Dana 22. srpnja 1943. dogodio se hrvatskoj javnosti nepoznati veliki zločin kojeg su počinili pripadnici nekoliko stotina četnika popa Đujića, njihovih bliskih suradnika Talijana iz divizije “Bergamo”, te oko stotinjak pretežito vojvođanskih Nijemaca, s kojima su bili i vojvođanski Srbi (SS-ova folksdojčerska divizija Princ Eugen).
U ovom pokolju četnici su žive zapalili 22 Hrvata u kući Mate Frankića.
Od 63 ubijena Hrvata četnici, fašisti Talijani i SS-ovci spalili su žive 22 civila u kući Mate Frankića. Neki su iskočili iz goreće kuće, pokušavši se spasiti, ali su zločinci opet ih bacali natrag u zapaljenu kuću.
Ostali Hrvati su ubijeni kod Olujića kuće, te pred kućom Marinkice Petričevića.
U svezi ovog zločina Ustaško-domobransko Zapovjedništvo svojim nadređenim u Zagrebu, između ostalog, napisali su: „…talijanska vojska nije saveznička, već neprijateljska… njima nije stalo da unište partizane već da potpuno unište i istrijebe naš narod i njegovu imovinu… ni Turci kod svojih navala u ove krajeve nisu postupali onako divljački…“.
Čim je proglašena NDH, prije ikakvih ustaških represalija, četici su započeli borbu protiv nove države i to na gotovo cijelom njenom teritoriju.
Komunisti i Srpska pravoslavna crkva na istom zadatku – oblatiti Imoćane kao fašiste i krvoločne ubojice!
Zanimljivo je na drugu stranu, da srpsko stanovništvo okolice Imotskog nije doživjelo nikakve progone, palež i ubijanja niti u II. svjetskom ratu niti u Domovinskom ratu, premda su komunisti, četnici i SPC svih 45 godina nastojali Hrvatima imostskog kraja zalijepiti stigmu fašista.
Istina je potpuno obrnuta: Hrvati imostskog kraja sačuvali su svoje pravoslaven susjede od većih progona i ubijanja kojima su bili izloženi Hrvati u obadva rata.
Naime, veliko selo Glavina Donja, koje je praktički dio grada Imotskog i u kojem je rođen zloglasni zločinac i zapovjednik JNA Veljko Kadijević i danas stoji netaknuto, kao i veliki pravoslavni hram Uspenja Presvete Bogorodice kao duhovno središte svih pravoslavnih šire okolice Imotskog i Zapadne Hercegovine. Ta činjenica je malo poznata javnosti, osobito stoga jer su komunisti u Jugoslaviji često uzimali Imotski kao mjesto iz kojeg potječu brojne ‘krovoločne ustaše’.
Srbi u okolici Imostskog, u apsolutnoj hrvatskoj većini i u blizini “zloglasne” stigmatizirane Hercegovine, ostali su zaštićeni, kao i njihov pravoslavni hram. Podsjetimo se, primjera radi, da da je neki dan počela obnova Plehana, duhovnog središta Hrvata Bosanske Posavine koje su Srbi sravnili sa zemljom, kao i sve katoličke crkve u tom hrvatskom kraju od Bosanskog Broda, Foče, Modriče, Dervente, Odžaku, Donjem Svilaju, Bijelom Brdu, Modranu, Johovcu i doslovno svim hrvatskim selima tog kraja.
Za razliku od Srba, Hrvati nisu rušili pravoslavne crkve nigdje, pa niti u Imotskom.
Na drugu stranu, podsjetimo se kako se u tu prljavu kampanju protiv Hrvata, konkretno i Imoćana, uključila se i Srpska pravoslavna crkva koja je u lipnju 1941. izdala Valerijanov memorandum, odmah nakon stvaranja NDH. U memorandumu SPC-a stoji laž da su svi Srbi pobijeni u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Lapac, Korenica, Gračac, i nizu drugih.
Riječ je o potpunim izmišljotinama što se može vidjeti u popisu stanovništva 1948. godine kada je broj Srba u pojedinim kotarima bio čak veći nego prije rata!
Stjepan Lozo: U Srednjoj Dalmaciji prave žrtve su bili tisuće Hrvata, o tome se dugo šutjelo!
“U Srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve”, rekao je povjesničar Stjepan Lozo za Slobodnu Dalmaciju.
Dobro je napomenuti, za kraj, da se Stjepan Lozo u gornjoj izjavi referira samo za vojna djelovanja i počinjene zločine za vrijeme trajanja II. svjetskog rata.
Naime, nakon završetka rata, četničku prljavu rabotu ubijanja Hrvata po etničkom ključu nastavljuju partizani koji su ubijali isključivo po etničkom ključu samo Hrvate, o čemu smo pisali: Titovi zločini – groblje Lovrinac u Splitu puno je jama gdje su bačeni ubijeni dalmatinski Hrvati
I u Domovinskom ratu u Srednjoj Dalmaciji počinjeni su brojni zločini nad Hrvatima Srednje Dalmacije, osobito u zaleđu Zadra i Šibenika, pa uz Peručko jezero i Vrliku gotovo sve do Sinja.
Zapravo, Hrvati su ubijani i protjerivani svugdje gdje je stupila noga ujedinjenih vojnih snaga JNA, sljednice partizana, i kninskih četnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa