bila su golema, a ubijanja su potrajala do 1947. godine, dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata.
O stradanjima Hrvata Bosanske Posavine od četnika i partizana pisano je u knjizi:
Čičak Ivan i Zirdum Andrija: Stradanja Hrvata plehanskoga kraja 1941-1947.